Zdenkov kulturni kombi

subota, 29.03.2008.

Opet nekaj kopaju

Jutarnje tablete popio sam s Heinekenom.
Taj detalj bio je skroz u redu.
Kavu sam skuhao s ishlapjelom Jamničkom.
I još ofurio jezik isprobavajući kako ne valja.
Od mahuna sam, zasad, posve odustao.

Mrzim kad nema vode.
Osjećam se prljavo čak i ako nema logičkih razloga za to.
Kao da mi je prljavština urođena i da ispliva na površinu čim je maničnom higijenom ne prikrijem, loše.

Opet nekaj kopaju.
Ne radi mi ni wireless.
A za blog server ću u trenutku kad odem na dial-up vidjeti je li ponovo u funkciji.
A nakon toga čestitat ću jedan rođendan.
Obilno se našpricati sprejom.
I nevoljko poći u život.

- 10:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.03.2008.

Terror Couple Kill Colonel

Nekoć davno, godine su bile olovne.
Životi isto.
Danas, cijena olova na svjetskoj je burzi strašno narasla.
Ne možemo si ga više priuštiti.
Pa ipak, životi su nekako ostali jednako teški.

His eyes were heavy
He carried a card
One couple question
The other discharged
Terror couple kill colonel
in his West German home
Three shots from three feet
Dragged himself to the phone

Poneki rif tu i tamo propara noć.
Rif, riffle, svejedno.
Slova su odavno pojeli skakavci.
Baš kao i godine.
Njihovi su želuci olovni, kao da pjevaju blues.
Ne možeš ih spriječiti kada jednom naiđu.

Terror couple kill colonel
Terror couple kill colonel

Bang!
Bang!
...
...
...
(za svaki slučaj)
Bang!

And as he lay there
Playing games with his pain
He felt his choice of jobs
Was such a mistake
He could have been a doctor
In a soft easy chair
Instead he chose three stars
A territorial affair

Što bi bilo da sam da si da je da smo da ste da su da nisam da nisi da nije da nismo da niste da nisu... ma isto, jebote! Onaj tip drukčijega koji nikad ne iziđe na nešto o čemu poklopljenoj slušalici ne bismo mogli govoriti s jednakim uspjehom kao i onoj koja kablom ili zrakom vodi do nečijeg nezainteresiranog uha.

Terror couple kill colonel
Terror couple kill colonel

Hvala Zrinki, koja definitivno nije Sandra već iz prostog razloga što smo se složili da Sandra ipak nije Zrinka, što mi je jednoć davno posudila kazetu Bauhausa. Nikada mi nije dosadila. To je naprosto jedna od takvih.

In his West German home
In his West German home
In his West German home

A onda, usred sveopćeg kaosa, stiže tužna poruka od tužne osobe i sve prestaje biti važno. Rezignacija, svijest o radikalnosti promašaja... sve pada u vodu pred jednostavnom činjenicom da, nekako, znaš, od koga dolazi poruka, već u trenutku beepa. I da znaš da, čak iako u njoj ne piše ništa što i kako bi želio pročitati, želiš poruku baš od te osobe, upravo sada. I da postoji takva osoba, i da ti šalje poruke, spomenutom kaosu usprkos. I postaneš svjestan da u svakom crnilu, glazbenom, životnom, kakvom već, postoji jedna svijetla točka, negdje, koja daje smisao čitavoj priči. Nada.

Dosta je bilo. A i pukovnik je, ionako, odavno postao pokojnik. Par je pod lažnim imenima pobjegao u Paragvaj i ondje se obogatio na makrobiotičkim mahunarkama. Njemačka se poistočila, istok pozapadio. Klinci s baltičkih obala umjesto skupljanja krumpira za preživljavanje stoje na podijima (današnji je u Formuli 1 bio svebaltički), nebo je, valjda, i dalje jednako sivo no ionako malotko uzdiže pogled prema njemu.

Vrijeme je da pođem odgovoriti na poruku.

- 18:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 15.03.2008.

Telefon

Gledam kako zvoni telefon.
Ništa se ne vidi.
Možda i ne zvoni.

- 10:50 - Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 08.03.2008.

