Bleiburg 2009.

Palim svijeću


Preuzeto sa stranice http://www.stmatthewssalfordpriors.org.uk

Svijeća

Palim danas crvenu, bijelu
i plavu svijeću.

Za duše umrlih: da nam
otpustiš duge naše kako
i mi otpuštamo dužnicima
našim.

Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju. I neka je
tako duši Matinoj, pokošenu
ni za što. Bratu njegovu Iliji
neka je lako. Susjedu njihovu
Andriji, pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj, jedincu
Anđinu, nestalom. Ivanu,
Tadiji, Stjepanu, Mladenu,
nestalim. I svima nestalim.
A i koscima njihovim neka
bude lako.

Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj...

Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.

Palim svijeću.

Ivan Tolj


Čovjek ima dušu i na neki je čudesan način povezan sa svojim narodom. Priznao to ili ne priznao. Dokazalo se to znanstveno ili ne. Čovjek ima dušu i na neki je čudesan način povezan sa svojim narodom. Ta povezanost je duboko urezana u naša srca još od vremena kad smo živjeli u plemenima i navečer se grijali oko logorskih vatri. Narod je narod, odrednica koja se iz čovjeka ne može izbrisati.

Jer danas sam postao svjedok tog osjećaja.

Jutros sam završio neki poslić oko prevođenja jednog teksta i za malu razbibrigu i zadovoljstvo urađenim poslom odlučio sam otići na stranice youtube-a. Da to ne bude samo nekorisna zabava potražio sam nešto što još nisam vidio. A recimo da je vrlo važno. Palo mi na pamet poslušati govore tzv. druga Tite. Svi govore o njemu, toliko je obilježio našu povijest, a posljedice toga osjećamo i danas. Pa, reko da iz prve ruke čujem tog čovjeka. Da učinim ono za što se prije išlo na Goli otok - kritički izrazim svoje osobno mišljenje o tzv. drugu Titi.

Nakon par filmića i pjesmica koje sam o njemu čuo ostalo mi je na pameti samo pitanje: "Pa kojim je jezikom uopće govorio taj čovjek?" Neke riječi koje je izgovorio uopće nisam razumio. A i fraze koje je izgovarao prilično su prazne. Prazne. Podsjetile su me na našeg sadašnjeg predsjednika.

Počeo sam razmišljati koliko je zapravo osnovana kritika koju često čujem protiv tog tzv. druga Tite. Zar su ljudi stvarno u njegovo vrijeme živjeli u strahu za svaku izgovorenu riječ kritike prema njemu ili za svako iskazivanje nacionalnih osjećaja? Ne mogu zamisliti ljude i osjećaje iz filma "Duga mračna noć". Ne poklapaju mi se te dvije stvari: govori tzv. druga Tite, te strah, trepet i progoni kojima su bili izloženi ljudi u njegovoj Jugoslaviji.

Zašto sam toliko toga negativnog čuo o njemu? Pa, u ovim govorima koji su prikazani na youtubeu izgleda jako smiješno. Kao što rekoh fraze su mu prilično prazne i da te govore drži u današnje vrijeme, pa više bi ga novine ismijavale nego ozbiljno uzimale. A bio je strah i trepet. Bio je tzv. najveći sin svoje Jugoslavije. Danas ne bi preživio kritiku slobodnog novinarstva. Ne znam bi li uopće uspio proći na nekim izborima.

I onda sam se sjetio Bleiburga i svih nevino ubijenih. Gledam te njegove govore u kojima je tako samouvjeren i miran, a zamišljam si kako iza njega stoje stotine tisuća ubijenih, nevino ubijenih i prešućenih. Nije se smijelo o njima govoriti. Niti spomenuti. Koliki su ljudi skrivali istinu o svojim najmilijima. I brat moje bake je nestao u tim događajim. Sjećam se i čovjeka koji mi je za vrijeme blagoslova kuća iz čista mira počeo govoriti o svojoj nestaloj rodbini. A toliko malo znam o tome.

