Jašta dabome! To šta naslov reče! Ne znam dalje riječi, al saznat ću, pogotovo jer će mi trebat ako se mislim počet bavit novim hobijem, a taj je ni više ni manje nego - folk karaoke!
Mašala!
Za tu vrst slobodne aktivnosti saznala dok sam čekala na semaforu zelenu barvu i zujala okolo da vidim ko još čeka uz mene, jel ko kopa nos, jel se ko žvaljaka, ko je živčan, a ko skuliran, ko turira, a kom crkava auto i tak. Uz sve to uspjela sam uočit i veliki plakat sa najavom za subotnju zabavu – FOLK KARAOKE! A ima i nagrada! Najbolji performer dobiva jedinstvenu priliku - snimanje vlastitog folk cd-a! Olalala!
Hm. Jednom sam već uspjela razgalit i dignut na noge 500tinjak ljudi pjevajući na plejbekušu Kazni me kazni u zlatnoj latex minici, zlatno-prozirnom topiću, u samostojećim čarapama i štikletinama, sa plavom perikom i tonu đinđi te uz neizbježan kurvinsko-crveni ruž.
Jesam vala.
Performance koji je obuhvaćao šarene reflektore, istančane pokrete bokovima, sugestibilno lupanje po guzu na stih kaznimekazni, trešenje sisicama i snažnu gestikulaciju desnom rukom dok sam u lijevoj nonšalantno držala mikrovon.
Naravno da je bilo zabranjeno štipati umetnicu.
Na pozornicu je tada doteturao i pijanac koji mi gura stotku u grudnjak, a onda ga moji sokoli Marić nabiksaju i stutnjaju van. Tu upada moj osobni kamerman koji se fokusira na cice i guzice i pažljivo snima materijal. Za video spot. Već sam se vidla na Pink TV-u! Il barem na televiziji Unsko-sanskog kantona.
Na kraju sam zavalila publici i rekla da su najbolja publika od Triglava do Đevđelije. Iiiha!
Ne, nisam bila u nekom sumnjivom lokalu, mrtva pijana. Bila je naime riječ o priredbi povodom dodjele diploma maturantima. A misao vodilja art showa bio je prikaz muzike od špilje do danas. Valcer, jazz, dance, folk, nu metal ovo ono..svega je bilo..
I dan danas se sjetim dirnutog ravnatelja u prvom redu kako cupka nogicom. Pozdrav mu šaljem ma gdje bio.
Hm. Kad pogledam dala bi se dobra para tu okrenut. Iskustva već imam, sad me samo još trebaju prepoznat eminentni stvaraoci te umjetnosti. Čini mi se da je ovo ZNAK! Folk karaoke je moja ulaznica u svijet šoubiza! Ou jesss!
No dok se to ne realizira, tu sam di sam. S vama sam.
Svašta se izdogađalo.
Svim djevama koje su me pitale za mog frizerka poručujem da ipak dobro promisle. Izgleda da je čovjek zapao u krizu. Prošli posjet doveo je do kataklizmičkih događaja. Moja kontrola bijesa dovedena je na samu granicu. S obzirom da sam bila u osjetljivom periodu mjeseca nešto je moralo eruptirat iz mene. Eruptirale su suze. Nasred salona. To si nisam mogla ni pomislit. Ja koja sustavno radim na samokontroli pa da tako puknem??
Đizs.
Kad me praktikantica osušila izgledala sam kao mješanac koker španijela i neke Frau aus Dojčland koja 80-tih dolazi namakat noge na naš Jadran.
Kad sam pokušala objasnit da je to katastrofa, suze su same počele navirat. I nije me to opće jebalo. Osjećala sam se ko Tomislav iz Big Bradra. 
Dobro ajde, nisam baš ridala i pjevala srce nije kaaameen, al ipak suza je iz oka kanula.
I najboljima se događa. Izgleda da se ta moja emotivna strana bori sa ovom realnom i tu i tamo ju poput sumo borca izgura iz kruga borbe.
Jebiga.
No idemo dalje.
