dnevniknestajanja

četvrtak, 30.07.2009.

M. D.

Irena Vrkljan dolazi do ''crvenog zida'' i zastaje usred riječi. Stigavši na vrhunac svog proznog pisma, prostor teksta ustupa moći šutnje. Bjelina je ionako imala podjednaku ekspresivnu snagu u njenim prozama toliko natopljenim poetskim. Sve poslije u njenom spisateljskom putu hod je prema žamoru već rečenoga, predavanje ponavljajućim umornim manirama.
Pisanje Marguerite Duras traganje je za šutnjom koje zahvaća cijeli opus, radikalizirajući lom prema fragmentarnijim gestama romanom L'amant (1984.), u narednim tekstovima sve više dajući prostora bjelinama.
Godine prije smrti izlazi njena najkraća prozna knjiga, C'est tout (1995.).
I to je doista sve. Od znanoga nam pisma ostaju krhotine, solilokvij koji mjestimice postaje dijalog s tišinom. Ostatak knjižice pokrivaju tekstovi drugih.
Kristeva govori da je ''mnogo zagonetnije od zadovoljstva u razaranju to što dirasovska patnja počiva u nemoći pisanja''.
Pred zidom šutnje, pred Crvenim Marka Rothka... pod oblacima koje zamišljamo, nigdje.