Marketing
Straßenambulanz
Evo me opet!
U subotu, 9. svibnja 2009., prijepodne proslavili smo otvaranje i blagoslov prostorija ulične ambulante u našem samostanu. Fra Tobias Matheis je po zanimanju bolničar i već duže vremena pomaže beskućnicima i skitnicama u gradu Würzburgu. Čak je osnovao i organizaciju "Würzburška ulična ambulanta" (Würzburger Straßenambulanz)
Za vrijeme proslave pomogao sam oko roštilja. Sunce je upeklo, pa sam stavio maramu na glavu, jer kapu u tom trenutku nisam našao. Sjetio sam se i fra Michaela koji voli nositi rokerske marame. :-)
No, da se vratim proslavi. Okupilo se 100-tinjak ljudi tako da nije bilo previše posla. Upoznao sam i susjede koji žive preko puta samostana. Vidjeli su da je u našem vrtu neka zabava pa su došli vidjeti o čemu se radi.
Više slika s proslave možete vidjeti ovdje.
Pišući ove retke sjetio sam se kako sam prije tri godine s fra Tobiasom napravio razgovor za naš list "Veritas". I sad sam htio progovoriti o socijalnoj situaciji u Njemačkoj, ali mi se čini jednostavnije staviti taj razgovor. Pa, evo ga:
Veritas, rujan 2006
Razgovor s bratom Tobiasom Matheis, medicinskim njegovateljem
Ulična ambulanta
Brat Tobias Matheis je franjevac konventualac i član je samostana u njemačkom gradu Würzburgu. Nakon što je završio svoje školovanje za medicinskog njegovatelja odlučio je otići u samostan. Od tada je nastojao u slobodno vrijeme pomagati socijalni ustanovama grada Würzburga, da bi uskoro sam započeo ambulantno liječiti beskućnike koje je susretao na ulici.
Hrvatska se priprema za ulazak u Europsku uniju. No, kolikogod mi Hrvati očekujemo da ćemo tim ulaskom podignuti životni standard, valja primjetiti da i tamo u Europskoj uniji mnogi ljudi nemaju krov nad glavom i nedostaje im osnovna zdravstvena njega. Mnogi od njih se boje i ne usude se primiti pomoć koja im se od države nudi. Kako im pomoći svakodnevno svojim primjerom pokazuje brat Tobias kojeg sam ovog ljeta susreo za vrijeme svog boravka u Njemačkoj.
Fra Tobiase, što je to «Würzburška ulična ambulanta»?
«Würzburška ulična ambulanta» (Würzburger Straßenambulanz) nudi njegovateljsku i medicinsku pomoć beskućnicima na mjestima gdje se oni obično zadržavaju, a to je najčešće pod otvorenim nebom. Tu se kroz prvi kontakt stvara povjerenje kojim se uspostavlja potrebni odnos kako bi se moglo pristupiti prvim jednostavni postupci liječenja (saniranje manjih ozljeda i lakših oboljenja). Nakon te prve intervencije ljudima se daju informacije o mogućnostima daljnjeg liječenja. Uspjeli smo organizirati i primanje na liječnički pregled u ustanovama za socijalnu pomoć.
Kako je nastala «Würzburška ulična ambulanta»?
Još prije svojih prvih zavjeta koji su bili 2. kolovoza 2003. predložio sam ovaj projekt ministru provincijalu fra Englebertu Otte i njegovom definitoriju. S njihove strane sam doživio veliku otvorenost za tu ideju. Važno mi je bilo da to ne stvaram sam nego da sebe i svoj posao ugradim u postojeće socijalne sisteme pomoći grada Würzburga. Nekoliko sam mjeseci surađivao s udrugama kao što su: ekumenska «Bahnhofsmission» (udruga za pomoć beskućnicima na željezničkom kolodvoru), «Wärmestube» – društvo sv. Kristofora koje je osnovao «Caritas» i «Diakonia» (evangelička inačica «Caritasa»), a nude dnevni boravak beskućnicima, te «Underground» – pribježište za mlade u udruzi »Streetwork«. Dotični su me upoznali i tako se stvorilo to osnovno povjerenje.
