Ukrajinski biskup Marian Buczek

Danas sam bio...


Ukrajinski biskup Marian Buczek. Preuzeto s http://www.goscniedzielny.wiara.pl

... u Bad Sodenu. To je kojih 80-tak kilometara od Würzburga. Već su mi neki prijatelji govorili kako se u ovome mjestu, u kući Rafael, koju vode časne sestre iz Indije, odvijaju razni duhovni seminari i duhovne vježbe, a jedanput mjesečno bude karizmatski susret na kojem se okupi preko 1000 vjernika. I tako sam ja u svojoj namjeri da dokažem kako vjernici i u Njemačkoj dolaze u crkvu (nasuprot nekom općem mišljenju da u Njemačkoj vjernici više ne idu u crkvu) odlučio s jednim bratom posjetiti to "čuveno" mjesto.

Nakon malo lutanja i traženja stigli smo pred zgradu koja je mom njemačkom bratu na prvi pogled izgledala kao neki supermarket (kaže on Lidl). Uglavnom, čim smo prošli kroz vrata, koja su se začudo sama otvorila (ono - lijevo i desno, baš kao u nekom supermarketu), taman je svećenik za oltarom u prepunoj dvorani progovorio: Im Namen des Vaters und des Sohnes und des Heiligen Geistes (što će na naški reći: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga). Dakle, taman smo stigli na početak svete mise.

Predstavili su nam ukrajinskog biskupa Mariana Buczeka. On je kasnije u propovijedi progovorio o situaciji vjernika u Ukrajini. Brzo sam uhvatio papir i olovku (to mi je već postala navika) i zapisao par stvari. Kao prvo valja primjetiti da mu je njemački bio prilično loš (nije da je moj bolji, ali hoću reći da sam ga sve razumio). Često puta je jednostavno rekao: "Znate što mislim."

Kaže on da je situacija u Ukrajini, što se tiče vjernika, sljedeća: pravoslavci (Orthodoxe) drže da je Ukrajina kao takva pravoslavna i da rimokatolici tu nemaju što raditi. Svaki Ukrajinac je automatski pravoslavac. I zato je u biskup Marian u razgovoru s pravoslavnim episkopom (biskupom) upitao, ta zašto onda pravoslavci imaju svoje episkope u Italiji, Austriji i drugim katoličkim zemljama. "Pa tamo je demokracija." - odgovorio je episkom. "A što je ovdje?" - upita biskup. "Pa, ovo je Ukrajina" - odgovori ovaj. Navedeni primjer me je podsjetio kako pravoslavci još uvijek u svom razmišljanju imaju ono vrijeme kada je postojalo bizantsko carstvo te je car bio zemaljski poglavar i što se tiče vjere i što se tiče carstva. Jer, kao što vidim episkom nije znao odgovoriti što je drugo u Ukrajini, ako nije demokracije. A sjećam se sa fakultetskih predavanja, da pravoslavci ne mogu sazvati crkveni sabor jer drže da ga jedino car može sazvati. Tako je i bilo, ali prije više od 1000 godina.

Vraćam se današnjoj misi i ukrajinskom biskupu Marianu. Spomenuo je da u Ukrajini ima sedam rimokatoličkih biskupija. U jednom gradu od dva milijuna ljudi ima samo 20 pravoslavnih crkava, a uz to još pet katoličkih župa. Pita se kako je to moguće da ima tako malo pravoslavnih crkava, ako su svi pravoslavci. Još je spomenuo svoj razgovor s pravoslavnim episkopom i kako mu je rekao da će za 20 godina više ljudi ići u katoličke crkve nego u pravoslavne. Ovaj mu je energično odgovorio da je to nemoguće. A kad je biskup Marian spomenuo da katolički svećenici drže kateheze i vjeronauk za vjernike, da im vjernici svaku nedjelju dolaze na misu, da imaju mlade koji pjevaju i sviraju, plješću rukama, da on kao biskup obilazi mlade i druge vjernike, a da oni pravoslavci nemaju kateheze, niti vjeronauk i zato ne privlače vjernike, tada je episkop zaključio da je ipak moguće da će katolici imati više vjernika.

