Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dnevniknestajanja

Marketing

Elfriede i Thomas.

Tijekom čitanja romana Izgnanici Elfriede Jelinek (Die Ausgesperrten; izdanje beogradske kuće Paideia, prijevod Biljane Golubović, 2009.) pravim pauze i tragam za intervjuima sa spisateljicom rasutim nepreglednim internetskim poljima.
U jednom razgovoru (svojedobno tiskanom u dvotjedniku Zarez) govori o Bernhardu:
''Bernhard je, doduše, bio muzikalan autor, prema mojem mišljenju više ritmičan autor nego autor koji je riječima oponašao prirodne zvukove. To je titranje sinusa. A moja je pretpostavka da Bernhard stvara ovisnost, jer je kod njega riječ o proznome ritmu, što bi se u lirici moglo nazvati prozodijom koja čovjeka tjera da u stranom ritmu diše zajedno s njom. Bernhard je bio govornik koji je bez prekida mogao govoriti dvanaest sati - sve dok se ljudi nisu srušili od iscrpljenosti. Iščitavanje i istovremeno izgovaranje tih tirada u glavi stvara jednu vrstu ovisnog ponašanja, čovjek počinje disati drukčijim ritmom od vlastita. To izaziva lagani trans.''
Prošle godine, u razdoblju koje je trajalo možda šesti mjeseci (od kasne jeseni do proljeća) čitao sam gotovo isključivo Bernhardove knjige. Ustajao sam noću, za nesanica, i posezao za Podrumom, Starim majstorima, Uzrokom, Betonom... Često bih se vraćao i iznova prolazio već pročitanim ulomcima. Iskustvo čitanja Bernhardovih proza, kao i u velikoj mjeri tekstova Elfriede Jelinek, smatram stanjem žuđenog čitalačkog mazohizma. Tijelo čitača upija ritam tijela teksta i predaje se transu. To je hod prostorijama na čijim zidovima boje žbuke i nema slika no onih koje i same izviru i stapaju se sa surovošću ne-boje zidova.



Fotografija No. 11 (4. I. 2010.)

Post je objavljen 11.01.2010. u 18:04 sati.