Zdenkov kulturni kombi

Čovjek koji nije doživio vlastito prezime

One more man go
One more man go
One more Man

One more man go
One more man go
One more Man

Is gone

Teoretski, ovo može biti i priča o šleperima koje čujem kako prkose snijegu, jezdeći prema Linzu i, ultimativno, Alemanji.

Ali nije.

Ovo je priča koja je svoj početak, sredinu i kraj izgubila nikakvog osobitog dana, popodneva ili zime, u kišnim kolotrazima auto-ceste A1, negdje između Budimpešte i Becsa. Žestoki ritam brisača na najvećoj brzini nije uzaludno pokušavao zaustaviti suze, poput onih Humberta Humberta nakon što je shvatio da je zauvijek izgubio Lo. Ne kažem da mi oči nisu zasuzile, ali očekivalo se to. Što bi se drugo i moglo očekivati kada čovjek tjednima leži sapet uzama, dok metastaze divljaju i paralelno ga šalju u različite svjetove kroz koje je prolazio tijekom života? No čak i kada znamo da će se dogoditi, obično nismo pripremljeni na to. Dođe nekako preko reda, na brzinu...

Dire que Fernand est mort
Dire qu'il est mort, Fernand

Postoje zakučasti svjetovi uma, u koje neki ljudi odlaze lakoćom djece koja otkrivaju neeuklidovsku geometriju i saznaju zašto su kukušne uistinu bile šaradajke. Ondje, možda razumiju i zašto se kaže grudnjak i gaćice, a ne grudnjaci i gaćica. Sve misterije svemira možda su razriješene. A možda i nisu. Znam nekoliko takvih mozgova i oduvijek me zanimalo što bih našao kada bih na pet minuta mogao pretvoriti sebe u njih. Vjerojatno bi sve bilo jasno, posloženo i logično, smisleno, no po povratku se ne bih ničega sjećao. Jedan od takvih mozgova prestao je raditi danas.

E se io muoio da partigiano,
o bella ciao, bella ciao,
bella ciao, ciao, ciao,
e se io muoio da partigiano,
tu mi devi seppellir.

Glas s ferala, ugaslog...

E seppellire lassů in montagna
o bella ciao, bella ciao,
bella ciao, ciao, ciao.
e seppelire lassů in montagna
sotto l'ombra di un bel fior.

Negdje daleko, u Lici, nalazi se jedan od najljepših krajolika koje sam ikada vidio, krajolik koji mogu zahvaliti upravo njemu, čovjeku koji je proveo godinu dana života samo spavajući i potom zapisujući vlastite snove odmah po buđenju, u bilježnicu uvijek otvorenu pored kreveta. Valjda je i on pokušavao pronaći taj izgubljeni trip, spoznaju svega. Čovjeku koji je sam pomicao palo stablo za koje su, po mom poimanju snage, trebala barem četvorica. Čovjeku skivenih godina, djetinjstva, datuma rođenja – nadam se da neće trivijalizirati njegovu misiju zatiranja puta do faktografskih podataka o samome sebi nečim tako banalnim poput objavljivanja istih na partacetlu. Iako predmnijevam da hoće, kako to časni ljudi ponekad rade. Čovjeku po kojem je, iako to ni sam nije znao, unaprijed nazvana jedna ulica u Rijeci, ili jedna rijeka u Ulici, svejedno.

I nebo je zatvor
U uskim ulicama
Čekam svoj red

Ne znam kada ću objaviti ovaj tekst, pišem ga mrtav umoran, ma zapravo samo umoran, u nekom motelu blizu Beča. Zbog snijega i umora odustali smo od nastavka puta, odlučili prespavati i krenuti putem Mana rano ujutro, odmorniji i bolji. Vjerojatno ga čitate tek nakon što su osmrtnice, sprovodi, reda radi oplakivanja i druge formalnosti već odavno obavljeni, tako da više nikome neće ništa značiti. Ili možda – što čini onu najveću razliku i ljepotu pisanja – skoro nikome.

Dobri ljudi, zapalite ovaj drakar i otisnite ga na pučinu, onoliko daleko koliko to hidrometeorološki uvjeti dopuštaju. Nema veze otkada je tko mrtav i hoće li to tek postati. Bitno je jedino da stigne onamo, na pučinu, nedosanjano i nedosegljivo mjesto nezapisanih snova, onih najbitnijih, bespovratno zaboravljenih. Kad-tad.