Virtualni cvijet

Ponekad, sitnica je dostatna.
Mnogo sitnica, nagomilanih jedna do druge, sačinjaju Veliko Nešto.
Veliko Neštavilo...
U svijetu krimića, sjetih se neki dan Georgesa Simenona i njegovog odgovora na pitanje zašto već jednom ne napiše taj veliki roman, za kojega svi znaju da je sposoban.
- Pa već sam ga napisao. - odgovorio je - On je zbroj svih mojih malih romana...
Živimo li veliki zbroj malih života - ili lovimo neuhvatljivu, sve dulju sjenu potencijalne Prave Veličine?

Sve češće, zamišljam se u stanovitom svijetu koji mi je, nažalost, stran.
I sve tjeskobnije uviđam koliko mi je naizgled jednostavnih, samorazumljivih detalja i radnji posve tuđe, ne znam ih, plašim ih se, promakli su mi.
Materijaliziraju se na najneočekivanijim mjestima.
Kao da ponovo moram učiti hodati, čitati, pisati... i neke manje važne radnje tipa disati ili biti.
Nedavno vidjeh dvoje ljudi o kojima sam pisao prošlog ljeta, a koji su uistinu prošli dio toga.
I ide im sjajno.
Pa pokušavam i sam biti takav, iako me ništa sličnoga nije snašlo.
Osim možda sudbine gore od smrti, kao u jednom davnom, patetičnom, nikad naglas otpjevanom bluesu...

Sudbina gora od smrti

Spustila se neka stvar
Stvarno ne znam pravu riječ
Nije magla, nije noć
Mada znam
Da sam to viđao već
Govori mi neki glas
Mada nemam nikog svog
Odavno sam otišao
No i sad
Rijetko spavam baš zbog tog

Jer kad god dopustim
Da me savlada mrak
Kad god mi đavo zatvori oči
Opet se odnekud
Stvori taj san
I budim se vrišteći usred noći

Što je prošlo, prošlo je
U jednom smjeru vrti se sat
Da opet biram, ah, tko da zna
Mada znam
Rođen sam zato da budem gad
Tamo gdje drugi mostove grade
Ja samo širim već preširok jaz
Znam nikada neću vlastitoj djeci
Odati tajnu
Nažalost da ne postoji Djed Mraz

Jer kad god dopustim
Da me savlada blues
Kad god mi srce prokrvari
Opet se odnekud
Stvori taj san
I dižem se znajući tko sam ustvari

Jer kad god pomislim
Da si darujem smrt
Ja odustanem
Jer plašim se pakla
A sigurno neću u rajski vrt
I zemlja se vrti, zemlja se vrti
Čeka me sudbina gora od smrti
Život

Zapravo samo pančlajn vrijedi, možda...
No nema veze.
Ono što bih zapravo želio reći jest da se ovdje i sada dobro osjećam zbog jedne sitnice i kako je teško natjerati se upravo na te sitnice.
Ne odgađati stvari za sutra.
Odgovoriti ljudima koji su ti dragi, a iz nekog razloga im se ne javiš užasno dugo pa ti već postane neugodno zbog toga i osjećaš se kriv pa im se još dulje ne javljaš...
Znati dati cvijet onome kome ga želiš dati, pa makar i simbolički.
Pokušati ne uništiti sve strahom od promjena zamaskiranim u ironije.
Napraviti nešto dobro, nekome, neku sitnicu, svaki dan.
Ali ne razmišljati o tome kako ćeš to činiti kad pronađeš pravu osobu i prave dane.
Ne.
Valja početi odmah...
Vrijeme - sad!

- 17:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 01.03.2008.

Deep Forbidden Lake

On the lake,
the deep forbidden lake,
The old boats go gliding by,
And the leaves
are falling from the trees
And landing on the logs and I
See the turtles
heading for the bog
And falling off the log.
They make the water splash,
And feeling no backlash,
They climb the happy banks.

Voda se obrušavala sa slapa, vrtložeći se podno njega, stvarajući mala, hladna, ugodna jezerca u kojima smo se kupali.
Bilo je lijepo, ali ne i savršeno.
Za premošćivanje te sitne, nevažne, duboke i zabranjene razlike trebao mi je nepomućen pogled.
Stekao sam ga, mehaničkim putem, i bos se zaputio slapom.
Nedaleko, jedna se vodena zmija sunčala na dnu svoje malene riječno-sedrene kadice.
Usprkos urođenoj nelagodi, poželio sam zavući ruku u vodu i pogladiti je.
Prođoh na metar od nje bez da se i trznula.

