Duhovi
nedjelja, 31.05.2009.Svečana Večernja u katedrali
Danas ujutro sam opet slavio svetu misu u Reichenbergu. Bilo je malo svečanije pošto se danas slavi blagdan Duhova ili Pedesetnice. Spomen na silazak Duha Svetoga nad Isusove učenike i njegovu majku Mariju. Učinilo mi se kao da je misa nekako kraće trajala, kao da je sve išlo puno brže nego obično. Pjevali smo i posljednicu - svečanu pjesmu prije Evanđelja, a koja je ovaj put bila posvećena Duhu Svetom.
Popodne smo se priključili svečanoj molitvi Večernje u katedrali. Popodne kažem, a bila je to točno u 15 sati. Baš sam s nekim telefonski o tome razgovarao, pa je taj zapitao što bi naš profesor iz liturgije rekao kad bismo mu javili da se Večernja molitva moli već u tri sata popodne. Malo razmišljajući o tome sam shvatio kako je tri sata zapravo deveta ura po antičkom računanju vremena i deveti molitveni čas je zadnji od tri Srednja molitvena časa. Dakle, ako je zadnji onda se može odmah nakon njega može moliti i Večernja. No, svakako je malo nezgodno na sam blagdan odmah iza ručka žuriti na svečanu molitvu. Ali kad je biskup odredio, onda mora biti.
Molitva je trajala 55 minuta. Dakle duže od uobičajnih 10 minuta. Sve se pjevalo na latinskom uz pratnju ženskog zbora koji je bio jedan kor, a biskup s narodom je bio drugi kor. Za vrijeme Magnifikata je biskup okadio oltar. Stvarno svečana liturgija, može se reći. Neobično mi je što su orgulje imale dosta dugačke dionice između psalama, što je čovjeka stvarno moglo potaknuti na uzvišenost i meditaciju. Naravno, ako je čovjek navikao na orgulje. Sve u svemu bilo je lijepo.
Danas sam nazvao i svoje kući da se malo čujem s njima i da me ne zaborave :-)
komentiraj (0) * ispiši * #
Kirchenchor Ausflug
Izlet crkvenog zbora
subota, 30. svibnja 2009.
Kao i svake godine, pa tako i ove, crkveni zbor u katoličkoj filijali Reichenberg je organizirao izlet. Za svoj cilju su izabrali ni više ni manje nego moj samostan u gradu Würzburgu koji je od njihovog mjesta udaljen kojih 10-tak kilometara.
Ulogu vodiča je prihvatio pater Leo, a pridružili su im se i članovi pastoralnog i ekonomskog vijeća, te članovi savjeta evangeličke zajednice zajedno s njihovim župnikom g. Penßelom. Evo nekoliko slika.
Evo nas u samostanskom vrtu.
Pater Leo se jako dobro snašao kao vodič i vrlo je živo objašnjavao svaki detalj samostanskih prostorija.
Gospođa Geißendörfer je bila glavna organizatorica cijelog izleta. A potrudila se i da roštilj bude dobar.
Poslije razgledavanja samostana i dobrog roštilja posjetio sam u bolnici g. Antuna Gelemanovića. Prije više od tjedan dana je doživio nezgodu na riječnom brodu pa je slomio obje noge i lijevu ruku. Večeras su mu u posjet naišli kolege s broda među kojima je bio i bratić moje mame g. Tona Jakirčević.
komentiraj (0) * ispiši * #
Bleiburg 2009.
petak, 15.05.2009.Palim svijeću
Preuzeto sa stranice http://www.stmatthewssalfordpriors.org.uk
Svijeća
Palim danas crvenu, bijelu
i plavu svijeću.
Za duše umrlih: da nam
otpustiš duge naše kako
i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju. I neka je
tako duši Matinoj, pokošenu
ni za što. Bratu njegovu Iliji
neka je lako. Susjedu njihovu
Andriji, pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj, jedincu
Anđinu, nestalom. Ivanu,
Tadiji, Stjepanu, Mladenu,
nestalim. I svima nestalim.
