Zovu me kradljivac duša
Rasprava na forumu sakupljača autića (autici.net, zanima li koga to područje) dotakla se nedavno jednog starog pitanja, razlike između skupljanja novih i rabljenih modela. Pri čemu se jedan kolega ondje, najbolji radijski voditelj Hercegovine, dotakao ideje o krađi djelića tuđih duša kroz nabavku starih modela. Naravno, on skuplja gotovo isključivo nove modele, dok ja, iako nisam nesklon ni njima, nekako ipak preferiram starije. Odnedavno su u moju kolekciju počeli slijetati i neki rariteti iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, a ono od tog novije, pa sve tamo negdje do ranih devedesetih, nekako čini većinu mojih modela, kako nekada, tako i ovih koje danas nabavljam.
Sviđa mi se ova definicija o kradljivcima duša, priznajem da se nerijetko tako osjećam, pogotovo na buvljacima, gdje se ponekad čitavi životi mogu vidjeti izloženi na štandovima ili pobacani po zemlji. Bilo je o tome već riječi i ovdje i na blogu Svijeta u boci. Čitavog života skupljam komadiće tuđih života i duša, bilo da je riječ o knjigama, stripovima, pločama ili autićima. Dijelom su to duše mojih dragih ili poznatih, dijelom posve nepoznate. Priča i okolnosti imaju veliki značaj, mnogo veći od kvalitete samog objekta.
Možda ne znate, ali ja sam od malena skupljao i čepove, one pivske veličine, metalne. Ni sam ne znam koliko ih imam, valjda desetak tisuća. No posve sam se ohladio od tog hobija zadnjih godina, kad su mi ljudi, poglavito dragi mi frendovi iz Društva prijatelja piva, počeli donositi pune vrećice s putovanja, ja ih letimično razgledam, kažem lijepi su i ostavim u toj vrećici, vjerojatno ih nikada više ni ne pogledam ponovo. A oni nekadašnji, ma još za dobar dio njih pamtim gdje sam ih našao, odakle iskopao iz smeća ili kako već nabavio. I ne samo ja - Ribafish je u Bakarskom zaljevu gazio kroz naslage crnih i ljepljivih ostataka iz koksare, samo da bi mi donio jedan uočeni primjerak. No hiperprodukcija mi je naposlijetku ubila užitak ovog hobija i utrnula strast za njim.
Na drugom polju, dugo sam odbijao početi skupljati cde, pa i sam sam player nabavio tek prje malo više od desetak godina. Još sam neko vrijeme prebirao po buvljacima i second hand shopovima tražeći rijetke i opskurne domaće ploče ili kakav bizaran etno, koji je netko valjda davno donio s putovanja u neku prijateljsku i nesvrstanu daleku zemlju, zajedno s drvenom figuricom karavane deva za na televizor i blagim oblikom dizenterije. Nakupilo se tu bizarnosti, ali izgubio sam s vremenom volju, danas su i najopskurnije stvari nabavljive. P2P programi, cd shopovi, reizdanja, YouTube (neki dan ondje nađoh na snimke Zagorskih lavova, na raritetnost čijih singlica, koje posjedujem, sam bio ponosan.)
Ne zalazim više ni u antikvarijate, a po štandovima sa starim stripovima nisam kopao ne znam ni sam otkada. Ukratko, ubija me nabavljivost. Jer gušt je skupljanja - za mene - u traženju, u rijetkom, nenabavljivom, mističnom, rijetkom. U stvarima poput Bburagovog Ferrarija 360 Spider kojeg nevjerojatnim, spretnim i sretnim spletom okolnosti imam u kolekciji, iako čak i stručnjaci za to područje nisu posve sigurni je li ikada napravljen, ili Lone Star Mercedesa s unutrašnjošću druge boje o kojem mi je nedavno pričao kolega Amir... Čovjek ga nabavio i ponudio na eBayu, očekujući da će postići za tu firmu standardnu cijenu od nekoliko eura, probudio se drugo jutro i vidio licitaciju na preko 300€, da bi od Japanke kojoj ga je na kraju prodao saznao da kolekcionari znaju za ukupno pet očuvanih primjeraka na svijetu. Poput "Nestvarnih stvari" grupe Luna, ploče koju sam lani - ili je to bilo preklani? - platio 150 kuna nakon dvadesetak godina potrage, pošto mi je osamdeset i neke pobjegla pred nosom u tadašnjoj Muzičkoj nakladi u Mesničkoj, kada sam je naposlijetku nakon dugog nećkanja odlučio kupiti. Uglavnom, eno je doma, nisam je još ni na gramofon stavio... Ionako imam empetrice...