Uistinu, već mi je jedan naš hrvatski svećenik iznio svoj zaključak kako pravoslavci nemaju svakodnevnu svetu misu, a zato niti pričest, kako se ne ispovijedaju i ne prakticiraju svoju vjeru. Kako je to loše za njih kao vjernike. A sada mi je ovaj ukrajinski biskup to potvrdio. Kaže da se neki mladi katolici žale, kako njihovi vršnjaci pravoslavci samo dva puta godišnje "moraju" na misu - za Božić i za Uskrs, a oni katolici moraju svake nedjelje. S druge strane, pravoslavni vjernici uopće ne sudjeluju u svetoj misi jer se cijeli obred odvoja iza ikonostasa - drvenog zida oslikanog svetim slikama, iza kojeg svećenik sam obavlja svetu misu, a crkveni kor (zbor) mu odgovara na zazive i molitve. Vjernici jedino zapale onu tanku, malu svijeću i pomole se. Dok kod nas vjernici sudjeluju u svetoj misi, pjevaju i odgovaraju na zazive.

Najjednostavniji i najbolji primjer jest ženidba. Kod pravoslavaca u Ukrajini dovoljno je dogovoriti datum i doći k svećeniku na ženidbu. Jedan je mladi bogoslov rekao biskupu kako je sudjelovao na pravoslavnoj ženidbi, ali nije ništa razumio što svećenik govori makar zna i ukrajinski, i poljski, i staroslavenski. Upitao je svoju rođakinju, koja se udavala za pravoslavca, jesu li uopće imali pripravu i zaručnički tečaj. Odgovorila je da nisu. Sam biskup kaže, kako je u razgovoru s jednim mješovitim bračnim parom (katoličko-pravoslavni par) pitao mladoženju pravoslavca koliko često ide u crkvu. On je odgovorio da ide dva-tri puta godišnje, a biskup mu je predložio neka idu zajedno, pa neka dođe i dva-tri puta godišnje da ženom u katoličku crkvu i usporedi razliku. Takvim pristupom biskup je primjetio da mnogi pravoslavci dolaze u katoličke crkve na misu.

Da neduljim, jako sam se razveselio što sam ovo sve čuo i što sam vidio tog biskupa. Želio sam samo napraviti mali popodnevni izlet i vidjeti neke prijatelje, ali se (vjerujem po Božjoj volji) dogodilo da sam čuo još jedno iskustvo o pravoslavnim vjernicima. Čak sam počeo razmišljati koliko mi uopće poznajemo Europu (kojoj naši političari toliko žude) jer Ukrajina nije na nekom drugom kontinentu već tu u našem susjedstvu, a tako malo se recimo o njoj u našim novinama piše. Da ne spomenem i neke još bliže zemlje o kojima skoro i nema vijest. Kao da i ne postoje.

I zato držim da će Crkva opstati do kraja vremena i vrata paklena neće je nadvladati, jer je šira od svake politike, informiranije od svih novina i živa, da svaki čovjek može u njoj sebe naći.

Na ovaj blog ste me najtjerali svi vi koje posjećujete ove stranice. Primjetio sam da je broj posjeta prešao 1500 klikova, te se zbog toga sve više osjećam pozvanim i odgovornim da nešto i napišem. Ali samo da vas podsjetim da se u tuđe dnevnike ne smije viriti i još manje čitati ih. Jednom sam pokušao čitati sestrin dnevnik, pa se jako, jako naljutila. Na kraju je i zaplakala. Nemojte da se to i vama dogodi.


Ovaj lijevi je biskup Marian Buczek. Preuzeto s http://lh5.ggpht.com