A i koscima njihovim neka
bude lako.
Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj...
Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Palim svijeću.
Ivan Tolj
Čovjek ima dušu i na neki je čudesan način povezan sa svojim narodom. Priznao to ili ne priznao. Dokazalo se to znanstveno ili ne. Čovjek ima dušu i na neki je čudesan način povezan sa svojim narodom. Ta povezanost je duboko urezana u naša srca još od vremena kad smo živjeli u plemenima i navečer se grijali oko logorskih vatri. Narod je narod, odrednica koja se iz čovjeka ne može izbrisati.
Jer danas sam postao svjedok tog osjećaja.
Jutros sam završio neki poslić oko prevođenja jednog teksta i za malu razbibrigu i zadovoljstvo urađenim poslom odlučio sam otići na stranice youtube-a. Da to ne bude samo nekorisna zabava potražio sam nešto što još nisam vidio. A recimo da je vrlo važno. Palo mi na pamet poslušati govore tzv. druga Tite. Svi govore o njemu, toliko je obilježio našu povijest, a posljedice toga osjećamo i danas. Pa, reko da iz prve ruke čujem tog čovjeka. Da učinim ono za što se prije išlo na Goli otok - kritički izrazim svoje osobno mišljenje o tzv. drugu Titi.
Nakon par filmića i pjesmica koje sam o njemu čuo ostalo mi je na pameti samo pitanje: "Pa kojim je jezikom uopće govorio taj čovjek?" Neke riječi koje je izgovorio uopće nisam razumio. A i fraze koje je izgovarao prilično su prazne. Prazne. Podsjetile su me na našeg sadašnjeg predsjednika.
Počeo sam razmišljati koliko je zapravo osnovana kritika koju često čujem protiv tog tzv. druga Tite. Zar su ljudi stvarno u njegovo vrijeme živjeli u strahu za svaku izgovorenu riječ kritike prema njemu ili za svako iskazivanje nacionalnih osjećaja? Ne mogu zamisliti ljude i osjećaje iz filma "Duga mračna noć". Ne poklapaju mi se te dvije stvari: govori tzv. druga Tite, te strah, trepet i progoni kojima su bili izloženi ljudi u njegovoj Jugoslaviji.
Zašto sam toliko toga negativnog čuo o njemu? Pa, u ovim govorima koji su prikazani na youtubeu izgleda jako smiješno. Kao što rekoh fraze su mu prilično prazne i da te govore drži u današnje vrijeme, pa više bi ga novine ismijavale nego ozbiljno uzimale. A bio je strah i trepet. Bio je tzv. najveći sin svoje Jugoslavije. Danas ne bi preživio kritiku slobodnog novinarstva. Ne znam bi li uopće uspio proći na nekim izborima.
I onda sam se sjetio Bleiburga i svih nevino ubijenih. Gledam te njegove govore u kojima je tako samouvjeren i miran, a zamišljam si kako iza njega stoje stotine tisuća ubijenih, nevino ubijenih i prešućenih. Nije se smijelo o njima govoriti. Niti spomenuti. Koliki su ljudi skrivali istinu o svojim najmilijima. I brat moje bake je nestao u tim događajim. Sjećam se i čovjeka koji mi je za vrijeme blagoslova kuća iz čista mira počeo govoriti o svojoj nestaloj rodbini. A toliko malo znam o tome.
E, moj tzv. druže Tito, zanima me kako si ti uopće noćima spavao? Netko mi napiše jutros na chatu: "Pitanje je s kim je uopće spavao?" Ne, za mene je pitanje, kako je uopće spavao nakon tolikih ubijenih, prešućenih. A on opet za govornicu kao da ništa nije bilo. I govor iz '62. i tzv. Dan mladosti iz '79., te govor iz ove i one godine. Kako se prošlost na kompjuteru može brzo prelistati. "Tito, Tito, Tito je naše sunce! Tito, Tito, Tito je naše srce" pjeva tzv. omladina.
