Sportski pregled
Čovjek zbog ljubavi počini kojekakve budalaštine. Evo, jutros sam tako saznao da je jedna cura „zbog ljubavi“ (o detaljima se nisam raspitivao, čemu?) svojedobno bila na nogometnoj utakmici Rad-Radnički. I na trenutak iskreno joj pozavidio. Nekako mi je to zakon detalj u biografiji, prodao bih pola nepotrebnih organa (srećom, svi su mi potrebni, barem još imam takve iluzije u pogledu nekih) da ga imam.
Ali nemam.
Zapravo sam sramotno neredovan u pohađanju ma kakvih sportskih priredaba, plašim se. Za pokretnog i do nekih godina relativno za sport zainteresiranog sredovječnog muškarca upravo je nevjerojatno na koliko sam malo utakmica, utrka i drugih nadmetanja u životu bio. Doslovce toliko malo da ih više-manje sve mogu potrpati u jedan blog. I zapravo, sve ih pamtim po posve drugim stvarima, a ne po sportu. Preskočivši poneku auto-utrku (no iznenadili biste se zapravo koliko malo njih), evo ih ovdje.
Hokej
Vjerojatno ću potkraj ovog mjeseca morati otići na jednu tekmu s poslovnim partnerom iz Rusije, što mi neće teško pasti, jer je to momčadski sport kojeg sam najredovnije pohađao. Što će reći da sam bio na dvije tekme sredinom osamdesetih, Medveščak protiv Cinkarne i protiv Vojvodine. Tekmu s Cinkarnom neću nikada zaboraviti (osim rezultata, nemam pojma tko je pobijedio). Išao sam na nju iz Samobora i iz kućne knjižnice odlučio uzeti nešto za čitanje. Pogled mi je pao na „Komunistički manifest“. Zašto ne, pa to je povijesno značajno štivo... Uglavnom, krenuo ga ja čitati u busu, pa me zanimalo što će biti dalje s jadnim baukom i proleterima, tako da ni između trećina nisam išao na pišanje nego čitao na tribinama i dovršio ga do povratka kući. Tko zna, da sam uzeo nešto deblje, „Kapital“, recimo, možda bih postao i fan hokeja.
Košarka
Frend i ja smo u srednjoj brijali na Finsku. Relijaši, skijaši skakači, arhitekti... Bila je to zemlja snova. Na Velesajmu smo na njihovom štandu pokupili brošure o Finskoj i naučili koliko smo god mogli. A to je bilo nekoliko riječi, još uvijek ih pamtim. „Hyvää payvää“ – „Dobar dan“; „Kiitos“ – „Hvala“, „Näkämin“ – „Zbogom“. Nemojte provjeravati, možda i nisu točne, ali takve ih pamtim. Uglavnom, Cibona u nekom pretkolu osamdeset sedme izvuče finski Kotkan i dvojica nadobudnih klinaca odu u novoizgrađenu dvoranu navijati za goste. S tri transparenta. S tim da onaj „Näkämin“ nismo dizali, shvatili smo da bi ga Finci možda krivo protumačili. Mašemo mi transparentima i veselimo se finskim koševima, a na parketu čudo: na poluvremenu neriješeno, Kotkan briljira. U pauzi najednom do nas dolaze četvorica u spitkama, dentalno poprilično deficijentni. „Dečki, a zakaj vi navijate za Fince?“ Čak je i do mog mozga došlo da bismo mogli nahrdati. „Pa, ovaj, ono, slabi su, nemaju šanse, izgubit će sa četrdeset razlike, da bar netko za njih u dvorani druka...“ Pogled prema nama ne bih nazvao osobito afirmativnim. „Nemojte više!“ Transparenti (istrgane sredine školskih bilježnica) spremljeni, krotko smo odgledali drugo poluvrijeme, ne talasajući. Cibona je dobila sa četrdeset razlike.
Nogomet
Na Dinamovom sam stadionu bio četiri puta u životu. Dvaput na terenu: David Bowie i Bijelo Dugme. Dvaput u onom nekom klubu na tribinama: Drugi način i Ribafishev debi u ulozi glavnog vokala, s nezaboravnim „kikin“ početkom „Fight For Your Right“. Ali sam zato nekoliko puta gledao tekme Samobora. Čak sam i markirao iz škole, jedini puta u srednjoj da sam otišao ranije (naspram nekoliko stotina namjernih ili slučajnih kašnjenja na prve sate) bilo je kad su ušli u šesnaestinu finala kupa i igrali protiv Vojvodine. Kako je ono ušlo za konačnih 0:1, mamu li mu njegovu, onom crnom Lali s nekog srednjoafričkog salaša, nikada nisam prežalio. Nekoliko godina kasnije Samobor je ušao u prvu ligu neke nove, osjetno manje države, tekme sam slušao, kuća mi je u auditivnom dometu spikera sa stadiona, no nekako nisam imao volje otići i gledati. Da su bili Rad i Radnički, tko zna.
