djeva bajna

Cijenjene dame i gospodo, ovo je jedan hjudž hjumangs ispravak netočnog navoda u prošlom postu. Oh kako sam samo nesmotreno izjavila da ljubav na prvi mail između mene i mog budućeg poslodavca nije upalila!

CCC! VOTAMISTEJKATUMEJKA!

Srijeda je bila ključni dan.

27.02.

Pogledajmo sad malo u dubinu značenja ove numeričke konstelacije.

2+7+0+2 je 11, a 1+1 je 2 što je prvi dio mog datuma rođenja.

Dakle, nešto značajno i relevantno jednostavno se moralo desiti na taj dan.

Nadalje, poziv je stigao u 17:05!

1+7+0+5 je 13, 1+3 je 4, a to je – zvuči nevjerojatno – drugi dio mog datuma rođenja, to jest mjesec!

Juh! Nije li to fantastično! Nije li? O da, li li!

Ok, Vrapče switch is turned off now.

Kad sam čula tko je s druge strane, prvo sam pomislila da me netko zajebava, a onda sam se iz petnih žila trudila oblikovati artikulirane glasove iz svog grla, čupajuć na vidjelo svoju staloženost i sabranost. Prijateljski, ugodan i topao ženski glas s druge strane, poput dugogodišnje dobre frendice upitao me mogu li doći na razgovor za posao, već sutradan.

NARAVNO DA MOGU!!!

Tu noć sam do 2 ujutro surfala netom i istraživala, po ne znam koji put, sve dostupne informacije o Njima...

Drugi dan na vlak sam krenula 4 sata prije nego što trebah bit na dotičnom mjestu. Ostavila sam vremena za sve nepredvidive situacije koje bi se mogle dogodit – da padne meteor, otme me alien, tramvaj izleti iz tračnica il da se pokvari vlak.

Ges vot, ovo zadnje se i dogodilo. U Horvatima. Ako itko zna okolicu naše metropole.

Lagana šiza, lagana vrućina, lagani grč u stomačiću i lagani napadaj smijeha. Jebeno ne vjerujem!

U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo minimalno 5 načina kako do Zagreba! Zadnje je bilo kad sam pitala koliko bi mi trebalo kombinacijom trčanja, sprinta i laganog hoda pred kraj – da se osušim od liptenja.

Srećom pa je u blizini bila autobusna stanica i bus u skorom dolasku. Tako smo u polusatnoj vožnji po šumama i gorama Zagrebačke županije upoznali prirodu i društvo Bezekovića, Pipić Brega, Nabrežja, Palijaša i ostalih slikovitih mjesta i mjestašca koji su se redali na putu prema dole.

Ništa strašno, osim par mojih sijedih, nije se dogodilo.

Ovim putem zahvaljujem svojoj Mehor Amigi na potpori, trkeljanju gluposti koje su me opuštale i općoj sigurnosti koju je na me prenosila.

Još uvijek mi je ostalo sat vremena do razgovora da u miru popijem čaj u obližnjem kafiću. Da mi smiri čir na želucu.

Već pri samom dolasku skompala sam se sa bauštelcima koji renoviraju prizemlje zgrade. Lijepo su me uputili kamo trebam ići, trčeći prema liftu da ga za me zaustave. Jes da su mi rekli krivi kat, al nema veze.

Čim sam otvorila vrata, ušla sam u svijet ugodne užurbanosti i mladih prijateljski nastrojenih ljudi.

Sam razgovor je trajao nekih 10-15 minuta. Samokritična kakva jesam, smatram da sam mogla bit i elokventnija i bolja i uvjerljivija i ovo i ono.

Ne znam.

Ne preostaje mi ništa drugo nego čekat povratnu informaciju.

Na odlasku su me moji bauštelci brižno pitali kak je bilo i jel mogu kak pomoć..dečki držte fige da se uskoro opet vidimo!

Podnaslov:

Kako sile paranormalnog utječu na egzistenciju mojeg žića.

Sabiruć tako misli i loveć ih od nemila do nedraga shvatih, nakon 10 dana šutnje, da ljubav na prvi mail između mene i mog budućeg poslodavca nije upalila. Još. A sad će da vam kažem kako me svijet duhova, tmine, dlakavih bradavica i sivih lubanja silom upozorio na to.

Noć je bila prohladna.

Vraćah se sa komšinicom sa neke žurke.