Najjača izjava mi je: "Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda". Da je to danas izgovorio, već bi žuti tisak stavio podnaslov: "A čije krvi? Svoje ili onih na Bleiburgu?" Ti današnji slobodni mediji nikoga ne štede, pa ne bi ni njega. Ne mogu zamisliti, da se u njegovo vrijeme nije smijelo ništa protiv njegovih riječi reći, a danas se riječi javnih osoba tako izvrču, vade iz konteksta i krivo interpretiraju. Ismijavaju. Pomislim, da je tzv. drug Tito imao sreće da nije živio u današnje vrijeme slobodnih medija, jer bi inače izgubio živce kao što ih je izgubio pokušavajući ušutkati one pudlice pod stolom za vrijeme jednog svog govora. Ili bi pola bivše Juge do jutra završilo na Golom otoku zbog interpretacije njegovih riječi na internetskim portalima.
Ne mogu zamisliti ta vremena. Tako sam razmišljao danas ujutro. Makar je prošlo samo 20-tak godina od njegove smrti, meni se čini kao da je to bilo prije tisuću godina. Ma, ne, jednostavno ne. Takvog jednog političara u današnjem vremenu ne mogu zamisliti. S toliko skrivenih zločina i ubojstava.
No, poslije tih par filmića, rekoh sam sebi, da je dosta domoljubnog zanovjetanja, pa se vratih u svoju njemačku stvarnost. Jutros sam nakon dugo vremena upalio i svijeću u svojoj sobi, a da nisam puno niti razmišljao zašto. Volim svijeće.
Predvečer sam opet bio na kompjuteru i pogledao sam još koji filmić. Krenuo sam potom na molitvu razmišljajući zašto sam cijeli dan kao opsjednuti tim tzv. drugom Titom i svojom Hrvatskom. Neki čudan, a intenzivan osjećaj. Kao da mi nešto hoće reći. Zašto? I tek tad se sjetim da je danas 15. svibnja - dan kada se dogodila bleiburška tragedija. I tad mi kroz misli ponovno prođu sve one misli od jutros, o slobodi današnjih medija i mojem kritičkom razmišljanju o svemu što znam o njemu.
Ali su mi kroz misli prošli i svi ljudi koji nisu nikada smjeli tako otvoreno, iskreno i kritički o njemu govoriti. Koji su slušali njegove "veličanstvene" govore, a razmišljali, ili možda čak i plakali za svojim najmilijima koji se nisu vratili s Bleiburga. Danas kad čujemo jednog takvog političara znamo da neće dugo biti na vlasti, a ovaj je bio dugo. I bilo mi je žao svih tih ljudi koji su šutjelo i u sebi trpjeli nepravdu, da onaj koji je dopustio ubojstva njihovih najmilijih drži tolike velike govore. A da ne spominjem tzv. "Dan mladosti". Žao mi je generacija koje su to morale trpjeti i ljudi koji još uvijek trpe jer se ne zna gdje su njihovi najmiliji završili.
Tako sam tek navečer uspio shvatiti zašto sam jutros upalio svijeću i zašto mi je on, tzv. drugu Tito danas prvi pao na pamet kad sam otvorio youtube. Narod se ne može izbrisati iz čovjekovog srca. Tragedija mog naroda, koju nisam doživio, već sam o njoj čuo, i mene je dotakla, da i nesvjesno se sjetim nevinih, te za njih upalim svijeću.
ANIMA CROATORUM
(Duša Hrvata)
Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, i žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
između biti i sniti. Između
opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo: nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo...
Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju i
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ,
sumnjaš i samuješ.
Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.
Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.
Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.
Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.
Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i njegove gore: šum, žubor,
huk i jauk.
Ja sam tvoj Kaj, Ča, Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.
Ja sam Jedina
koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
I Amen.
(I. Tolj)
komentiraj (1) * ispiši * #
Straßenambulanz
ponedjeljak, 11.05.2009.Evo me opet!
