U gradu velikih šišmiša (Bukurešt)
Oko pola dvanaest navečer autobus nas je iskrcao ravno ispred Ceausescuove palače.
Obasjana reflektorima, najveća je zgrada u Europi blistala u mraku. A iznad nje – roj. Roj jako velikih letećih stvorenja, na desetine njih.
- Koje su to ptice, tako velike? – upitala je kolegica.
- Nisu to ptice. – odvratih – Nego šišmiši.
- Nemoguće, šišmiši ne mogu narasti tako veliki.
- Khm... Čuj, u Rumunjskoj smo...
Vrlo smo se brzim korakom vratili do hotela. Da, ondje mogu.
Tek smo zadnje večeri sreli pravog Drakulu.
Rumunjima je Drakula, odnosno Vlad Tepeš, samo jedan od likova iz prošlosti, feudalac dugih, šiljastih brkova. Čak i na suvenirima prikazuju ga tako, osvježenje je bilo otići u Count Dracula Club, odlično pojesti (da, ako ste se pitali, specijalitet su im krvavi odresci) i pogledati predstavu napokon prikladno obučenog uprizoritelja Nemirana Tepeša... Iako je to nekima bilo previše: skupina Japanaca je ustrašena, vrišteći izjurila na ulicu tijekom nastupa. Nadam se da su bar platili.
Ja nisam. Iako, nije da nije bilo prilike: šeće li muškarac evidentno strane fizionomije navečer sam glavnim bukureštanskim bulevarom, svakih će mu parsto metara prići po jedna atraktivna gospodična, najčešće visoka, crna i prilično zgodna, te započeti razgovor na engleskom. Dora je bila nešto starija, niska, tamnoputa i najupornija u namjeri da neke svoje prijateljice Ruskinje upozna sa mnom, pa joj kao nagradu za trud objavljujem broj, doturen mi na komadiću papira: 0040 722 948 816. Profesionalnim je okom ocijenila da sam neodlučan i stidljiv, jer sam čak dvaput prošao kraj nje. Nisam joj imao srca reći da sam zapravo vidio izložbeni salon MV Aguste pa išao pogledati ima li kakav zanimljiv motocikl u izlogu...
Bukurešt je potencijalno lijep grad. Postat će uistinu lijep kada:
- smanje količinu reklama, kojima su pretrpane čak i fasade prekrasnih starih zgrada
- urede ruine u najljepšem, pješačkom dijelu, starom gradu (hajde, bar imaju smisla za humor)
Mora se priznati da je rad na uređenju starog grada već počeo. Donedavno su, kažu, ondje bile samo ruševine i cigani, sada je već dio zgrada uređen, ima podosta dućanćića s antikvitetima, barova, a i prvi nam je od dva hotela koje smo promijenili (sajmena gužva) bio ondje. U tom je dijelu i Mes Amis, trodijelni rock bar u kojem sam visio zbog solidne glazbe i vrlo solidne Timisoarane, za mrvicu bolje od Silve, a mnogo bolje od Ursusa. Ostale pive nisam uspio probati, dominiraju uvozne, pogotovo Tuborg.
Mojim je doživljajem Bukurešta, posve neočekivano, dominirala arhitektura. Da sam slikao sve zanimljive, lijepe zgrade ili bih se vratio s nekoliko tisuća slika ili bi me zatvorili kao špijuna i bacili gladnim šišmišima. Čak i na najbezličnijim, socijalističkim građevinama Rumunji naprave neku sitnicu, neki catch koji razbije monotoniju. A sve je prepuno starih vila s tornjićima, lođama, neobičnim, razvedenim linijama krovišta, prozora... Dekorativno, svakako, kičasto ponekad, ali uglavnom prilično lijepo.
Dok moja kolegica nije krila oduševljenje upravo takvim građevinama, mene su pak s nogu obarale modernije interpolacije, mahom napravljene tako da se odlično uklope u stariji okoliš, gotovo da i nije bilo rugla, šake u oko, barem ne u širem centru grada. A poneka bi me međuratna zgrada, poput ove na sljedećoj slici, gotovo oborila s nogu jednostavnom a opet suludom logikom... Kukušne su, čini se, i dalje šaradajke.
Druga osnovna značajka Bukurešta, koja me nije toliko oduševila, jest ogromnost. Nepregledni otvoreni prostori, ekstremno široke glavne ulice i glomazne, monumentalne zgrade te isto takvi spomenici po njima. Malo se u svemu tome gubi toplina i prisnost, iako ju svi navedeni simpatični detalji nastoje povratiti, češće u onim drugima, malo užim ulicama.
Rumunji su razmjerno simpatični, Rumunjke razmjerno zgodne, grad razmjerno prljav, promet razmjerno sulud... Bukurešt niti smrdi niti miriše, zapravo. U opisu se hvatam te arhitekture, jer mi se čini da ni o čemu drugom baš i nemam nešto pametno za reći. Sve je ok, sve je fino, ali ne i oduševljavajuće. Podzemni prolazi kod stanica metroa puni su života i malih dučanćića, ali niti jedne pokretne stepenice ne rade, a sve očajno smrdi po pišalini. Pa ipak, zadnjeg dana nekako mi se stisnulo grlo prije odlaska: ostao bih još, iako ne znam zašto. Možda me ta kombinacija starog i novog, fizičke prljavštine Istoka i moralne prljavštine Zapada, tako jasno izražena u suživotu dvorišta s parkiranim Rolls-Royceom i olupine Dacie ispred njega, nekako mitski privlači...
Staru zgradu ozlogašlenog Securitatea pretvorili su u sjedište rumunjskog društva arhitekata na način kakav, priznajem, neuk nisam viđao drugdje. Pa me oduševio, nisam mogao skinuti pogled s ove podvojene, čudne zgrade, koju će vjerojatno mnogi otpisati kao budalaštinu, a meni je esencija Bukurešta, te jedna od najljepših, najoduševljavajućih građevina koje sam ikada vidio. Valjda bih i satima kružio oko nje da me malo dalje, u restoranu iza nacionalnog kazališta nije čekao Morun voivodal, jesetra na regentski način. A to, priznat ćete, ipak uvijek ima prednost.
|
