Zdenkov kulturni kombi

Četiri štedionice

Ae. Kucnulo.
Prikladno, na zadnji sam radni dan prije četrdesetog rođendana dobio službenu Visu Electron od firme, tako da sada u novčaniku uistinu imam kartice četiri banke. Preskočim li detalj da na najpozitivnijem od svojih bankovnih računa imam otprilike pedesetak kuna, zvuči posve u skladu s godinama...

„Štedionice su, prema Zakonu o bankama i štedionicama, banke.“ blebnuo je devedesetih Dejan Košutić, u jednom od najdražih mi Feralovih shitova ikada. Tako da sam se poslužio njegovom logikom pri naslovljavanju ovog prigodnog posta, što zbog prisjećanja na izjavu, što zbog toga što naslov sada podsjeća na četiri skakaonice, nedosanjanu želju kojoj sam se u protekloj dekadi života ipak približio barem redovnim obilaženjem Planice.

A upravo su putovanja među stvarima koje su mi najviše obilježile četvrto desetljeće života. Uključujući i najvažnije, ono na Island, zemlju kojoj ću se ili kad-tad vratiti ili dozlaboga odsad pa do penzije svima dosađivati pričama o njoj. Zemlju koja me izlječila od napetosti planiranja, jer ne postoji više niti jedna toliko važna destinacija, sada kada je glavni cilj ostvaren.

Drugo obilježje mojih tridesetih bili su novi ljudi. Stalno novi ljudi, čak i ekstremnije no u dvadesetima, kada smo obnavljali škvadru mlađom, svježijom krvi svake tri ili četiri godine. No sada su, ponajprije zahvaljujući Internetu, počeli dokapavati i oni s kojima dijelim interese, svjetonazor, humor. Dakako, naišao sam i na Nju. Malo mi jest žao starih frendova iz predinternetskih dana, s nostalgijom se prisjećam istih, no što je tu je.

Za nekoliko minuta otkucati će ponoć i imati ću četrdeset godina. Ima li boljeg povoda da natočim još čašu traminca?