U subotu, 9. svibnja 2009., prijepodne proslavili smo otvaranje i blagoslov prostorija ulične ambulante u našem samostanu. Fra Tobias Matheis je po zanimanju bolničar i već duže vremena pomaže beskućnicima i skitnicama u gradu Würzburgu. Čak je osnovao i organizaciju "Würzburška ulična ambulanta" (Würzburger Straßenambulanz)
Za vrijeme proslave pomogao sam oko roštilja. Sunce je upeklo, pa sam stavio maramu na glavu, jer kapu u tom trenutku nisam našao. Sjetio sam se i fra Michaela koji voli nositi rokerske marame. :-)
No, da se vratim proslavi. Okupilo se 100-tinjak ljudi tako da nije bilo previše posla. Upoznao sam i susjede koji žive preko puta samostana. Vidjeli su da je u našem vrtu neka zabava pa su došli vidjeti o čemu se radi.
Više slika s proslave možete vidjeti ovdje.
Pišući ove retke sjetio sam se kako sam prije tri godine s fra Tobiasom napravio razgovor za naš list "Veritas". I sad sam htio progovoriti o socijalnoj situaciji u Njemačkoj, ali mi se čini jednostavnije staviti taj razgovor. Pa, evo ga:
Veritas, rujan 2006
Razgovor s bratom Tobiasom Matheis, medicinskim njegovateljem
Ulična ambulanta
Brat Tobias Matheis je franjevac konventualac i član je samostana u njemačkom gradu Würzburgu. Nakon što je završio svoje školovanje za medicinskog njegovatelja odlučio je otići u samostan. Od tada je nastojao u slobodno vrijeme pomagati socijalni ustanovama grada Würzburga, da bi uskoro sam započeo ambulantno liječiti beskućnike koje je susretao na ulici.
Hrvatska se priprema za ulazak u Europsku uniju. No, kolikogod mi Hrvati očekujemo da ćemo tim ulaskom podignuti životni standard, valja primjetiti da i tamo u Europskoj uniji mnogi ljudi nemaju krov nad glavom i nedostaje im osnovna zdravstvena njega. Mnogi od njih se boje i ne usude se primiti pomoć koja im se od države nudi. Kako im pomoći svakodnevno svojim primjerom pokazuje brat Tobias kojeg sam ovog ljeta susreo za vrijeme svog boravka u Njemačkoj.
Fra Tobiase, što je to «Würzburška ulična ambulanta»?
«Würzburška ulična ambulanta» (Würzburger Straßenambulanz) nudi njegovateljsku i medicinsku pomoć beskućnicima na mjestima gdje se oni obično zadržavaju, a to je najčešće pod otvorenim nebom. Tu se kroz prvi kontakt stvara povjerenje kojim se uspostavlja potrebni odnos kako bi se moglo pristupiti prvim jednostavni postupci liječenja (saniranje manjih ozljeda i lakših oboljenja). Nakon te prve intervencije ljudima se daju informacije o mogućnostima daljnjeg liječenja. Uspjeli smo organizirati i primanje na liječnički pregled u ustanovama za socijalnu pomoć.
Kako je nastala «Würzburška ulična ambulanta»?
Još prije svojih prvih zavjeta koji su bili 2. kolovoza 2003. predložio sam ovaj projekt ministru provincijalu fra Englebertu Otte i njegovom definitoriju. S njihove strane sam doživio veliku otvorenost za tu ideju. Važno mi je bilo da to ne stvaram sam nego da sebe i svoj posao ugradim u postojeće socijalne sisteme pomoći grada Würzburga. Nekoliko sam mjeseci surađivao s udrugama kao što su: ekumenska «Bahnhofsmission» (udruga za pomoć beskućnicima na željezničkom kolodvoru), «Wärmestube» – društvo sv. Kristofora koje je osnovao «Caritas» i «Diakonia» (evangelička inačica «Caritasa»), a nude dnevni boravak beskućnicima, te «Underground» – pribježište za mlade u udruzi »Streetwork«. Dotični su me upoznali i tako se stvorilo to osnovno povjerenje.
Koja je specifičnost «Würzburške ulične ambulante» za razliku od drugih socijalnih udruga koje postoje u Njemačkoj?
