...ali istinito...
Drage moje i dragi moji,
nikada mi nije bila jasna nekolegijalnost na poslu. I nikada mi neće ni biti jasna.
Danas me zove kolegica i moli da joj provjerim nekakve podatke. Ona radi u prizemlju, ja na katu. Trenutak sam zastala iznenađena zašto me pita kada bi internu uputu, vezanu uz podatak radi kojeg me zove, i ona trebala imati. A sigurno znam da je kolegica koja radi u istom odjelu ima, čak i znam gdje je drži. Dobro, uzmem svoju uputu i u trenu nađem što joj treba (tko mi je kriv što imam fotografsko i slonovsko pamćenje). Nije mi jasno i nikada mi neće biti jasno zašto jednostavno nije ustala i napravila tih max pet koraka i zamolila kolegicu za pomoć.
Jesam li ja uopće normalna? Otkako radim u ovoj kući (tako je ja zovem) ovo je treća lokacija, treći grad u kojem radim. Možda mi broj tri jednostavno nije sretan.
U Zagrebu sve za pet plus. U rodnom mi Vukovaru još bolje, da bolje ne može biti. U odjelu u kojem sam radila bilo nas je sedam a ja najmlađa. Na seminarima, predavanjima, obučavanjima - uvijek sam ja bila izaslanik naše male družbe. "'Ajde mala, idi ti. Ti ćeš najbrže sve skužiti". Smiješno mi je bilo iza toga "držati predavanja" starijijm kolegicama. Ja sam bila ta koja je, s papirićem u ruci, išla po marende, postavljala stol i prala čaše po završetku proslava rođendana, blagdana...Kada bi bilo vrijeme od svinjokolja uvijek su slijedile marende s domaćim proizvodima, a kada bi se spremala zimnica uvijek se petkom našla kakva teglica u mojoj putnoj torbi da ponesem roditeljima. I obavezno petkom "Pozdravi svoje!" a ponedjeljak ujutro "Kako ti je stari?"
Kada sam došla u treću kuću-treći grad dočekalo me - tko je, na čije mjesto dolazi ? Svašta. Došla sam na godinama upražnjeno mjesto. Razbijala sam glavu razmišljajući zašto sam im trn u oku? Trebalo je vremena da shvatim da je to u ovoj kući normalno. Nažalost.
Jesam li ja uopće više normalna ?
Pozdrav s toplog juga gdje se ljudi još uvijek banjaju!
< | rujan, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Naziv bloga govori sve. Ovo je dnevnik šašave mamice koja je bila šašava i prije nego je postala mamica. Mališi su samo pojačali dozu šašavosti. Mamica u slobodno vrijeme, kojeg baš i nema puno, piše pjesme, kratke pričice, pušta mozak na pašu, sanjari...nada se.
San u snu
Dan je lijep
Jer ga oči tvoje gledaju.
Žeđ
I da se vratim s tisuće rana,
Na prag kućni kad stanem,
Ne nosi vode,
Ni zavoja-
S tijelom mi povij rane.
E. Kišević
Uroni u moje sumnje
Uroni svojim blagim pogledom
duboko u moje sumnje...
okupaj sve moje strahove
prozirnošću kristala...
dodirni sva moja vrištuća pitanja
vulkanskom snagom razaranja.
Sruši moju ranjivost
isprepletenim prstima
i dodirom jačim od stijena...
ušutkaj sve moje dvojbe ,
viteškom odlučnošču...
Dotakni me riječima
koje ne želim čuti
a sanjam ...
u svim nijansama mojih samoća
kupi me mislima
i sjajem dječačkog srca...
Zaroni najdublje...
tamo gdje niti ja ne idem
ili izbjegavam ići...
u podzemlje mog bića
u najkrhkije i staklenaste
dijelove mene.
Napisala : Metamorfoza
"Svi muškarci od žene očekuju isto - žene od svakog muškarca
očekuju nešto posebno". /Bife/
“Da bi vjerovao u svoj vlastiti put,
nema potrebe da dokazuješ
kako je tuđi put pogrešan”
Paulo Coelho
"Tko hoće zavidnika staviti
na muke,
treba samo biti zadovoljan."
Njemačka narodna
"Tko hoće nešto učiniti, nađe način, tko neće ništa učiniti, nađe opravdanje."
P. Picasso
“Čovjek je gospodar riječi koje nije izgovorio i rob onih koje su mu izmakle” Arapska poslovica
"Ljudi se mogu držati za ruke, ali ne i za srce. Ne trebaju vam ruke da biste se držali za srca." Nick Vujičić
“Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.”Ivan Cankar
Share Comments & Graphics - Friends Layouts - Photobucket
Poštanski sandučić:
zp56230@net.hr
"Jer isto je za sluge, isto je za gazde
I najlipše stvari u životu su džabe."
(TBF)