Zločin iz strasti
Zašto zašto francuski filmovi šezdesetih moraju bit u Tuškancu kad i Zagreb film festival. Premda sam ih pola pogleda neke bih ponovo. Ljubav prema francuskom jeziku mi se opet vratila. I da kad sam išao vidit za francuski i mog omiljenog profesora, koji je gay by the way i ne predaje ga kao što i francuskog nema. Zakasnio sam pola godine za svojom strašću jer prošle godine sam mislio ako se ne bavim ničim faks ću završit, a ispalo je obrnuto. Jos ću pola godine ćeznut za francuskim. Zemlja u kojoj se za zločin iz strasti gleda kroz prste me oduvijek fascinirala. I još je tu jedna od mojih najdražih glumica: Jeanne Moreau.
Ljubav bez razuma je ono što izgubih u procesu zvan odrastanje. Mislio sam da nešto nije u redu sa nom kad već devet mjeseci više ne mogu biti zaljubljen bez razuma, ali očito nije tako. Odrasti meni znači prihvatiti odgovornost za svoje postupke. A u tom je došao razum koji prevladava osjećaje. Inače ovaj grad je premali. Jedino tko me istinski napali je Tihi Amerikanac, Mađar sa pjegom na vratu, a od Hrvata tko drugi nego oprosti mi Dioniza pokoji Dalmatinac kojeg uspijem zamjenit s nekim drugim jer mi neki nisu bili jasni o kome se radi. A kad ih ja napalim onda sam im previše. Pokazivale su mi sise neke cure jučer. Moja reakcija je bila: He he! Kud ste meni došle pokazivat te sise. Budite nestašne negdje drugdje. Što bi bilo da vas mama vidi. Ja na moju i vašu žalost trenutno brijem na likove.
Inače ovaj tjedan da živnem opet malo nakon rada sam išao na dva genijalna koncerta u SC-u. I nije mi žao ni trunke para za Silver Mount Zion i Animal colectiv. Na svoju strast sam potrošio 160 kn. Najveća dilema mi je francuski film ili Zagreb film festival. Svi su na festivalu na kojem su možda dobri filmovi, tri od pet koje pogledah zasad ili filmovi koje pola pogledah, a sigurno su dobri.
Možda počinim zločin iz strasti jer sam jednu strast zbog gluposti izgubio. Ali više nikad ljubav neću shvaćat kao opravdanje za svoje postupke, vlastitu religiju i nešto što sve dozvoljava sve.
Zašto ja u biti ne mogu ostvarit monogaman odnos? Premda u mojoj glavi i dalje postoji monogaman romantični ideal to je zato što sam oduvijek bio poligaman. Tako je moja seksualnost sa devetnaest i počela. U ljubavnom četverokutu. Ne znaš još ništa, skužiš da ti je do nekog stalo, a tu su i drugi ljudi o čijim osjećajima bi trebao vodit računa. I nakon toga sam uvijek bio paralelno zaljubljen u više osoba, a ne uzastopno monogamno. U ponedjeljak sam bio na predstavljanju knjige o otvorenim odnosima u mami. Žena je napisala knjigu iz svog vlastitog trinaestogodišnjeg iskustva. Diskusija je naravno skrenula s teme jer su neki htjeli previše pričat o prokreaciji i muško - ženskim odnosima. Ono što mene tu zanima kako odgovorno vodit otvoren odnos odnosno biti ljubodaran, a ne ljubomoran pa smo ja i Perzefona tu knjigu kupili.
A kako na neodgovoran način vodit otvoren odnos pitajte Julesa i Jima, francuski film. Žena u tom filmu mi je totalno luda, posesiva je teška, Jim je boem, a Jules kao dobri budist na kraju ostane sam brinut se o njihovom djetetu. Ona naime sa Jimom skonča jer ne želi da on nađe sreću s drugom. Jules je tu ljubodaran, a ona koja ima dijete s njim očito prema Jimu nije pa sve završava nesretno. Kad pročitam tu knjigu i prođe festival i francuski filmovi vam se javim jer me ništa trenutno u ovom gradu ne napaljuje. Zagreb i seks očito su dva pojma koja se ne rimuju.
Loš i nehomonormativni, ali nekima jebozovni peder
|