Škodica je hrabro šibala kroz hladnjikavu maglu, osvjetljavajući farovima praznu cestu. Držala sam se bijele crte. Ne jer sam đanki. Nego eto tako. Nakon što sam ostavila komšinicu ispred kućnog praga, nastavila sam uz Kupu putem doma svog.

Crna rijeka je dostojanstveno nosila granje, smeće, govna, a do nedavno i crijeva iz obližnje klaonice, lagano isparavajući vlagu i spešl scent u hladni zrak.

Poput naivne crvenkapice vozila sam ni ne sluteći što mi se sprema. U četvrtoj ekonomičnoj brzini hitala sam prema račvanju ceste gdje napuštam Kupu i odlazim lijevo na križanju staze, bez obzira šta pjesma kaže da tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze.

Kako svako križanje koje drži do sebe i do svog rejtinga mora imati neku malu kapelicu nirbaj, tako i ovo ne odstupa od te teorije i prakse.

I...u tom časovitom, zlokobnom času kad se približih dotičnoj kapelici i račvanju cesata iliti cestiju dogodio se taj znakoviti znak s one strane naše zbiljnosti.

Vajl sam vozila 80 na sat – OTVORILA SU MI SE VRATA! Suvozačeva!

Napunih gaće u roku odma!

O Sveti Ante Padovanski! (op.a.To je zaštitnik mog kraja.)

Kako mi u kriznim situvacijama klikeri samo lagano uspore no ne zaštekaju, logico je bilo da stanem uz kraj i – zatvorim ih. Čisto zbog hladnoće, ako zbog ničeg drugog. Stah uz kapelicu, stavih u ler jer ko što znamo - svaki grad uz naše more ima svoga lera, povukoh ručnu, izađoh vanka i zalupih suvozačevim vratima što sam jače mogla! Nisam opsovala. Jer je kapelica blizu. A s tim se nije za igrat. Opsovala sam masno tek kad sam malo odmakla.

I? Što je pouka ovog nemilog događaja? Pouka je da su neka vrata uvijek otvorena. Pa čak i kad se tome najmanje nadamo.

Eto. Tako da ne žalim šta me nisu zvali.

Sad sam u fazi kad pomno proučavam i analiziram znakove, snove, lupanje prozora, osluškujem glasove kad televizija sniježi i kad je radio između stanica. A sve to ne bih li shvatila dublje značenje svog bivstvovanja na ovom svijetu.

Ipak štekam kod razjašnjavanja nekih događaja.

Još nisam uspjela dokučit što znači činjenica da sam sanjala Gordana Jandrokovića da mi je muž i da mi je napravio dite.

Drugu noć sam dojila to isto dite i sise su me bolile za popizdit.

Čak je i moj stari u to vrijeme sanjao da ima unuku. Veli da je ličila na mene ka malu, samo je bila plava, kaže bila je pametna, al malo čudna. No shit.

Možda ću u pomoć morat pozvat Roberta Valdeca da on to malo vidi i poveže.

Sad nekoliko nepovezanih fakata koji ne koketiraju sa paranormalnim.

Dala sam dva ispita. Jeee.

...

Umro mi ćuko. Babi su ostale zalihe mentol bombona i tortelina koje mu je davala. Torteline mu je btw. davala nekuhane. Jeo je. Nije bio baš previše bistar.

Aro R.I.P.

10 godina sam ti se redovito jadala na muški rod kad bi u gluvo doba noći došla doma, a ti me dočeko budan. Za saku tvoju reč, za saki smeh tvoj fala.

...

U zadnje vrijeme radim sa svojim hercegovačkim mentorom na tome da postanem prava prikladna i čak štoviše poželjna hercegovačka snaha. Ne ide mi. Ne mogu usvojit ni prvu lekciju. A ta je da ako on kaže da je nebo crveno, onda nema šta meni bit plavo. I točka.

U prilog mi ide šta volim đanđetinu, pršut (makar je to meni šunka, al ni to ne smijem reć) i znam zapjevat koju gangu. Stani mala na opanke mojeeee ojoooohoohojooo da poljubim bilo lice tvojeeee hjoohooojooooo. I tako to. A da, i rakiju znam potegnut. Fala na pitanju.

A isti taj mentor mi reko da onaj ko će mene zvat svojom mora bit netko nadnaravan! AHA!

Kolko sam ja supač i kul i to sve jel.

