Zdenkov kulturni kombi

Dohranjivanje uzdasima

Imao je sve, Andrej.
Kuću okruženu visokim čempresima, narančasti bazen solidne veličine u stražnjem dvorištu.
Bršljan.
Mnogo knjiga, većinom čak i pročitanih.
Katkad bi razmišljao o medvjeđoj koži ispred kamina.
Ukrštenim afričkim kopljima iznad njega.
I rogovima mošusnog goveda iznad ulaza u smočnicu.
Periodično o zamjeni ne baš starog auta ganc novim.

U dobro, ali isključivo umjetnim svjetlom osvjetljenoj podrumskoj prostoriji s debelim vratima imao je još štošta, stvari koje se ne pokazuju gostima.
Uključujući i Nataschu.
Gumenu lutku s akcijske prodaje online shopa "Amorova strijela", plaćenu poštanskom doznakom pod šifrom i isporučenu u poštanski pretinac četveroznamenkastog broja.
Podrumska prostorija bila je dobro zaključana.
Jer, iskustvo ga je učilo, i lutke bi neminovno pobjegle od njega.

Ostao je ključ od stana
I papir od čokolade
Zaboravljen upaljač, od soka prazna flaša...
Sve je tu!
A gde je Nataša?

Monika nikada nije hodala sama, iako nikoga nije bilo s njom.
Pratili su je pogledi, zavist i želja.
U elitnom klubu, uvijek bi se našao netko tko će joj pripaliti cigaretu.
Trenutak paljenja, kada bi im se susreli pogledi, i kada bi hladna britva njenih ledeno plavih očiju tiho, ali razgovjetno prosiktala "odjebi", trenutak u kojem bi njeni facijalni mišići kimnuli bezlično i bezosjećajno hvala...
To je bio njen jedini, vrhunski trenutak intimnosti.
O tuširanju u praznom, prozračnom stanu nećemo.
Dizajnerske zavjese ionako dobro zakrivaju scenu.

---

Susreli su se u parku.
Golubovi su ispuštali mrvice iz kljunova i hranili penzionere.
Psi su posramljeno lizali izmet nemarnih vlasnika da zli jezici ne pričaju štošta.
Andrej je lutao sa sve slabijom nadom da će je pronaći, s mirisom njene gumene kose ekstrahiranim u onoj gotovo neprimjetnoj suzi koja se nježno spuštala niz tog jutra neobrijan lijevi obraz, zamućujući mu pogled.
Monika samosvjesno, važna, podignutog nosa.

Neminovno, udarac je bio strašan.
Preneraženi, oboje su bez riječi ležali, on na šljunčanoj stazici, ona napola u travi.
Brže se snašao i bez riječi joj pomogao da ustane.
Otresali su prašinu i blato, svaki sa sebe.
A potom se pogledali.

"Jesi li ti... manje od lutke?" - pitao je njegov pogled.
A britva se savila, zarezala rožnicu i pustila krvavu suzu da potvrdno kane.
Na vrhu ljestava bio je papirić, obješen o strop.
Na papiriću je pisalo "Da."
Eno ih i dan-danas po ženskim časopisima, nasmiješeni, u pozi "idealan par."
U podrumu drže tegle s ajvarom, poneku marmeladu s manjim postotkom šećera.
I svake večeri gase televizor oko jedanaest i petnaest.
Petkom možda i koju minutu kasnije.