dnevniknestajanja

ponedjeljak, 11.01.2010.

Elfriede i Thomas.

Tijekom čitanja romana Izgnanici Elfriede Jelinek (Die Ausgesperrten; izdanje beogradske kuće Paideia, prijevod Biljane Golubović, 2009.) pravim pauze i tragam za intervjuima sa spisateljicom rasutim nepreglednim internetskim poljima.
U jednom razgovoru (svojedobno tiskanom u dvotjedniku Zarez) govori o Bernhardu:
''Bernhard je, doduše, bio muzikalan autor, prema mojem mišljenju više ritmičan autor nego autor koji je riječima oponašao prirodne zvukove. To je titranje sinusa. A moja je pretpostavka da Bernhard stvara ovisnost, jer je kod njega riječ o proznome ritmu, što bi se u lirici moglo nazvati prozodijom koja čovjeka tjera da u stranom ritmu diše zajedno s njom. Bernhard je bio govornik koji je bez prekida mogao govoriti dvanaest sati - sve dok se ljudi nisu srušili od iscrpljenosti. Iščitavanje i istovremeno izgovaranje tih tirada u glavi stvara jednu vrstu ovisnog ponašanja, čovjek počinje disati drukčijim ritmom od vlastita. To izaziva lagani trans.''
Prošle godine, u razdoblju koje je trajalo možda šesti mjeseci (od kasne jeseni do proljeća) čitao sam gotovo isključivo Bernhardove knjige. Ustajao sam noću, za nesanica, i posezao za Podrumom, Starim majstorima, Uzrokom, Betonom... Često bih se vraćao i iznova prolazio već pročitanim ulomcima. Iskustvo čitanja Bernhardovih proza, kao i u velikoj mjeri tekstova Elfriede Jelinek, smatram stanjem žuđenog čitalačkog mazohizma. Tijelo čitača upija ritam tijela teksta i predaje se transu. To je hod prostorijama na čijim zidovima boje žbuke i nema slika no onih koje i same izviru i stapaju se sa surovošću ne-boje zidova.

Fotografija No. 11 (4. I. 2010.)

11.01.2010. u 18:04 • 3 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 10.01.2010.

Nico - Das Lied vom einsamen Mädchen (live)

10.01.2010. u 09:18 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 09.01.2010.

Pisati... Šutnjom.

Prije svoje posljednje knjige, C'est tout (To je sve), objavljene 1995., godinu prije smrti, Marguerite Duras također u knjižici nevelika obima pojavljuje se 1993. s pet testamentarnih eseja objedinjenih iza naslova Écrire (Pisati).
Sam uvodni tekst (Pisati), koji pokriva i najveći prostor knjige, svojim stilom podsjeća na tekstove iz jedne starije knjige Durasove, La Vie matérielle (1987.).
Pisanje u ritmu disanja, ostavljanje zapisa kao svjedočenja o vlastitim spisateljskim šutnjama, stvaranje literature i kada se odustaje od pisanja. Autorica čiji stil jest upravo odbacivanje maske stila, ona M. D. čije pismo iz kasne faze postaje tekst sazdan od krhotina, bjelina, užarenih i često neopozivih rečenica.
Početak jedne knjige odjekuje u sjenovitim sobama čitanja:
''Poznajem vas oduvijek. Svi kažu da ste u mladosti bili lijepi, došao sam vam reći da ste meni sada ljepši nego kad ste bili mladi, manje mi se sviđalo vaše lice mlade žene od ovog sadašnjega, opustošenog.'' (L'Amant, 1984., prev. I. Šafranek)
Jedan je pjesnik nedavno rekao kako se grozi debelih knjiga. U duhu citata, rekao bih da Durasovu nalazim tek u tanjenju njenoga pisma, nadomak šutnje.