Posveta plićacima
Dakako, obožavam more. Ne, kada sam ondje gotovo da i nisam u njemu, dječačka fascinacija kupanjem odavno je zamijenjena preferiranjem boravka pored mora, po mogućnosti uz neki osvježavajući napitak hmeljno-ječmene prirode. Osim toga, svako je godišnje doba ljepše od ljeta. Volim gledati more, slušati ga, udisati kapljice kojima me šiba kasnojesenska lošinjska bura dok s knjigom pod rukom hitam do udaljene, prazne uvale zavaliti se u zaklon malog lukobrana i satima čitati na ugodnom suncu.
Mislim da ga se i ne plašim, iako je to, kažu, osobina budala. Nikada nisam doživio pravu oluju na brodu, no u onih nekoliko situacija kada bih se zatekao na pučini pri većem moru bilo mi je... uglavnom lijepo. Gušt kupanja po velikim valovima i izlaska iz mora na stjenovitu obalu, gdje te pogrešna procjena može baciti o stijenje i pošteno raskrvariti i izgrebati, neprocjenjiv je. Dubine se isto ne plašim, nisam od onih koji plivaju na van samo dok se vidi dno. Od onih sam koji plivaju još kraće, jer im se ne da... No, načelno, moja kupanja su vrlo kratkotrajna i bezsadržajna, u rijetkim trenucima kada do njih dođe.
Osim u užasno rijetkim situacijama kada se skupi društvo i kada krenu neke aktivnosti u plićaku. Onom nerijetko zanemarivanom dijelu mora koji je zapravo najsavršeniji, te kojem posvećujem ovaj post. O da, većina ih je grozna, tek ružnjikave naslage oštrog kamenja i stijenja kroz koje prođeš na brzinu kako bi se dočepao spasa u dubini dostatnoj za plivanje. No dobar je plićak zakon, sigurno poprište najugodnijih i najraznovrsnijih morskih zanimacija.
Različite varijante loptanja i picigina zasigurno su najčešće među njima. I nikada, ne nikada neću oprostiti Ribafishu ono kad nas je tjerao da satima igramo dotičnu igru u Gradini, između Barčot doka i mola na kojem je bio sin Olivera Dragojevića sa četiri sestre iz Luke, jednom ljepšom od druge. Što znam iz susreta u gradu, jer u moru, dakako, nisam imao naočale i vidio sam samo četiri mutne, šarene sjene...
Još je ugodniji osjećaj samo se zavaliti u plićak i ne raditi ništa, ležati dok te oplahuju valovi. I ne, u mojoj ruci nije ono što ste očekivali, nema nikakve pive. Nema čak ni kakvog šarenog koktelčića sa suncobrančekom. Samo dva sveta ploda imaju pristup na to mjesto, prezreli, sočni, takvi da na svaki ugriz iz njih šiklja po meni, po moru, po svemu što je dovoljno blizu: breskva i paradajz. Oboje svoju puninu i smisao dobivaju tek oprani u slanoj vodi i bjesomučno zagriženi na način koji ne mari o tome gdje će završiti njihov sok.
Samo, u realnosti toga više nema. Nije moguće pronaći plićak koji nije već prepun turista, pogotovo razigrane, rastrčane djece. Ako možda i jest, na kakvom pučinskom otoku, ostaje drugi problem. Odavno nema pravih bresaka. Niti pravih paradajza. Čak ni domaći, u vrtu uzgojeni plodovi nemaju više onaj nekadašnji okus. A baba Zadranka s lošinjskog placa zacijelo je već odavno pokojna, kao i zajedno s njom svo ono prekrasno, neopisivo povrće i voće iz Ravnih Kotara uz koje sam odrastao. Makedonske, turske, kineske zamjene... nisu zamjene.
Ne znam zapravo zašto. Nije to kao kod banana, gdje su izumrle vrste u kojima smo guštali, u rijetkim trenucima kada ih je bilo za kupiti, prije dvadeset ili trideset godina. Nametnici su ih uništili i danas se proizvode neke druge, izdržljivije sorte. Ne vjerujem da je tako i sa breskvama, uostalom oko njih još nisam posve izgubio nadu. Ponekad se još zalome dobre, kada slučajno prezru. Pa ih se trga zubima, uživajući u onom neusporedivom okusu njihove kože, pokrivene savršenim, sitnim dlačicama (umrite, nektarine), dok se bujice soka slijevaju svuda po meni i uokolo.
No paradajza uistinu nema. Godinama, možda čak i od prije rata nisam naletio na nešto što bih uzeo u ruku i rekao „Eto, ovo je dobar paradajz!“ Čak i ako je vizualno nalik na to, velik, nepravilan, mekan... nekako se na kraju uvijek ispostavi da nema okusa. Razočaran, vraćam se pasatama i pelatima, koji bar donekle čuvaju negdašnji, sveti paradajzni duh. I ljut mrmorim sebi u bradu kako svaka čast svemu, ali prodao bih dušu vragu za jedan pravi, pošteni, ukusni, sočni paradajz. Evo, u istom odlomku i peti puta pišem tu magičnu riječ: paradajz. Nikakve rajčice, pome, pomidori ne zadovoljavaju moja čula, samo se ovaj, najbolji izraz prelijeva nepcima i pršti uokolo, baš poput ploda koji predstavlja.
Svatko tko je odrastao osamdesetih, uz kontroverzni i na televiziji nebrojeno puta emitirani Bowiev spot za „China Girl“ nesumnjivo u mašti povezuje plićak i sa seksom. Nažalost, u tom pogledu prilično oskudijevam uspomenama, mada ne kažem da nekoć davno nekih maženja nije bilo. No, predvidivo, i jedna se od mojih najdražih maštarija odvija ondje, a kako kronični nedostatak dva ključna elementa, puste plaže i voljene cure nagoviješta da vrlo vjerojatno nikada neće niti biti ispunjena u realnosti, odlučio sam pobijediti sram i prepričati je.
Djevojka koju volim i ja ležimo na pijesku, ona većim dijelom na plaži, ja u moru. Moja se glava nalazi među njenim nogama i nježnim je, polaganim pokretima jezika postepeno približavam vrhuncu. U trenutku kada do njega i dođe ona me nesvjesno, u grču užitka, pritišće bedrima i rukama i, niti ne primjećujući to, gura mi glavu ispod površine mora. To traje neopisivo dugo, gubim dah, no ne mogu se iskobeljati. Michaele Hutchence, pati, ovo se zove odlazak u stilu, a ne oni tvoji surogati s plastičnom vrećicom!
Dakako da ne, ne pretjerujmo. Stisak ipak neminovno popušta i loveći dah izranjam na površinu. Nedugo potom, vrativši disanje u normalu, liježem do drage, grlim je i nježno ljubim... Kao što sada i vas pozdravljam i ljubim, ostavljajući ovaj post da ovdje stoji nekoliko dana. Jer me živo zanima koliki će se dio komentara, usprkos, čini mi se, lijepoj nostalgiji ranijih odlomaka, baviti isključivo s ova zadnja dva...
|