Koja je specifičnost «Würzburške ulične ambulante» za razliku od drugih socijalnih udruga koje postoje u Njemačkoj?
Ja idem direktno na mjesta gdje se nalaze beskućnici, na trg, u park i tamo im nudim potrebnu pomoć. Tako da sam već na ulazu u parkiralište kod gradske tržnici jednom čovjeku previo otvorene rane na nogama. Jako je važno uvijek svakomu dati ruku i pozdraviti ga s ljubaznim »Halo, kako si?« I naravno na put idem uvijek u habitu. Osnovnu opskrbu za njegovanje nudim od veljače 2004. kao konkretnu pomoć. Činim onoliko koliko odgovara mojoj stručnoj spremi. U većini se radi o otvorenim ranam na nogama, teškoćama s dišnim organima, kožnim bolestim, ušima, buhama, svrabeži. Potrebni materijali pohranjeni su u kod udruga «Bahnhofsmission» i «Wärmestube». Ovisimo od pomoći drugih i zato uvijek pozivam one koji imaju zavoje ili kakav materijal za njegu koji možda ne trebaju da nam to poklone. Dobro nam dođe i rabljena sanitetska oprema i svaki novčani dar. Uvijek se zahvalimo s: «Bog plati!»
Koliko ljudi radi u «Würzburškoj uličnoj ambulanti»?
Stalno zaposlenih suradnika nema! Svaki se posao obavlja dobrovoljno. Prošle godine je u časopisu liječničkog društva izašao oglas o «Würzburškoj uličnoj ambulanti» i preko njega su nam se javila tri liječnika-dobrovoljca. Oni četvrtkom poslijepodne nude besplatni liječnički pregled u zato uređenim ambulatnim prostorijama u udruzi «Wärmestube». Isto tako jednom tjedno dolazi gospođa koja beskućnicima nudi besplatnu njegu nogu. A od prošle godine prate me u mojem poslu kroz tri tjedna učenici i učenice srednje škole za njegu bolesnika u okviru svoje praktične izobrazbe.
Osim spomenutih udruga s kim je još povezana ulična ambulanta?
Spomenu sam bio «Bahnhofsmission», «Wärmestube», «Underground» i «Streetwork«. Tu je i «Notunterkunft» - nužni smještaj, «Kurzzeitübemachtung» – prenočište za kratko vrijeme, a ambulanta tjesno surađuje i sa svim uredima i socijalnim ustanovama u Würzburgu kao što su «Fachgruppe Obdachlosenwesen der Stadt Würzburg» – stručna grupa za beskućnike grada Wurzburga, socijalni radnici i liječnici-dobrovoljci
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Postoji već točno određeno vrijeme u kojem sam nazočan na određenim mjestima u gradu. To vrijeme mojeg ordiniranja je javno objavljeno preko različitih ustanova, preko letaka i plakata po gradu. Uz to svakog dana imam još puno neprimjetnih, nepredvidivih i neplaniranih poslova. To su na primjer: posjete pacijentima u bolnicu, u zatvoru, u stanovima. Ponekad se treba pobrinuti i za čisto rublje, da prljavo bude oprano. Otpuštanje bolesnika iz bolnice treba planirati. Zatim je to često kratkoročna pomoć koju mogu dati ustanovama koje me pozovu na mobitel. Također meni je važno da ne obavljamo samo svoj posao vani na ulici, već također da budem prisutan i u samostanskoj zajednici kad je vrijeme molitve i obroka.
Kako reagiraju ljudi za koje se brineš?
Mogu pokazati nekoliko redaka napisanih od jedne učenice za njegu bolesnika nakon što je prošla trotjedni praktični rad sa mnom u «Würzburškoj uličnoj ambulanti». Zapisala je ovako: »Još dobro se sjećam kako sam bila uzrujana prije toga posla. Što me to očekuje? Kako će reagirati ljudi na mene i poglavito, kako to izgleda raditi s jednim »redovnikom«? I što bi? To bijaše najljepši i najuzbudljiviji posao kojeg sam si mogla zamisliti. Bilo je puno vrlo jakih iskustava i prije svega toliko ljudskosti koja me preplavila. Brzo sam se uklopila i postala dio te «Würzburške ulične ambulante». Taj rad i zalaganje u svakom slučaju probudili su u meni zanimanje za takav način rada s pacijentima. Ti i svi ti ljudi koje sam u tih par tjedana upoznala jako će mi nedostajati.»
