How Beautiful You Are
You want to know why I hate you?
Well I'll try and explain...
You remember that day in Paris
When we wandered through the rain
And promised to each other
That we'd always think the same
And dreamed that dream
To be two souls as one
And stopped just as the sun set
And waited for the night
Outside a glittering building
Of glittering glass and burning light...
Sutra polazim.
Sutra.
Riječ koju, u sebi, valjda najčešće izgovaram.
Uzaludno.
No da, sutra uistinu polazim.
Idem u Beč, na koncertni vikend.
U petak Neil Young.
Već sam rekao, broj jedan, može li u glazbi takvog nečeg biti.
U subotu The Cure.
And in the road before us
Stood a weary greyish man
Who held a child upon his back
A small boy by the hand
The three of them were dressed in rags
And thinner than the air
And all six eyes stared fixedly on you
Kao što Neila redovno i nonšalantno nominiram za najdražeg autora, pita li me tkogod, tako imam spreman i odgovor o najdražoj pjesmi/skladbi. U ma koje doba mogu vam odrecitirati: Koncert za fagot, čembalo i gudače u e-molu Antonia Vivaldia, u izvedbi Zagebačkih solista s Antoniom Janigrom. I nonšalantno dometnuti kako, eto, imam i verziju s Tonkom Ninićem, ali ta mi ipak nije toliko savršena.
I neću vam lagati.
Možda.
Jer nekako osjećam da bi ipak, kada bih se baš našao na litici kanjona, pred konačnim odabirom... to ipak iz nekog ma kojim organom osim srcem nedokučivog razloga to morala biti ova, sporednjikava pjesma The Cure...
The father's eyes said "Beautiful!
How beautiful you are!"
The boy's eyes said
"How beautiful!
She shimmers like a star!"
The childs eyes uttered nothing
But a mute and utter joy
And filled my heart with shame for us
At the way we are
Nije to neka tinejdžerska tlapnja, ne pjesma, čuo sam je mnogo kasnije.
U nekom trenutku, devedesetih, posudio sam od frenda nekoliko ploča ovog tek okvirno mi dotad poznatog benda.
Jedne večeri, braća i ja, zatvoreni u sobi, u tišini smo preslušali album po album.
„Jebote.“
Pa ipak, ni tada, ova se pjesma nije izdvojila.
Ne znam zapravo točno kada jest, izgubio sam negdje taj magičan trenutak.
I turned to look at you
To read my thoughts upon your face
And gazed so deep into your eyes
So beautiful and strange
Until you spoke
And showed me understanding is a dream
"I hate these people staring
Make them go away from me!"
Nažalost, nikada nisam izgubio onaj trenutak kada sam, jedne kasnojesenje večeri potkraj osamdesetih, negdje u Savskoj, doživio ovu pjesmu, mnogo prije no što ću saznati za nju.
Stvari su bile jednostavne. Neka sitna razmirica osobe A i osobe B dovela je do toga da se bijesna osoba B posvađa oko neke s temom nevezane budalaštine s osobom C, slučajnom prolaznicom. Vidjevši da je osoba B očigledno u krivu, osoba A staje na stranu osobe C. Staje na stranu Istine i Razuma, naspram strane Zaslijepljenosti i Ljubavi.
Sjeme mnogo kasnijeg razdora je zasijano.
„Ti me nikada nećeš braniti.“
Je li ljubav savršena, ako nije slijepa?
Može li postojati sreća u nesavršenosti?
Robert Smith, Najveća gubica u svemiru, odavno je odgovorio na to.
Niječno.
Ne, dušo, ma koliko te volio, neću te uvijek braniti.
The fathers eyes said "Beautiful!
How beautiful you are!"
The boys eyes said
"How beautiful! She glitters like a star!"
The child's eyes uttered joy
And stilled my heart with sadness
For the way we are
Nekako, retrospektivno, ponekad mi se upravo taj trenutak čini onim inicijalnim zametkom sudbinske, jaka i uznosita riječ koja je zapravo samo sinonim za „životne“, životne, dakle, nemogućnosti održavanja i dostizanja sreće.
I ostali elementi su tu, zamijenimo samo Pariz Zagrebom, ili, u romantičnijoj inačici, Venecijom. Pa i tim Bečom, kamo sutra idem, a gdje smo se, na samom početku, hodajući iza svih onih koji to nisu smjeli vidjeti, poskrivećki držali za ruke.
Da, bila je prekrasna, i gledali su je.
I to je bivalo pogrešno shvaćeno.
Kao što smo, uostalom i danas najčešće pogrešno shvaćeni zurimo li u nekoga samo zbog ljepote.
U današnjem svijetu to više nije dovoljan razlog.
I da, kontrast bogatstva i bijede, tih osamdesetih još donekle zaklonjen uravnilovkom, počeo je sve jače i bezobzirnije nadirati i u naše krajeve, i u naše živote.
Danas, susrećemo ga na svakom koraku.
I već samo promatranje razlika čini sreću nemogućom, ne zatvaramo li oči.
And this is why I hate you
And how I understand
That no-one ever knows or loves another
Or loves another
Nitko ne može spoznati ili zavoljeti nekoga drugoga.
Sudbina jarac.
No ništa nas ne sprečava da pokušavamo.
I pokušavamo.
I nadamo se.
No, možemo li uistinu ljubav prema čitavom svijetu, posjedujemo li je, kanalizirati samo u jednu osobu?
Bilo bi tako lijepo da možemo.
Ali Robert Smith kaže da ne možemo.
A on je Najveća gubica u svemiru.
I ja se, nekako, moram složiti s njim.
|