Priznajem da me to traženje zapravo privlači više od samog nalaženja, nudeći mi pregršt sjećanja i anegdota. Bio to čep Zipfer Biera koji sam kao klinac maznuo dvojici barba koji su farbali pasaru, kad su se okrenuli na drugu stranu, jer su u toj boci držali razređivač pa mi ga ne bi dali. Ili knjiga "Punk" Darka Glavana, pronađena u nekom antikvarijatu u Novalji za sitne pare, koja je u svim zagrebačkima na listi čekanja i pojavi se možda jednom u par godina, po deseterostruko višoj cijeni.
Vraćajući se na autiće, kolekcionarski hobi koji me i dalje drži, u jednakoj, pa čak mogu reći i presnažno povampirenoj strasti, eBay daje dio tog šarma u nadanju da nitko drugi neće primijetiti neki rijedak, stari model i nadlicitirati me. Živjele mutne fotografije i nejasni opisi, zahvaljujući kojima danas, recimo, imam jako rijedak Super Championov Porsche 917 LH u legendarnoj ljubičasto-zelenoj psihodeličnoj livreji... Dakako, bilo bi pretjerano tvrditi da je ovo jedini motiv mog skupljanja, ali jedan od glavnih jest. I u izboru modela težim raritetnom, automobilima koje možda nikada neću ni vidjeti u stvarnosti, opskurnim, malim proizvođačima. Što je odraz te iste težnje prema rijetkom, nedostupnom i zato uzbudljivom.
Nije mi, uglavnom, dovoljno uzbudljivo vidjeti da je izašao neki novi model, pa čak i ako me zanima, naručiti ga i primiti. I tu hvatam neke prilike za male pare, ma koliko me model zanimao, licitiram... samo kako bih vratio bar dio onog uzbuđenja traženja. Upravo stoga više me privlače ti stari, nesavršeni modeli od novih detaljiziranih, pa čak i kad su malo oguljeni ili oštećeni - baš kao što nikada nisam težio savršeno očuvanim pločama ni neulubljenim, ravnim čepovima. Taj sam faktor priče i uzbuđenja ponekad u raspravama na forumu nazivao dušom, onime što uvijek rado i opetovano kradem.
Uostalom, tko što zna o duši? Jedan od majstora koji su znali ponešto bio je i pokojni Charles Bukowski: "Sjedili smo i razgovarali o tome imaju li životinje dušu. Svi smo se složili da imaju, a onda smo zašutili. Valjda smo se pitali imamo li je i mi."
No to je ipak bio Bukowski, mislilac koji je znao još štošta o životu, na primjer jednu prigodnu za današnje izbore: "Razlika između demokracije i diktature je u tome što u demokraciji ljudi prvo glasaju, pa onda izvršavaju naređenja, dok u diktaturi nitko ne traći vrijeme na glasanje." Ili jednu prigodnu mnogo češće od izbora: "Prokleta je stvar taj alkohol. Kada ti se desi nešto dobro piješ da proslaviš. Kada ti se dogodi nešto loše piješ da utopiš tugu. A ako ti se ne događa ništa, piješ tek toliko da nešto bude."
Eto, dan nakon lijepog druženja s ekipom iz srednje (da, dvadeset je godina proletjelo, više no što smo bili stari na maturi) napokon prekidam ovaj višemjesečni post na blogu (uz zbunjenost što me još drže na cool listi), kako bih vam javio da mi nitko nije ukrao dušu, pa da zbog toga ne pišem. Naprotiv, ja je i dalje kradem, mnogima.
|
