Sunce koje se ledi na tlu
Vrućina je bila nesnosna.
Crnika se usukavala, pohlepno krijući rijetke u listovima joj preostale kapljice vode od izmučenog, žednog mikroživlja koji je plazio njom ili letio oko nje, uglavnom u potrazi za bar malo dragocjene tekućine. Sasušena slova obećanja vječne ljubavi parova koji su dosad već i zaboravili da su ikada bili zajedno ljuštila su se s listova agava i kotrljala nizbrdo, sve dok uz slabašan plop ne bi završila u moru, gdje su ih več čekale ribe čistači, ribe čitači i ribe bez ikakve određene profesije ili zanata. Jata su se hametice bacala na svako dokotrljano slovo i proždirala ih kao da je riječ o porukama velikog vođe, nekog autoritativnog ali pravednog Kralja Ribara koji najbolje znade što je dobro za njegov puk, a što ne. Iz daljine je dopro slabašan zvuk sirene broda koji prevozi ugljen, na putu za neku daleku luku, koja možda više i nije bila ondje kamo je brod namjerio, otišavši u posjet nekoj kontri od pomorca.
Starci u crnom nesigurno su se, polako i klecavo kretali strmom kalom, dok su oko njih kružile razdragane djevojčice na klizaljkama, veselo cijučući i izvodeći piruete, akslove i lucenbergere. Bijele čizmice i isto takve gaćice koje su se svaki čas ukazivale ispod kratkih suknjica za složenijih figura bile su u oštrom kontrastu kako s njihovim od sunca preplanulim, mišićavim nogama, tako i sa staračkom crninom grupice koju su okruživale. Naposlijetku, dogodilo se ono što su čekale: jedan je starac posrnuo na ledu, zavitlao kvrgavim štapom u prazno i ne našavši oslonca pao. Razdragane su se djevojčice uz još jaču ciku bacile na njega poput jata hijena, kližući sve bliže, oštrim rubovima klizaljki derući komad po komad odjeće i, ponekad, sasušenog mesa, koliko god ga malo ostalo oko umornih kosti. Drugi starci su, klizavom tlu usprkos, ubrzali korak i pohitali čim dalje od te scene, u strahu da i njih ne zatekne slična sudbina.
- Boga mu poljubim! – pomisli Julio Bogo, odigavši jedan od krajeva zavjese na prozorčiću svoje blagovaonice i pogledavši van – Opet to prokleto sunce, krvi mu Isusove!
Dva su velika tamna suncobrana zastirala terasu, pa je mogao bosonog hodati po njoj bez opasnosti da se posklizne ili padne. Godila mu je toplina mramora pa je sporo i nevoljko odizao tabane s poda u hodu. Valjalo je u grad, nestalo mu je i koke i barbiturata, a njegov se diler nije mogao autom popeti po uskoj, strmoj i skliskoj cesti do Juliove rezidencije. Na nebu se ocrtao galeb i ispustivši kredu izletio iz svog ocrta, pohitavši uvis. Začu se detonacija, pregršt zrnadi sačme prostrijeli galebov trup i krila i nesretna se ptičurina strmopizdi u zaleđen maslinik, mrtva.
- Jebem li mu isukrsta, taj mi Jonathan više neće ovdje kenjati po geranijama, svih mi svetih! – pobjedonosno usklikne Julio Bogo spuštajući sačmaricu.
Odlučio je smiješati si još jedan daiquiri, pa tek onda razmisliti o tome kada će napokon krenuti u grad. Možda iza sumraka, kada sparina popusti i ceste više ne budu toliko skliske...
|