Zdenkov kulturni kombi

Go-sa como Go-so yo... Amigo!

priča o jednom trenutku

Tražiti spontanost u studijskim snimkama blesav je posao. 48 različitih snimljenih verzija, 286 sati postprodukcije i mikseva, škare raznih kalifa nad kalifima i Halida nad Halidima... teško je povjerovati, pogotovo danas, da stvari nisu namještene, ispolirane i nimalo slučajne. A s velikim, popularnim izvođačima koji su si mogli priuštiti sate rada u studijima tako je, nesumnjivo, bilo i davnih sedamdesetih.

Pa ipak, ima iznimaka. Mora ih biti, ili barem srce kaže da mora, čak i kad zdrav razum govori suprotno. A jedna od takvih je trenutak kada vokali koji pjevaju Go-sa como Go-so yo... Amigo! najednom promijene zadnju riječ i počnu pjevati Armando! Odbijam povjerovati da to nije došlo spontano, na licu mjesta, ondje i tada, kada su snimali temu Gitano za Santanin album Amigos, objavljen početkom 1976. U svijetu kakav ipak i danas unatoč svemu ponekad zamišljam da jest, to je naprosto moralo biti spontano.

Armando Peraza jedan je od najvećih udaraljkaša u povijesti glazbe, prošao je sve, od beskućnog djetinjstva na ulicama Havane do sviranja s najznačajnijim jazz umjetnicima. Ali o tome možete naći više na drugim mjestima, od Wikipedije do osmrtnica objavljenih zadnjih dana. Uvijek me fasciniralo što je takav lik, koji je doslovce mogao birati s kim će i kakvu vrstu glazbe svirati, početkom sedamdesetih napustio sve ostalo i počeo nastupati sa Santanom. Imao je on prije toga i solo album i mogućnost da bude vođa benda, zvijezda jazz festivala – a odlučio se za ulogu perkusionista u popularnom, ali ne i toliko velikom bendu da bi itko mogao reči kako se prodao. Naprotiv, prilično je jasno zašto je, mnogo stariji od ostatka benda, sljedećih skoro dvadeset godina svirao s njima.

Odnosno, trebalo bi biti jasno svakome tko čuje Gitano i prijelaz iz Go-sa como Go-so yo... Amigo! u Go-sa como Go-so yo... Armando! Sama je pjesma prekrasna i neću vam je objašnjavati, ne sumnjam da kombinacija ciganske i latino glazbe nije za svačiji ukus, pa neću nametati svoj... No tko ne čuje tu ljepotu i eksploziju dobre volje kada se promijeni pripjev, tome srce i uši nisu povezani. Što je opet, dakako, anatomski posve u redu i ispravno. No anatomija i glazba dvije su različite stvari.

I drugi perkusionist, Ndugu Chancler, ima svoj pripjev. I svoju priču. No Gitano je Armandova pjesma. Doslovno, napisao ju je, otpjevao i dobio posvetu u njoj. Slučajno se, eto, vodi kao Santanina. Što ne smeta, kada je mnogo godina kasnije pred producentskim vodom Carlos postao megazvijezda, nadam se da je i Armando od reizdanja albuma na kojima je svirao zaslužio kakvu penzijicu.

Go-sa como Go-so yo... Amigo! I dalje zapravo ne znam što to doslovno znači, nije ni da noćima ne spavam zbog toga. Ne znam, ali razumijem, eto. Baš kao ne znam zašto me smrt čovjeka koji je napisao neke od najdražih mi knjiga uopće (imam još doma rodoslovno stablo Buendija, i kartu Maconda, sam nacrtao) nije navukla na jedan od tako rijetkih postova. A smrt udaraljkaša jest. Ne znam, ali razumijem.

Baš kao što i vi možete razumjeti, jednostavno je. Odgovor se pojavljuje u onom trenutku kada zbor, nakon mikrosekundu mnogo duže pauze nego kod ranijih pripjeva prvi puta umjesto Amigo kaže Armando. I nigdje drugdje ga ne treba tražiti.