Usrana frizura nije spriječila da se pojavi još jedan pomalo napadan momak u nizu iz klase PD. „Produži dalje“. Zakaj se ovaj gore tak sprda sa mnom? Uvijek šalje neke parodije. A ova parodija me iznova podsjeća kolko ne volem znojne ruke i kud se baš takvi najviše vole grlit i gladit.. Svo moje kočenje od jeze i pristojno izmicanje kurca ne vrijedi. Morat ću mu izgleda reć drito u facu da makne te svoje znojne šape s mojih leđa, pištač ću izvadit!
Bilo bi valjda prejužual, so prediktbl i bzvz da se pojavi neki iskoristivi materijal.
Ah..
A da, jedan iskoristivi materijal (prijateljski nastrojen) se ipak pojavio..dapače, sa ovih je prostora..endem među muškim rodom. I mikić mi je poklonio kad smo se upoznavali...s tim me oborio... Ipak Ih ima. Možda čak i Djed Mraz postoji!
Kako se kaže, žene su najsretnije kad nema muškarca na vidiku... a tada padaju u depresiju.
No u depresiji nisam, a dok se ne pojavi točkica na horizontu mog ljubavnog života, ja se bavim osobnim i profesionalnim razvojem.
Idem po nekim testovima inteligencije, testovima osobnosti, pizde strinine, u toku su neke radionice kreiranja vizije, career coaching program, svašta nešto.
Naravno da ću podijelit s vama rezultate kad dođu. Pa makar IQ bio ko sobna temperatura. SamoPrijatelj je reko da se kod mene radi o maloj sobici sa jakim grijanjem. I to je nešto. Bolje nego da je u pitanju sportska dvorana sa kaloriferom na sredini.
U četvrtak sam bila vani. U ziđibiju. Od svega me se najviše dojmilo putovanje noćnom linijom busa. Pola 4 ujutro, bus pun ko čep.
Zakaj se veli pun ko čep? Čega je čep pun? A kad i pretpostavimo da je pun, zar je toga nečeg puno? Pa svi znamo kakav čep može bit. I ne može imat ničeg puno.
Uh šta volim ovakve duboke brainstorminge. Barem mi nikad nije dosadno. U glavi ih se uvijek nekoliko svađa, argumentira i lamentira.
Neki dan sam razmišljala zašto se kaže „ne jebem ga 5-9“. Ono, šta 5, a šta 9?
No da se mi vratimo u bus. Dakle, glumimo sardine Eva, smrdi ko u paklu, prosjek godina 25. U zraku bi se moglo izmjerit 2 promila bez pol jebe. Svi lagano masnjikavo orošeni, zelenkasto-žućkaste boje, mutnog pogleda, lagano otvorenih usta, dišu na škrge. Na kraju se dogodi da se potpuni neznanac sav spiga i komotno nasloni na tvoje rame, zaspije i počne ti slinit po jakni.
Srećom ubrzo mu pozli pa na glavnom kolodvoru panično istetura van i izriga dušu pored obližnjeg kioska.
Fantastična moć samokontrole ili jednostavno sreća da se nije istovario u busu. Naravno da cijeli bus gleda, dio se smije, a dio moli Boga da i njih ne zadesi slična sudbina.
A onda nakon šta dva puta zabriješ da te netko prati, potrgaš tri plakata Seke Aleksić i barem pet puta opsuješ neravan pod, zaključiš kako to više nije za tebe.
Mogla sam lijepo ostat doma i uz šalicu ruma s čajem čitat Žene koje trče s vukovima. Btw. preporučam. Barem za sad, tek sam počela čitat. Svuda ju jarim sa sobom i već mi se kičma iskrivila od tih 518 strana.
E, znate kaj? Moram vam se potužit.. Muče me zajebani snovi lejtli. Jako mnogo puno nezgodno zajebani. Nadam se samo da ne pričam u snu, a ako i da, e onda se nadam da su zidovi dovoljno debeli da me ostali ukućani NE čuju.
Ah.. Kako bi bilo lijepo imat svoj stan... Jel još stignem igrat onu Večernjakovu nagradnu igru? Stan daju.. Reko kad me već krenule nagradnjače..pa ono..zgodno bi bilo..bi bome bi..baš bi.
E onda ste svi pozvani na igranku u moj novi stan kad ga osvojim!
Časna pionirska. Cross my heart, hope to die, stick a needle in my eye.