Jesi li već negdje radio kao medicinar prije ulaska u samostan?
Najprije sam završio izobrazbu za njegovatelja bolesnika (medicinskog tehničara), kasnije sam nastavio izobrazbu za sanitetsko osoblje prve pomoći, te sam postao stručnjak za higijenu i učitelj za njegovatelje. Prije pet godina donio sam odluku da postanem franjevac. Svoju redovnički život (postulaturu i novicijat) sam započeo u samostanu Maria Eck u Siegsdorfu kod Traunsteina. Tamo sam kroz dvije godine imao dovoljno vremena i mira da nađem svoj put i odazovem se Božjem pozivu. Taj put me konačno doveo u Würzburg, bolje rečeno doveo me k ovom projektu ulične ambulante u Würzburgu.
Prije nekoliko tjedana si položio svečane zavjete. Kako povezuješ samostanski život sa svojim radom u ambulanti? Što znači za tebe kad u habitu ideš na posao?
Ne mogu podjeliti svoj život na onaj u samostanu i tamo neki drugi na ulici. Sav naš život treba se sastojati u spremnosti za »biti tu« i biti kao propovijed. Mi trebamo prije svega kroz naš svakodnevni život propovijedati i to ne samo riječima. Zato je meni također važno nositi habit – naše redovničko odijelo. S redovničkim odjelom želim u ljudima koje susrećem potaknuti pitanje: «Zašto?» Ja sam dodirljiv, mogu me se dotaknuti i nemam što sakriti! Kao bratu franjevcu želja mi je također biti prisutan upravo na rubu društva za ljude o kojima se drugi inače jako malo brinu. Već se sveti Franjo Asiški brinuo za gubavce. Također i naša prva braća koja su 1221. godine došla u Würzburg brinula su se za gubavce u jednoj zgradi malo izvan grada.
Odakle crpiš inspiraciju i poticaje za svoj rad u uličnoj ambulanti?
Tko traži pronalazi pokazatelje i poticaje u SP, liturgiji i redovničkom pravilu, u primjeru svetaca. Polako je raslo u meni nutarnja potvrda da sam na pravom putu. Sv. Jakov je rekao »Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je.». U jednoj misnoj molitvi upućenoj Bogu Ocu otprilike piše ovako: »Isus je imao srce za siromašne i bolesnike, otvori i naše oči za svaku potrebu i pomogni nam u našim djelima i tamo gdje nas ljudi trebaju«. A i u Pjesmi nad pjesmama piše »Hoću ustati, proći kroz grad, kroz ulice i trgove tražiti njega koga moja duša ljubi«. Razmišljao sam o tome trebam li ići ljudima koji žive na ulici. U Nepotvrđenom pravilu Svetog Franje našao sam ovo mjesto: «Braća treba da se raduju kad se druže s jednostavnim i prezrenim ljudima, sa siromasima i slabima i bolesnima i gubavcima i prosjacima na putevima.» Naše Konstitucije u broju 125 potiču: «Braća koja se otvaraju potrebama našeg vremena, trebaju ići novim putevima u izboru i obavljanju apostolata u smionom povjerenju u pomoć Duha. Trebaju davati prednost takvima zalaganjima koje odgovaraju potrebama vremena, okoline i društva.« Orijentacija mi je bila i rečenica sv. Charlesa de Foucaulda: »Pripada tvome pozivu da Evanđelje s krovova propovijedaš, ne riječju nego svojim životom.« I od Katarine Sijenske: «Ako budete to što tvrdite da ste, na čitavoj zemlji zapalit ćete oganj.«
(Prevoditelj: fra Marijan Cafuta)
Veritas, rujan 2006
Post je objavljen 11.05.2009. u 07:54 sati.