Zdenkov kulturni kombi

Oz

Dresden je, kažu, bio jedan od najljepših gradova na svijetu, sve do one kobne noći 1945. kada je iz čiste osvete, bez strateških razloga, ma bez ikakvog opravdanja sravljen sa zemljom. Najrazornije i najsmrtonosnije bombardiranje u povijesti čovječanstva ostavlja mi knedlu u grlu i dovodi suzu u oko i sada dok ovo pišem, no možda bi u malo drukčijim okolnostima bilo samo još jedan u nizu beskorisnih, bešćutnih podataka koji nam, odnekud, ostanu u glavi. Možda, da jedan od očevidaca nije preživio.

Mladi je američki vojnik Kurt Vonnegut Jr. u ratu zarobljen i mjesecima bio zajedno sa suborcima prebacivan iz logora u logor, sve dok se, dan uoči bombardiranja, nisu obreli u Dresdenu. Izveli su ih iz vagona i ondje, na željezničkom kolodvoru, ostali su stajati, otvorenih usta, suočeni s nadnaravnom ljepotom bajkovitog grada. Ni svi mjeseci zarobljeništva nisu mogli natjerati apatiju da pobijedi - zurili su u zdanja u tišini, očarani nečim jačim od svakodnevice. Samo je jedan od njih, mladi provincijalac koji je od svih gradova u životu do tada vidio samo rodni Indianapolis, tiho promrmljao dva magična slova.

- Oz!

I baš zato, pored svih prekrasnih knjiga koje će napisati kasnije, pored svega razumnoga što bih mogao reći o jednom od najdražih mi pisaca ikada, ja u glavi imam samo tu sliku, mladića koji u najcrnjim, najgorim okolnostima uspijeva staviti ljepotu ispred svega. Ta dva slova koja u periodnom sustavu života predstavljaju, prije zahvaljujući njemu nego Franku Baumu, kraticu za ljepotu. I nemam ništa za nadodati.

Oz ili Dresden prije bombardiranja, svejedno, nadam se da je ondje, u nekom boljem svijetu, od danas kolijevka za macana.


In memoriam Kurt Vonnegut Jr. (1922-2007)