Popravio mi čovjek cijeli tjedan! Ko i tip na Cvjetnom neki dan kad me zaustavio i reko mi kak se lijepo smijem i on je kao iz neke udruge mladih lala, jesam iz Zagreba, reko nisam, šta si iz Dalmacije? Šta ti ja tako izgledam??Đizs.. Uglavnom, zašpreho me sam tak i uvaljo mi neku blentavu kičastu knjigicu od najjeftinijeg papira. Izgleda ko reciklirani toaletni. Paloma.

Uvaljo mi ju ko meso u jaja i mrvice za pohanje. Eto. Tako da sam mu na kraju dala zadnjih dvajs kuna šta sam imala u te kao humanitarne svrhe nešto ovo ono.

A štaš, kad sam velke duše. 80B. To u boljim danima. U lošijim 75B.

Drugi tjedan visim na ZagrebDoxu...sve udruge i humanitarne akcije nek se presele tamo. Padam na spiku.

...

I tak.

Kaj da vam velim.

Mogla bi sad lagano ić.

Aj.

Nada mnom su već neko vrijeme olovni oblaci.

Životna aktivnost je na miminumu.

Socijalni kontakti su većma virtualnog tipa.

Glava je svako tolko u frižideru, a našla sam i novu poslasticu za smirenje – oblatne. Jes da imaju okus po jednom velikom - ničem, al ima nešto u njima.

Vrhunac dana je iščekivanje oće li Tess i Nick i Claire i Alex u McLeodovim ćerima konačno bit zajedno.

Vrhunac tjedna – pobjeda na nedjeljnom kvizu na Radio Mrežnici. Ok, nisam se iskazala nekim znanjem ovi put, al nisu ni drugi pa je među slijepima jednooki – kralj. Dario

Zaključak ovog čemera i jada – uči se za ispite.

Kako mi je internet najbolji prijatelj (koji me ujedno tjera u financijsku propast jer dsl je za mene i moja kraj još uvijek samo skraćenica za „draga siši letvu“), odlučih ja malo prošvrljat ovim bespućima.

I na šta naletim?

Tvrtka o kojoj sanjam već oko 2 godine dala oglas za poso! Svi moji bližnji već odavno znaju da bih dala 4 prednja zuba, pola čupave kose i tri prsta lijeve ruke za mogućnost bivstvovanja u njihovom timu...

I sad..

Oni nuđaju poso.

Više manje se uklapam u tražene uvjete. Nisam baš uvjetno savršena, al Bože moj..

Činjenica je da se meni pri pomisli o tom poslu stegne želučić, zaznoje dlanovi i uzlupa srce.

Činjenica je isto tako da me čeka još nekoliko ispita do kraja. I diplomski.

Imam osjećaj da ću se ucrvat doma dok to ne dam.

Ono šta me drži na životu i podalje od tog ucrvavanja su moje vanfakultecke obveze. Moj folklor, iščekivanje nove turneje (Turska mejbi, sou help as God), moje samoborske djeve i naš cd koji uskoro izlazi. U Aquariusu molim lepo. Pa malo nastupa (na Snježnoj kraljici..da se malo pokur..popenišem). Pa malo dangubenja po kavama. Malo čitanja neke moje literature. Malo filmova. Malo neta. Ok, neta malo više. Pa malo teretane, saune i ostalih ženskastih pizdekanja. Malo kuvam, perem, peglam i odu dani.

I šta sad.

Moje psihološko sklonište kaže go for it. Srce kaže go for it. Razum kaže – stander mala, razmisli malko.


Posao, izazovi, rad, dokazivanje (prvenstveno samoj sebi), više novca, novo okruženje, nova injekcija života. Ali i napuštanje ovakvog načina života, nekih hobija, davanje nekih žrtvica. Žešći tempo i žešća organizacija vremena.

VS.

Ostajanje u ovom modu. Na ovom levelu. Osjećaj da tamo negdje neki drugi ljudi žive život koji ja hoću. Osjećaj da ne živim punim plućima. Da nešto fali. Ali i činjenica da većinu vremena radim što želim. I kad želim. A to i nije tako loše.

Moja odluka je ovakva.

Bacit ću kockice, a neka Onaj Gore, sudba, kozmičke sile, vjetar z dinare ili Paolo Koeljo odluče šta će se na tim kockicama okrenut. Dvije šestice ili nešto drugo.

Sutra šaljem CV i motivacijsko.

Pa šta bude.



Kategorija: sve osim sexa.

Možda u tome leži sav problem.