Zdenkov kulturni kombi

Međutim

Šemso 69 mi je jednom ispričao anegdotu o tipu koji je dobio kulju iz zadaćnice zato što ju je započeo s „Međutim...“ A tako se, svi to dobro znamo, zadaćnice ne započinju. Što ne znači da to nije dobra riječ, no riječ kojom se ne počinje ispočetka, nego više onako, iz sredine.

Međutim predstavlja zaokret, u najmanju ruku drugo viđenje iste stvari, a ponekad čak i totalni, neočekivani preokret, u kojem se otkrije da je batler ubijen, a leš ubojica. U tom smislu međutim je strašno dobra riječ, jer su mijene ono što nas pokreće i razvija, prisjećam li se dobro srednjoškolskog naukovanja o onoj dvojici bradatih Prusa i njihovom dijalektičkom materijalizmu. Međutim, iz ove perspektive, dvadeset godina nakon što sam savladao MISS (stvarno se tako zvalo u moje vrijeme, marksizam i samoupravni socijalizam), više nisam siguran čak ni je li Engels uopće imao bradu, a ni to jesu li Marx i on bili Prusi ili iz nekog drugog kraja Vaterlanda... Senilni senior, što ćete... Promjene mogu biti dobre i loše, ali neka ih, neka su tu. I u mene ih ima...

Ne pišem baš, osim za pare, i s internetom nešto kuburim pa nisam već nekoliko tjedana stigao pogledati tuđe blogove. Zaljubljen sam preko ušiju i koristim svaku priliku (što će reći svaki ili bar svaki drugi vikend) za odlazak u istočne, ravničarske krajeve uživati u tom osjećaju. Završio sam dugoročni projekt koji me opterećivao mjesecima, pao mi je kamen sa srca koje jest ili nije kamen i samo po sebi, ovisno o tome vjerujemo li više Makiju ili Toši. I izgleda da ću odmah prihvatiti novi. Kupio sam auto (i opteretio se višegodišnjim kreditom za isti, kao svaki pošteni Hrvat), Suzuki SX4 s pogonom na sva četiri kotača. Ne izlazim nikamo, iako upravo zadnjih nekoliko večeri osjećam snažan poriv da se zaletim do Spunka. Putovao u zadnje vrijeme baš i nisam, jedino ću sad za koji dan svratiti malo (po prvi puta ikada) do Novog Sada, razgledati Petrovaradinsku tvrđavu i podružiti se s novosadskim sakupljačima autića. Doma, posijekli smo zelenilo oko kuće, koja je dotad djelovala romantićno, zapušteno i derutno, a sada se doima samo zapušteno i derutno. Ne slušam glazbu, osim malo u autu, pa ni ne pišem o njoj. Hortenzije su uglavnom ocvale. Na more neću, ni na godišnji.

Međutim, nije da je išta od toga posebno relevantno za blogosferu, to je više onako, da se javim, malo zapišam ovu večer i označim još jedan komadić svog virtualnog teritorija. Ostajte mi živi, zdravi, debeli i veseli do sljedećeg upisa na blogu i popijte jednu za dušu pokojnom Mati Parlovu. I ja ću.