dnevniknestajanja

nedjelja, 27.09.2009.

Pjesme iz Lore

Knjigu poezije Borisa Dežulovića Pjesme iz Lore (Durieux, Zagreb, 2005.) uzimam u ruke četiri godine po objavljivanju.
Stranice u njoj čitam kao što bih promatrao kadrove amaterske VHS kamere što donosi slike reproducirane u kasnim emisijama državne televizije 90-ih godina.
Prizore stvarne, a opet potentne za izazivanje polemika. No, dojma sam kako je ova zbirka doživjela vrlo tihu recepciju.
Dežulovićeva poezija hibrid je oralnog pjesmotvorstva i moderne lirike narativnih obilježja. Odjeci zbilje uhvaćeni u mreže stihova. Poetsko ovih pjesama leži u simbiozi lirike i zbiljske surovosti. Teme koje bi radije da ostanu između korica sudskih zapisnika, neprikazanih dokumentarnih snimaka kojima prijeti vlaga i vrijeme.
Doista, kako kaže autor u citiranom ulomku iz intervjua na korici knjige, Zlo je pušteno da pjeva.
Pjesnik je ovdje postao medij, a Pjesme iz Lore njegova su zastrašujuća ektoplazma.