Ja idem direktno na mjesta gdje se nalaze beskućnici, na trg, u park i tamo im nudim potrebnu pomoć. Tako da sam već na ulazu u parkiralište kod gradske tržnici jednom čovjeku previo otvorene rane na nogama. Jako je važno uvijek svakomu dati ruku i pozdraviti ga s ljubaznim »Halo, kako si?« I naravno na put idem uvijek u habitu. Osnovnu opskrbu za njegovanje nudim od veljače 2004. kao konkretnu pomoć. Činim onoliko koliko odgovara mojoj stručnoj spremi. U većini se radi o otvorenim ranam na nogama, teškoćama s dišnim organima, kožnim bolestim, ušima, buhama, svrabeži. Potrebni materijali pohranjeni su u kod udruga «Bahnhofsmission» i «Wärmestube». Ovisimo od pomoći drugih i zato uvijek pozivam one koji imaju zavoje ili kakav materijal za njegu koji možda ne trebaju da nam to poklone. Dobro nam dođe i rabljena sanitetska oprema i svaki novčani dar. Uvijek se zahvalimo s: «Bog plati!»
Koliko ljudi radi u «Würzburškoj uličnoj ambulanti»?
Stalno zaposlenih suradnika nema! Svaki se posao obavlja dobrovoljno. Prošle godine je u časopisu liječničkog društva izašao oglas o «Würzburškoj uličnoj ambulanti» i preko njega su nam se javila tri liječnika-dobrovoljca. Oni četvrtkom poslijepodne nude besplatni liječnički pregled u zato uređenim ambulatnim prostorijama u udruzi «Wärmestube». Isto tako jednom tjedno dolazi gospođa koja beskućnicima nudi besplatnu njegu nogu. A od prošle godine prate me u mojem poslu kroz tri tjedna učenici i učenice srednje škole za njegu bolesnika u okviru svoje praktične izobrazbe.
Osim spomenutih udruga s kim je još povezana ulična ambulanta?
Spomenu sam bio «Bahnhofsmission», «Wärmestube», «Underground» i «Streetwork«. Tu je i «Notunterkunft» - nužni smještaj, «Kurzzeitübemachtung» – prenočište za kratko vrijeme, a ambulanta tjesno surađuje i sa svim uredima i socijalnim ustanovama u Würzburgu kao što su «Fachgruppe Obdachlosenwesen der Stadt Würzburg» – stručna grupa za beskućnike grada Wurzburga, socijalni radnici i liječnici-dobrovoljci
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Postoji već točno određeno vrijeme u kojem sam nazočan na određenim mjestima u gradu. To vrijeme mojeg ordiniranja je javno objavljeno preko različitih ustanova, preko letaka i plakata po gradu. Uz to svakog dana imam još puno neprimjetnih, nepredvidivih i neplaniranih poslova. To su na primjer: posjete pacijentima u bolnicu, u zatvoru, u stanovima. Ponekad se treba pobrinuti i za čisto rublje, da prljavo bude oprano. Otpuštanje bolesnika iz bolnice treba planirati. Zatim je to često kratkoročna pomoć koju mogu dati ustanovama koje me pozovu na mobitel. Također meni je važno da ne obavljamo samo svoj posao vani na ulici, već također da budem prisutan i u samostanskoj zajednici kad je vrijeme molitve i obroka.
Kako reagiraju ljudi za koje se brineš?
Mogu pokazati nekoliko redaka napisanih od jedne učenice za njegu bolesnika nakon što je prošla trotjedni praktični rad sa mnom u «Würzburškoj uličnoj ambulanti». Zapisala je ovako: »Još dobro se sjećam kako sam bila uzrujana prije toga posla. Što me to očekuje? Kako će reagirati ljudi na mene i poglavito, kako to izgleda raditi s jednim »redovnikom«? I što bi? To bijaše najljepši i najuzbudljiviji posao kojeg sam si mogla zamisliti. Bilo je puno vrlo jakih iskustava i prije svega toliko ljudskosti koja me preplavila. Brzo sam se uklopila i postala dio te «Würzburške ulične ambulante». Taj rad i zalaganje u svakom slučaju probudili su u meni zanimanje za takav način rada s pacijentima. Ti i svi ti ljudi koje sam u tih par tjedana upoznala jako će mi nedostajati.»
