...ali istinito...
Drage moje i dragi moji,
nikada mi nije bila jasna nekolegijalnost na poslu. I nikada mi neće ni biti jasna.
Danas me zove kolegica i moli da joj provjerim nekakve podatke. Ona radi u prizemlju, ja na katu. Trenutak sam zastala iznenađena zašto me pita kada bi internu uputu, vezanu uz podatak radi kojeg me zove, i ona trebala imati. A sigurno znam da je kolegica koja radi u istom odjelu ima, čak i znam gdje je drži. Dobro, uzmem svoju uputu i u trenu nađem što joj treba (tko mi je kriv što imam fotografsko i slonovsko pamćenje). Nije mi jasno i nikada mi neće biti jasno zašto jednostavno nije ustala i napravila tih max pet koraka i zamolila kolegicu za pomoć.
Jesam li ja uopće normalna? Otkako radim u ovoj kući (tako je ja zovem) ovo je treća lokacija, treći grad u kojem radim. Možda mi broj tri jednostavno nije sretan.
U Zagrebu sve za pet plus. U rodnom mi Vukovaru još bolje, da bolje ne može biti. U odjelu u kojem sam radila bilo nas je sedam a ja najmlađa. Na seminarima, predavanjima, obučavanjima - uvijek sam ja bila izaslanik naše male družbe. "'Ajde mala, idi ti. Ti ćeš najbrže sve skužiti". Smiješno mi je bilo iza toga "držati predavanja" starijijm kolegicama. Ja sam bila ta koja je, s papirićem u ruci, išla po marende, postavljala stol i prala čaše po završetku proslava rođendana, blagdana...Kada bi bilo vrijeme od svinjokolja uvijek su slijedile marende s domaćim proizvodima, a kada bi se spremala zimnica uvijek se petkom našla kakva teglica u mojoj putnoj torbi da ponesem roditeljima. I obavezno petkom "Pozdravi svoje!" a ponedjeljak ujutro "Kako ti je stari?"
Kada sam došla u treću kuću-treći grad dočekalo me - tko je, na čije mjesto dolazi ? Svašta. Došla sam na godinama upražnjeno mjesto. Razbijala sam glavu razmišljajući zašto sam im trn u oku? Trebalo je vremena da shvatim da je to u ovoj kući normalno. Nažalost.
Jesam li ja uopće više normalna ?
Pozdrav s toplog juga gdje se ljudi još uvijek banjaju!
Post je objavljen 21.09.2010. u 18:47 sati.