Djeca

Jučer smo imali sjednicu župnog pastoralnog vijeća.

Utorak, jučerašnji dan, prošao je svojim tokom, a vrhunac je bila sjednica župnog pastoralnog vijeća u Reichenbergu. Započeli smo u osam sati navečer, a završili tek u pola jedanaest. Dakle, dva i pol sata koja su mi, začudo, prošla vrlo brzo i interesantno.

Kao prvo, sam sam se predstavio pred 15-tak okupljenih vjernika. Održao sam i kratku molitvu, te smo tako započeli. Potom su se predstavili svi članovi pojediničano, a bili su tu i predstavnici pojedinih grupa koje djeluju u župi. Zapravo, sve je to vrlo interesantno. Em, što kroz te susrete učim još bolje njemački jezik, jer ih nastojim što bolje razumjeti, em jer stvarno otkrivam nove obzore u svojem životu, a i u Crkvi kojoj pripadam.

Ova župna zajednica je jako dobro organizirana. Htio bih reći i predobro, ali neću, jer je takva organiziranost u Njemačkoj očekivana i normalna. Dakle, uz već spomenuto pastoralno vijeće koje ima svoga predsjedavajućega i zapisničara, koji su vodili sjednicu, dok smo p. Leo i ja sjedili s njihove lijeve strane, tu je bio i domar crkve, zatim voditeljice vjeronauka za prvopričesnike i krizmanike, voditeljice grupa "Seniori" (stariji članovi župe), "Karibuni" (misijska zajednica), zatim voditeljica zbora i orguljašica, gospođa koja uređuje cvijeće u crkvi, naravno i predstavnik ekonomskog vijeća, čovjek koji već trideset godina župni listić dijeli od kuće do kuće, te još par ljudi koji su tu zbog svojih prijašnjih zasluga ili su članovi više grupa. Sve u svemu, visoki nivo organiziranosti.

Ali gdje je problem u tom savršenstvu? Nema masti da se podmaže stroj. Jedan gospodin je rekao: "Djeca su budućnost naše zajednice. Moramo dovesti više djece u crkvu." On je ujedno organizator dječjih misa, a na zadnjoj je bilo samo troje djece. U biti, koliko sam skužio, dječja misa je tako uređeno da se jednom mjesečno održi posebna služba riječi za djecu, a pred kraj mise se oni vrate u crkvu. Žena spomenutog gospodina je voditeljica ministranata (ministrantica kao što već rekoh).

Starija gospođa (recimo da je prešla svoju 70.) se ubacila i rekla kako je potrebna reklama, a spomenuti čovjek je nadodao, da ništa ne ide bez marketinga. Učinilo mi se to smiješnim, jer znam kako se kod nas u Hrvatskoj okupljaju djeca i mladi: dovoljno je malo igrati s njima nogomet, dati im da imaju svoj zbor, malo im održati sastanak i duhovni nagovor i evo ekipe, poleta. Pa kad dođu hodočašća, vožnje biciklima i sl. odmah su tu. Pokušat ću i ja tako krenuti.

Nego, čitam ovih dana super knjigu Božidara Prosenjaka "Put u središte srca - Intranet". U jednom dijelu je otac izveo sina koji još ide u osnovnu školu na pizzu van. I nastavlja se: "Navečer je Zdenka bila posebno nježna prema svom mužu. Rijetki su bili trenuci kad bi je vidio takvu, Kao da joj nije bio dovoljno dobar ni jedan način kako bi mu ugodila. Prije spavanja položila mu je glavu na rame, zagledala se nekamo daleko i rekla tihim glasom: - Znaš, to je bilo tako lijepo što si izveo Hrvoja. Ne znam kad sam ga vidjela tako sretnog. Tata i sin" - u oku joj je zablistala suza. Marijan ju je zaštitničkim pokretom ruke zagrlio oko vrata. I šutio je. Ništa je nije moglo tako usrećiti kao kad je on pokazivao brigu za njihovu djecu. To ju je pokretalo prema njemu više od svega što se trudio učiniti za nju. Poljubila ga je u ruku."

A u romanu "Svetac i njegov demon" o sv. Ivanu Vianneyu od autora Wilhelma Hünermanna čitam: "Međutim je Vianney pronašao novi put koji će ga približiti župljanima. Zauzeo se za djecu koja u Arsu već dugo nisu imala redovitu obuku. Rano ujutro skupio bi ih oko sebe te ih je poučavao u vjerskim istinama. Pa, kad su djeca kod kuće ushićeno pripovijedala kako je župnik bio blag i prijazan, kao je znao lijepo pričati i kako je najrevnijima dao svete sličice, mnogi su roditelji požalili što su se srdili na njega."

Zanimljivo je kako su svi ljudi osjetljivi na djecu, kako ih vole i kako preko njih drugačije gledaju na sve ljude. Djeca su kao filter za osjećaje odraslih.