Nekoć davno, godine su bile olovne.
Životi isto.
Danas, cijena olova na svjetskoj je burzi strašno narasla.
Ne možemo si ga više priuštiti.
Pa ipak, životi su nekako ostali jednako teški.
His eyes were heavy
He carried a card
One couple question
The other discharged
Terror couple kill colonel
in his West German home
Three shots from three feet
Dragged himself to the phone
Poneki rif tu i tamo propara noć.
Rif, riffle, svejedno.
Slova su odavno pojeli skakavci.
Baš kao i godine.
Njihovi su želuci olovni, kao da pjevaju blues.
Ne možeš ih spriječiti kada jednom naiđu.
Terror couple kill colonel
Terror couple kill colonel
Bang!
Bang!
...
...
...
(za svaki slučaj)
Bang!
And as he lay there
Playing games with his pain
He felt his choice of jobs
Was such a mistake
He could have been a doctor
In a soft easy chair
Instead he chose three stars
A territorial affair
Što bi bilo da sam da si da je da smo da ste da su da nisam da nisi da nije da nismo da niste da nisu... ma isto, jebote! Onaj tip drukčijega koji nikad ne iziđe na nešto o čemu poklopljenoj slušalici ne bismo mogli govoriti s jednakim uspjehom kao i onoj koja kablom ili zrakom vodi do nečijeg nezainteresiranog uha.
Terror couple kill colonel
Terror couple kill colonel
Hvala Zrinki, koja definitivno nije Sandra već iz prostog razloga što smo se složili da Sandra ipak nije Zrinka, što mi je jednoć davno posudila kazetu Bauhausa. Nikada mi nije dosadila. To je naprosto jedna od takvih.
In his West German home
In his West German home
In his West German home
A onda, usred sveopćeg kaosa, stiže tužna poruka od tužne osobe i sve prestaje biti važno. Rezignacija, svijest o radikalnosti promašaja... sve pada u vodu pred jednostavnom činjenicom da, nekako, znaš, od koga dolazi poruka, već u trenutku beepa. I da znaš da, čak iako u njoj ne piše ništa što i kako bi želio pročitati, želiš poruku baš od te osobe, upravo sada. I da postoji takva osoba, i da ti šalje poruke, spomenutom kaosu usprkos. I postaneš svjestan da u svakom crnilu, glazbenom, životnom, kakvom već, postoji jedna svijetla točka, negdje, koja daje smisao čitavoj priči. Nada.
Dosta je bilo. A i pukovnik je, ionako, odavno postao pokojnik. Par je pod lažnim imenima pobjegao u Paragvaj i ondje se obogatio na makrobiotičkim mahunarkama. Njemačka se poistočila, istok pozapadio. Klinci s baltičkih obala umjesto skupljanja krumpira za preživljavanje stoje na podijima (današnji je u Formuli 1 bio svebaltički), nebo je, valjda, i dalje jednako sivo no ionako malotko uzdiže pogled prema njemu.
Vrijeme je da pođem odgovoriti na poruku.
Post je objavljen 23.03.2008. u 18:45 sati.