Idemo dalje
Bio sam doma. Preko Dinarida. I rekao staroj. Poslijednja faza mog outanja.
- Ali ti se normalno ophodiš sa ženama?
- Pa nije mi žena strano tijelo. Nije da ću se od njih razbolit
- A ja bih htjela unuke?
- Nekako sumljam da će ti se to ostvarit. Pogotovo nakon čitave situacije u familiji tko bi ih htio.
Malo je plakala jer ju je strah za mene i dobila je probavne smetnje dan nakon, no sve je proživjela. Tih pet dana proveo sam ne radeci apsolutno ništa. Čitao malo De Sadea, kupao se itd. U ostatku familije ništa novo kao po običaju. A ja sve ravnodušniji prema njima, jer s tim svijetom imam sve manje veze. Obiteljskim. Gledao sam svoje fotografije iz srednje. Što sam bio jadan tad! Kad se sjetim tog razdoblja padne mi mrak na oči. Vidi se kolko sam bio nesretan. A sad eto premda sam u srednjim dvadesetima, nekad osamljen, ali imam prijatelje, posao. Jednog dana mozda i nekog, a sad tko zna. Tražim stan, knjige i skripte, a otom potom, jer ništa više ne očekujem. Počeo se zanimat za starije muškarce ili mojih godina. Nekog tko je realan, ali i dalje ima to djetinje u sebi spremno na zabavu, no nije prenaivan. Mrzim laskavce i narcise.
- Što želim?
- Vezu. Pojebat sam se moga već stoput da sam htio.
Učim kuhat u međuvremenu...
|