Zdenkov kulturni kombi

Dva Milića

Noćas sam sanjao kako sam iz kojeg već razloga pozvan u goste kod Milića Vukašinovića. Živi čovjek u nekoj kući, mislim da je prizemnica, s omanjom okućnicom. Ulazim u dvorište, i neke simpatične, bucmaste smeđe životinjice mi se pletu oko nogu. Prepoznam da sam istu scenu, s tim životinjama, i Milićem koji stoji pored kuće, na tom mjestu, vidio na omotu nekog njegovog albuma iz sedamdesetih. Pa mi on objasni kako su to zapravo štakori i uistinu imaju jazbinu u korijenju nekog kestena pred kućom. Kad su se pojavili, sedamdesetih, polijevao je rupu vapnom i pokušavao se riješiti gamadi, ali kako su mu počeli na tom stablu rasti najtamniji i najsočniji plodovi, odustao je, omilili mu se ti štakori, postali gotovo pa neki kućni ljubimci. I oni sami nekako evoluirali pritom, pa iako nisu razvili rudimentarni oblik inteligencije i osnovali progresivni folk duo, pretvorili se u umiljate i pitome krznene loptice, koje više ne izazivaju nikakav osjećaj gađenja ni nelagode u ljudima.

Ulazimo unutra, jedna velika prostorija, i dnevni boravak i spavaća soba i kuhinja, sve u jednom. Milić ko Milić, odmah krene u priču gdje je, na kojem komadu namještaja, naskočio koju obožavateljicu i koju je pjesmu o tome kasnije napisao... A meni, iako nije da su priče bile nezanimljive, odmah upadnu u oči slike na zidu, nema ih mnogo, ali su očigledno pomno odabrane, a dvije od njih rađene su stilom koji mi je neopisivo poznat. Priupitam Milića odakle mu te slike, on kaže pojma nema, svidjele mu se, pa ih kupio ili dobio od nekoga, ne sjeća se više točno, desetljeća su prošla otada. A ja mu kažem, prepoznajem stil, sto posto su to slike koje je moja mama naslikala. Jednu od njih imam i sam na zidu, a ovo kod njega je malo drukčija verzija. Ma nije moguće, čudi se Milić, a ja posudim neku stolicu, stanem na nju, skinem jednu pa drugu sliku sa zida i, fakat, nađem na obje jasno čitljiv potpis: Biserka Jakovlić.

I bi drago obojici Milića.