Malo ljubavi i pažnje.

Preuzeto s http://public.carnet.hr

Jutros je započeo prvi dan operacije "Reichenberg".

U samostanu sam po prvi puta sudjelovao na zajedničkoj jutarnjoj molitvi koja je bila u 7.15 sati. Poslije sam se još malo spremao za prvu svetu misu koju ću predslaviti na njemačkom. Doručkovao sam i imao susret s p. Leom koji mi je dao korigiranu moju propovijed. Zamolio sam ga za ispovijed.

Sveta misa u mjestu Reichenberg je započela u 10 sati. Kad sam poslije malo razmislio uvidio sam kako je misa bila jako jednostavna i puna spontanosti, baš onako kako sam navikao kod nas u zagrebačkim Mikulićima. Nekoliko ljudi je vrlo aktivno angažirano i u biti su oni vodili dosta stvari. Jedna je vjeroučiteljica za vrijeme prinošenja darova dovela nekoliko djece koji su svoje košarice s jesenskim plodovima stavili pred oltar. Bilo je to skroz jednostavno. Na kraju mise sam blagoslovio jedan bračni par koji je slavio 50. godišnjicu braka. Zar to nije lijepo?

Jedino sam ja bio prilično ukočen jer sam nastojao što točnije izgovoriti njemačke riječi. Najveći problem mi je bilo to što sam svoju propovijed pripremio na temelju nedjeljnih čitanja, a p. Leo je čitačima dao čitanja od mise zahvalnice za plodove žetve. Danas se slavila misa zahvalnica za plodove žetve, no u direktoriju, u kojem stoji raspored misnih čitanja, piše da su čitanja od nedjelje. No, nema veze, rekoh ja sam sebi - ipak je čovjek pročitao moju propovijed, korigirao ju i čak rekao da je vrlo dobra. Pa, onda sam je u miru propovijedao. Naravno, uz nešto mucanja i krivo izgovorenih riječi. A šta ćeš? Moram više vježbati.

Poslije su nas vjernici počastili ručkom koji je povodom mise zahvalnice organiziran u župnim prostorijama. Upoznali su me donekle i sa situacijom u njihovoj župi. Održali smo i kratki sastanak p. Leo i ja s dvojicom Nijemaca koji voditelji župnog pastoralnog vijeća i drugih župnih zajednica.

Popodne sam s još trojicom Poljak, naših bogoslova, otišao malo u šetnju prirodom. Naišli smo na neku staru kuću, koja više liči na mali dvorac s visokim tornjem. Bilo je otvoreno za posjetitelje pa smo se popeli gore i imali lijep pogled na grad. Tako sam otkrio još jedno mjesto gdje mogu povesti goste kad mi dođu u posjet. Zanimljivo je otkriti takva mjesta, kraj kojih obično prođemo autom misleći da nisu nešto posebno.

Navečer sam se vratio u Reichenberg kako bih vodio krunicu i klanjanje pred Presvetima. I tad sam doživio jedno novo iskustvo molitve. Kasnio sam na taj susret jer je na cesti bio zastoj. Pomisli sam da su ljudi već započeli krunicu, pošto je rečeno da će biti točno u 18.00. Ulazeći autom u uličicu gdje stoji crkva vidio sam dvoje ministranata kako stoje na cesti pred crkvom i čekaju me u ministrantskim odijelima. I ljudi su bili pred crkvom i čekali me. Svi su bili jako radosni i nije im smetalo što sam kasnio. Pretpostavili su da je gužva krivac za to.

Ušao sam u sakristiju i gdje me već sve čekalo spremno - roketa na stolu, ministraniti s kadionicom i tamjanom, zapravo ministrantice :-), orguljašica koja je htjela još jednom vidjeti popis s pjesmama i još jedna gospođa, valjda sakristanka, jer me pitala što je još potrebno. "Veo", kažem ja, "ali to tek na kraju". "Uredu", odgovori ona. I tako smo krenuli. I tad je počelo.

Čim smo zakoračili u crkvu, u kojoj je jedino svjetlo nad oltarom uključeno bilo, osjećao sam se kao kod kuće, kao u nekoj našoj crkvi u Hrvatskoj, kao da sam to već nekad radio. Skroz mirno sam pristupio oltaru znajući da neću sve učiniti onako kako su oni navikli, ali siguran u sebe da znam što radim makar mi je sve novo - i ljudi i mjesto i jezik i običaji.

Izložio sam Presveto i započeo moliti krunicu. Kako mi je odjednom bilo lijepo ponavljati Zdravomarije, makar osjećajući da pomalo griješim u izgovoru. Ali svakim novim zazivom kao da sam sam sebe ispravljao, želio sam da me ljudi bolje čuju i razumiju. Sad mi se čini kao da sam brusio neki kip ili čak dijamant, jer sam stalno govorio isto, a opet sam se sve više drugačije osjećao. Bivao sam sve opušteniji i mirniji, pa sam pretkraj čak i napamet molio, bez gledanja u molitvenik.

Kako je to lijepo kad se ljudi okupe na molitvu i na njima vidiš da to stvarno žele. Da te čekaju. Da te trebaju. Večeras s njima sam osjetio ljubav i pažnju koju su mi pružili i koju pružaju Bogu u molitvi i svojem radu. Do sad mi se činilo da su svi Nijemci hladni i disciplinirani, a neki svećenici su me upozoravali kako su oni itekako strogi u svojim stavovima prema župnicima. Danas sam osjetio i drugu stranu. Čini mi se da sam među njima bio kao jezgra u srcu stanice, jer oni su već imali sve raspoređene službe, svatko je znao što radi, ali nisu počinjali bez mene. A ja nisam skoro ništa ni rekao po svojem dolasku, već je sve teklo samo od sebe.

I dok sam večeras s braćom u samostanu molio večernju molitvu osjetio sam kako mi je ritam izgovaranja Zdravomarija na njemačkom jeziku ostao na ustima, te sam ovaj put puno lakše molio i psalme. Kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Sjetio sam se onih večeri koje sam provodio u novicijatu na Cresu. Jednako je rano padao mrak i zbog velikih samostanskih hodnika bilo je prilično hladno. Grijala me vunena vesta ispod habita i ta mirna lagan molitva u polutamnoj crkvi ili kapelici. Mir. Tišina. Lagani koraci bez žurbe. Sve mi se odjednom vratilo, ili bolje rečeno spojilo s ovim današnji osjećajima.