- Ovuda je već prošao čovjek! - obratila se jedna zvjerka drugoj, negdje u dalekoj nutrini guste šume.
- Kako znaš? - začudila se druga.
- Pa zar ne vidiš da stvari imaju imena?

Na trenutak, dok su mi ribice čistile gležnjeve od nepotrebnih ostataka inventurno otpisane kože, pomislio sam da bi to moglo biti to.
Na trenutak.

On the boats,
the old and creaky boats,
The shoreline goes gliding by,
And the wind,
there was a dying breeze,
Is making the banners fly.
See the colors,
floating in the sky,
The pride of the captain's eye,
As he glides
His slender craft inside
And opens up the door.

S manje volje nego inače šljapkali smo kartama o stol.
Najtužniji zvuk na svijetu razdirao je noć.
Umirala je, nije bilo spasa.
No tvrdoglav, iz obzira, znajući koliko je ponosna bila i mrzila rijetke posjete veterinaru, nisam joj želio skratiti muke.
Ovo je bilo tužnije, ali... Jebiga... Nekako dostojanstveno.
Spustio sam karte i bez riječi izašao van.
Otišao sam do njenog ležaja, zagrlio i dugo gladio.
Kada sam je potom, jednako nježno, odbio od sebe i vratio na ležaj, gotovo slijepe oči i bez pogleda imale su u sebi razumijevanje.
Konačno, nevažno, duboko i zabranjeno iskustvo umiranja.
Vratio sam se, nastavili smo partiju, a izvana je dopirala samo tišina.

Ujutro smo je zakopali u ružičnjak.

On the coast,
the long and tempting coast,
The cards on the table lie,
And a speech,
so eloquent in reach,
Was made by a passerby,
Passing by the way between
Here and left behind.
And it ripples through the crowds
Who run and cast their doubts
In the deep forbidden lake.

Riječi su pale i definirale se kao istina, ma koliko daleko same od nje bile.
Više-manje šutke, odvezao sam je do kolodvora, ponekad krišom gledajući odbljesak neonskih svjetala na njenom licu.
Jesam li umišljao da se u očima zrcale suze?
Tko da ga zna, ionako nikoga ne gledam u oči.
Nemam pojma kakve su kome boje.
Tko nosi leće između sebe i svijeta.
I što se može pročitati u njima.
Jezik očiju nikada nisam ni pokušao razumjeti.
Na izlasku, ipak, zazvao sam je po imenu, ispružio ruku i pogladio je po kosi.
Prvi i zadnji puta.

Ništa osobito.
Ništa dramatično.
I danas se znamo uz pivu nasmijati zajedno.
Pa ipak, taj usputni, nevažni, duboki, zabranjeni pokret ruke kojim sam zamolio oprost bio je važan.
Tračak hrabrosti u nepisanom obliku...
Oh, kako netipično!

Yes, it echoes through the crowds
Who run and cast their doubts
In the deep forbidden lake.

Ne, nije je odsvirao u Beču...
Ne znam kako sam došao do nje, valjda preko Winterlong, koju jest...
Zapravo, Neil mi nije ispunio baš mnogo želja.
The Man Needs A Maid bila je izvrsna, Down By The River savršena.
Druge večeri, prostor je bio bolji.
The Cure sjajni.
Odsvirali su sve moje želje, uključujući i How Beautiful You Are i Grinding Halt.
To je naprosto morao biti vrhunac čitave sezone, ne samo vikenda.
Pa ipak nije.
Jer očigledno, gledam li to svojim očima, tim nerazumnim, nevažnim, dubokim, zabranjenim pogledom...
Čini se da ne može bolje od Neila.

Pada mrak.
Trebao bih obaviti kupnju.
Iako bih želio staviti neki dobar cd.
Odvesti krug oko planine, sam s glazbom.
Pogladiti nekog umiljatog tigra lutalicu.
I na trenutak, možda, pomisliti da sam sretan.

- 15:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31