E, moj tzv. druže Tito, zanima me kako si ti uopće noćima spavao? Netko mi napiše jutros na chatu: "Pitanje je s kim je uopće spavao?" Ne, za mene je pitanje, kako je uopće spavao nakon tolikih ubijenih, prešućenih. A on opet za govornicu kao da ništa nije bilo. I govor iz '62. i tzv. Dan mladosti iz '79., te govor iz ove i one godine. Kako se prošlost na kompjuteru može brzo prelistati. "Tito, Tito, Tito je naše sunce! Tito, Tito, Tito je naše srce" pjeva tzv. omladina.

Najjača izjava mi je: "Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda". Da je to danas izgovorio, već bi žuti tisak stavio podnaslov: "A čije krvi? Svoje ili onih na Bleiburgu?" Ti današnji slobodni mediji nikoga ne štede, pa ne bi ni njega. Ne mogu zamisliti, da se u njegovo vrijeme nije smijelo ništa protiv njegovih riječi reći, a danas se riječi javnih osoba tako izvrču, vade iz konteksta i krivo interpretiraju. Ismijavaju. Pomislim, da je tzv. drug Tito imao sreće da nije živio u današnje vrijeme slobodnih medija, jer bi inače izgubio živce kao što ih je izgubio pokušavajući ušutkati one pudlice pod stolom za vrijeme jednog svog govora. Ili bi pola bivše Juge do jutra završilo na Golom otoku zbog interpretacije njegovih riječi na internetskim portalima.

Ne mogu zamisliti ta vremena. Tako sam razmišljao danas ujutro. Makar je prošlo samo 20-tak godina od njegove smrti, meni se čini kao da je to bilo prije tisuću godina. Ma, ne, jednostavno ne. Takvog jednog političara u današnjem vremenu ne mogu zamisliti. S toliko skrivenih zločina i ubojstava.

No, poslije tih par filmića, rekoh sam sebi, da je dosta domoljubnog zanovjetanja, pa se vratih u svoju njemačku stvarnost. Jutros sam nakon dugo vremena upalio i svijeću u svojoj sobi, a da nisam puno niti razmišljao zašto. Volim svijeće.

Predvečer sam opet bio na kompjuteru i pogledao sam još koji filmić. Krenuo sam potom na molitvu razmišljajući zašto sam cijeli dan kao opsjednuti tim tzv. drugom Titom i svojom Hrvatskom. Neki čudan, a intenzivan osjećaj. Kao da mi nešto hoće reći. Zašto? I tek tad se sjetim da je danas 15. svibnja - dan kada se dogodila bleiburška tragedija. I tad mi kroz misli ponovno prođu sve one misli od jutros, o slobodi današnjih medija i mojem kritičkom razmišljanju o svemu što znam o njemu.

Ali su mi kroz misli prošli i svi ljudi koji nisu nikada smjeli tako otvoreno, iskreno i kritički o njemu govoriti. Koji su slušali njegove "veličanstvene" govore, a razmišljali, ili možda čak i plakali za svojim najmilijima koji se nisu vratili s Bleiburga. Danas kad čujemo jednog takvog političara znamo da neće dugo biti na vlasti, a ovaj je bio dugo. I bilo mi je žao svih tih ljudi koji su šutjelo i u sebi trpjeli nepravdu, da onaj koji je dopustio ubojstva njihovih najmilijih drži tolike velike govore. A da ne spominjem tzv. "Dan mladosti". Žao mi je generacija koje su to morale trpjeti i ljudi koji još uvijek trpe jer se ne zna gdje su njihovi najmiliji završili.



Tako sam tek navečer uspio shvatiti zašto sam jutros upalio svijeću i zašto mi je on, tzv. drugu Tito danas prvi pao na pamet kad sam otvorio youtube. Narod se ne može izbrisati iz čovjekovog srca. Tragedija mog naroda, koju nisam doživio, već sam o njoj čuo, i mene je dotakla, da i nesvjesno se sjetim nevinih, te za njih upalim svijeću.


ANIMA CROATORUM
(Duša Hrvata)

Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, i žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
između biti i sniti. Između
opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo: nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo...

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju i
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ,
sumnjaš i samuješ.

Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.

Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.
Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i njegove gore: šum, žubor,
huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ča, Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.
Ja sam Jedina
koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
I Amen.

(I. Tolj)