dnevniknestajanja

subota, 21.11.2009.

Da, sve je tekst.

Intertekstualnost i citatnost, koktel autora kao što su Barthes ili Lacan te pjesama poput Conora Obersta ili Interpola, reference na brojne filmove kao što su »Annie Hall«, »Posljednji tango u Parizu« ili »Devet pjesama«. Mislite li da takvo nešto može zaprepastiti ljude, s obzirom na to da kod nas još postoji razlika visoke i niske kulture?
- Sada ću reći nešto što će sigurno zaprepastiti mnoge. Naime, meni su Conor Oberst ili Erlend Oye iz Kings of Convenience, u segmentu kojim se ovdje bavim, dakle u ljubavi, jednako važni autoriteti kao recimo jedan Barthes ili jedan Freud. Upravo zato se na kraju moje knjige nalazi soundtrack odnosno filmografija; dakle glazba i filmovi bitan su dio knjige i utjecali su na pisanje knjige, jer zaljubljivanje ne možemo odvojiti od glazbe i filmova koje smo slušali i gledali u tom periodu.
Navest ću samo jedan na izgled banalan primjer. Kada čujemo pjesmu koju smo slušali s osobom koju smo voljeli, a sada nismo s njom, mi ćemo se uvijek sjetiti te osobe, a tako je i s filmovima. Zato ih nipošto ne bismo smjeli obezvrjeđivati u smislu klasične diferencije koja vrijedi kod nas između visoke i niske kulture.
Meni indie bendovi ni po čemu nisu niska kultura ili niža od opere ili klasične glazbe. I tu se slažem sa svojim kolegom i prijateljem Marijanom Krivakom, kaže kako su The Clash na njegov stav prema svijetu još uvijek učinili mnogo više negoli pročitane filozofske i ine knjige.
(Vjesnik, 18. XI. 2009., iz intervjua sa Srećkom Horvatom)

P. S.

za Ž. B.
Zajedno gledamo snimku koncerta. U meni tinja napor da uhvatim rijetke trenutke tišine, između ležerne razdraganosti publike i vokalnih dionica Beth G.
Njezino blijedo lice, vrijeme koje izjeda nekoliko noćnih sati.
Malo potom, svjetlost samoposluživanja što mali trg čini samo još jednom izgubljenom zvijezdom.
(Disco inferno, Matica hrvatska, Osijek, 2009., str. 23)