Autokros
Kao klince odveli su nas u Podgarić gledati nekakav spomenik revoluciji. A kraj njega staza za motokros. Dok je ostatak razreda radio što već da su radili ja sam otišao onamo i oduševljeno prehodao čitavu stazu, pentrajući se i gacajući po prašini. Pa ipak, nikada nisam otišao na neku utrku, samo jednom, mnogo godina kasnije, na autokros u Mladinu. Šank je bio udaljen od nas ulaznicom od 20 kuna, što smo buraz i ja donirali, a Von Smile i Ribafish odlučili da neće. Po kišici su krenuli pješke niz cestu i rekli da će nas čekati u prvoj birtiji lijevo. Odgledali smo pet utrka, popili par piva i krenuli ih potražiti. Nije bilo problem pronaći prvu birtiju i dovesti se onamo, bilo lijevo bilo desno. I njih su je dvojica našli. Deset minuta prije nas, nakon sedam kilometara hodanja. Zadihani i pokisli pili su prvu pivu, a meni nije bilo mrsko pridružiti im se.
Reli
Jedan od brzinaca Delte godinama je prolazio blizu moje kuće. Uspentrao bih se kroz šumu, dvadesetak minuta hoda, i namjestio na nekom zavoju, i tako na svakoj Delti. Uključujući i jednu nezaboravnu, kada je palo nekoliko sitnih kapi kiše. Preciznije, nekoliko desetaka milijuna njih, bio je to jedan od najgorih potopa koje pamtim. No bio sam mlad i fanatičan, što sad, zašto ne pogledati reli i po takvom nevremenu? Uglavnom, namjestim se pored staze na od pljuska drvećem koliko-toliko zaštićeno mjesto i gledam. Prilično sam uvjeren da sam bio jedini gledatelj tog brzinca, jer se kao danas sjećam zabezeknutog pogleda Šepetavca kad me ugledao. Dapače, čovjek je s takvom nevjericom i toliko dugo buljio u nadrealnu prikazu, mene, da je fulao točku za kočenje i jedva se izvukao kroz sljedeći zavoj.
Skijaški letovi
Šećer na kraju, dakako. Pet godina je zaredom moćna gomilica ljubitelja ovog plemenitog sporta odlazila na Planicu, ništa nas nije moglo spriječiti da se probijemo do velikanke. Osim alkohola, dakako. Kada smo jedini puta išli na dva dana, spavali smo u Tržiču, što je otprilike frtalj Slovenije daleko od Planice. Kod profesora klavira koji nam je svirao Scarlattija i nad lavaboom držao sliku dede četnika. Toliko smo se napili da se idućeg jutra nismo uspjeli probuditi i potrpati u auto, pa smo u birtiji, negdje nigdje, na televizoru gledali onaj jedini dan u tih pet godina kada je nakon svih prekida zbog vjetra, sunca, kiše, skraćivanja zaletišta... sve bilo savršeno. Svjetski rekordi su padali, a mi smo to gledali u jebenom Tržiču i razmišljali kakve smo budale.
U jednom trenutku, dan ranije, satelitska snimka petero suputnika iz istog automobila pokazala bi sljedeće: Clio parkiran u Kranjskoj Gori; Smile i Martina piju s Norvežanima; Ribafish stopira i potom se od Jesenica do Kranjske Gore vozi u autu s bratićem DJ Krmka; Muf spava na klupi u parku u Jesenicama; a ja, isto u tom pitoresknom, idiličnom mjestašcu pod krošnjama čeličane, umirem od smijeha nad činjenicom da se u jednosmjernoj ulici nalazi butik naziva „Two Way“. Godinu kasnije, tjedan dana nakon još jedne Planice, Martina me upitala jesam li se javio Tini. „Zašto, pobogu?“ „Pa četiri sata si se upucavao jadnoj curi, zar se ne sjećaš?“ Još tjedan dana kasnije, Smile i ja komentiramo izlet i on kaže „sve je bilo još koliko-toliko pod kontrolom dok se nije otvorila ona flaša Chivasa.“ „Flaša Chivasa? Otkud to?“ „Pa ti si je kupio u Kranjskoj Gori.“ Uglavnom, nakon toga više nisam išao na Planicu. Čemu?
Eto, toliko od mene za ovaj sportski pregled. Koji je ionako samo slika s jedne legendarne majice...
|