Jesi li već negdje radio kao medicinar prije ulaska u samostan?
Najprije sam završio izobrazbu za njegovatelja bolesnika (medicinskog tehničara), kasnije sam nastavio izobrazbu za sanitetsko osoblje prve pomoći, te sam postao stručnjak za higijenu i učitelj za njegovatelje. Prije pet godina donio sam odluku da postanem franjevac. Svoju redovnički život (postulaturu i novicijat) sam započeo u samostanu Maria Eck u Siegsdorfu kod Traunsteina. Tamo sam kroz dvije godine imao dovoljno vremena i mira da nađem svoj put i odazovem se Božjem pozivu. Taj put me konačno doveo u Würzburg, bolje rečeno doveo me k ovom projektu ulične ambulante u Würzburgu.
Prije nekoliko tjedana si položio svečane zavjete. Kako povezuješ samostanski život sa svojim radom u ambulanti? Što znači za tebe kad u habitu ideš na posao?
Ne mogu podjeliti svoj život na onaj u samostanu i tamo neki drugi na ulici. Sav naš život treba se sastojati u spremnosti za »biti tu« i biti kao propovijed. Mi trebamo prije svega kroz naš svakodnevni život propovijedati i to ne samo riječima. Zato je meni također važno nositi habit – naše redovničko odijelo. S redovničkim odjelom želim u ljudima koje susrećem potaknuti pitanje: «Zašto?» Ja sam dodirljiv, mogu me se dotaknuti i nemam što sakriti! Kao bratu franjevcu želja mi je također biti prisutan upravo na rubu društva za ljude o kojima se drugi inače jako malo brinu. Već se sveti Franjo Asiški brinuo za gubavce. Također i naša prva braća koja su 1221. godine došla u Würzburg brinula su se za gubavce u jednoj zgradi malo izvan grada.
Odakle crpiš inspiraciju i poticaje za svoj rad u uličnoj ambulanti?
Tko traži pronalazi pokazatelje i poticaje u SP, liturgiji i redovničkom pravilu, u primjeru svetaca. Polako je raslo u meni nutarnja potvrda da sam na pravom putu. Sv. Jakov je rekao »Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je.». U jednoj misnoj molitvi upućenoj Bogu Ocu otprilike piše ovako: »Isus je imao srce za siromašne i bolesnike, otvori i naše oči za svaku potrebu i pomogni nam u našim djelima i tamo gdje nas ljudi trebaju«. A i u Pjesmi nad pjesmama piše »Hoću ustati, proći kroz grad, kroz ulice i trgove tražiti njega koga moja duša ljubi«. Razmišljao sam o tome trebam li ići ljudima koji žive na ulici. U Nepotvrđenom pravilu Svetog Franje našao sam ovo mjesto: «Braća treba da se raduju kad se druže s jednostavnim i prezrenim ljudima, sa siromasima i slabima i bolesnima i gubavcima i prosjacima na putevima.» Naše Konstitucije u broju 125 potiču: «Braća koja se otvaraju potrebama našeg vremena, trebaju ići novim putevima u izboru i obavljanju apostolata u smionom povjerenju u pomoć Duha. Trebaju davati prednost takvima zalaganjima koje odgovaraju potrebama vremena, okoline i društva.« Orijentacija mi je bila i rečenica sv. Charlesa de Foucaulda: »Pripada tvome pozivu da Evanđelje s krovova propovijedaš, ne riječju nego svojim životom.« I od Katarine Sijenske: «Ako budete to što tvrdite da ste, na čitavoj zemlji zapalit ćete oganj.«
(Prevoditelj: fra Marijan Cafuta)
Veritas, rujan 2006
komentiraj (0) * ispiši * #
