Zgode i nezgode velike male Marsejke

Inspirisana Lukiinom maleckom, ne mogu da ne podijelim ovdje nase psece cudo, Lenu, koja krasi nas zivot vec 3 godine. Tvrdoglava i poslusna u isto vrijeme. Lijepo nam cuva kucu jer zalaje na svakog ko udje u stan. Kao i ja, ne dozvoljava neznancima da joj se priblize i treba joj vremena da se opusti s novim ljudima. Kao i moj cojek, voli sport, da trci uz njegovo biciklo i da sprinta za lopticom do u nedogled. I ljubi nas stalno stalno.

Lena je otisla u Alpe s cojekom, dok se ja kuham u tropskim vrucinama Marseja...

Oznake: pas

Premorena i nedostupna, krenula sam na godisnji; put Balkana, s dragim. Zaustavili smo se u Istri par dana, odmorili se, na trenutak sam pronasla male iskre srece u sebi, nadajuci se da ce depresija da iscezne zbog njih.

Medjutim, Sarajevo zove. A sa Sarajevom i usamljena majka, prijatelji, neki sretni, neki bas i ne, i ljudi koje ne poznajem, na ulici, u prodavnicama, u kaficima.

Sarajevo te zgrabi, prozvace i ispljune, tako se nekako osjecam poslije tih posjeta. Cojek mi potvrdi to, iako on nije ''nas'', slabo prica jezik, a kulturu i dalje uci. Sarajevo te ucini emotivnim, nostalgicnim, osjecas se kuci, a opet ti neki pojedinci jasno stave do znanja da to nije vise tvoja kuca. Otisla si, trpi sada posljedice jer nisi vise ''nasa''.

U povratku citam Lanu Bastasic, slusam ''nase'' pjesme i slusam neki podkast na koji sam slucajno naletjela trazeci neku pjesmu pod nazivom Sarajevo. Podkast je ''nas'', a na engleskom, pa ga i dragi moze slusati. Sarajevo calling. Epizoda o Sarajevu, sve su potvrdili sto osjetim svaki put kad se vratim tamo, i svu tu nostalgiju, emotivnost... Nisam izuzetak, Sarajevo stvarno tako djeluje na covjeka...

A sad, povratak u realnost, racun u minusu, depresija, recesija dolazi, povratak na posao na kojem ne zelim gledati kolege, i prljavi podovi u stanu. Odoh bar podove ocistiti, nad time jos imam kontrolu...

Oznake: Sarajevo

Biti dostupna najboljoj prijateljici da se pozali na sve sto joj padne na pamet.

Biti dostupna onom kolegi da mi trazi savjet kojem psihologu da ide, pa da mi poslije salje ljute poruke jer mu nije odgovorio u roku minut, a on nije dobro.

Biti dostupna za majku da mi kaze kako je njoj tesko i najteze, da sam joj tako potrebna, a ja zivim vise od 2000 kilometara daleko.

Biti dostupna onoj drugoj prijateljici da je ugostim citavu sedmicu s njenim novim momkom i da mi se seksaju u gostinjskoj sobi posljednji dan dok gledam seriju s cojekom u dnevnoj, kao zahvalnicu.

Biti dostupna kolegici da mi se pozali na njenu depresiju, tuzan zivot, bipolarni poremecaj svog brata, nuspojave lijekova koje uzima.

Biti dostupna pacijentima, skoncentrisana, svjeza, naspavana.

Biti dostupna svima, osim sebi. I biti dostupna svima, a malo ko meni... U cemu je ovdje problem?

Vracam se s posla busom, hocu ljekaru, boli me glava, curi mi nos. Neki tinejdzeri pored mene sjede. Jedan je skontao kako da proizvede zvuk pucnja papirom i uci druga i drugaricu, svaki put kad opali, ja poskoknem malo, kao da me necim podbode u bubrege. Cekam da prestanu, da se smire, oni bas navalili. Kazem da mi stvara anksioznost to njihovo pucanje, pitam mogu li da prestanu. Tipicno tinejdzerski blenu u mene ko tele u srena vrata, s nekim podlim polu-osmijehom. Klasika, ne ocekujem neku veliku empatiju od njih. Pita jedan sto to, pokusam da objasnim jednostavnim rjecnikom da me zvuk iritira.

Dodjem kuci i cojek mi ostavio na kaucu ovo :

Eh eto, da sam imala tu sliku da pokazem onim tinejdzerima, mozda bih i izvukla neki uzdah empatije iz njih.

P.S. Morala sam da kreiram novi blog, u dva dana sam uspjela zaboraviti korisnicko ime. Ostarila sam, ne snalazim se vise ovdje. Ali sjecam se svojih prvih dana na blogu kako sam smotano trazila pomoc od ''komsija'', i sad vas molim da mi objasnite zasto moram da komentarisem svoj post da bi vam on bio vidljiv? Je li to neki bug? Ima li igdje FAQ, nesto? Postoji li tehnicka podrska, i ako da, kako ih kontaktirati? Hvala vam unaprijed :)

Pisano jucer...

Nemam nasu tastaturu. Vidim sad da ce to biti problem.

Citam nedavno u svojim knjigama psihologije da je za mentalno zdravlje dobro pisati dnevnik, pomaze to da se posloze misli i da se u memoriji bolje obrade informacije i lakse se ostave u proslosti. Dnevnik sam pisala kad sam bila jako jako mlada, a onda sam otkrila blog, i vise nikad nije bilo isto pisati nesto bez publike. Sjecam se i da sam one djecje dnevnike davala prijateljima i prijateljicama da citaju i nadala se da cu jednog dana postati slavna i da ce se moji dnevnici objaviti kao knjige. Prema posljednjoj seansi s mojom psihologinjom, ta potreba za validacijom ljudi oko mene dolazi od mog odnosa s majkom. Nikad joj nisam bila dovoljno dobra kcerka, ali je uvijek bila ponosna na mene sto se tice mojih uspjeha u skoli i na poslu, ono sto je socijalno pozeljno.

Evo vec nekoliko dana ruminiram o mojoj majci i prva pomisao sada pisuci ovaj post je - ma ne trosi sad vrijeme na nju. Kontradikcija. Oci me bole, dolazi ne znam vise ni koja po redu migrena. Dan je prosao bolno, prozivjela sam ga s naporom. Biti psiholog, raditi u velikoj ekipi, kad nemas vise nikakve volje za zivotom, nije lako. Nisam suicidalna, nemam suicidalne misli, ali u danima kao ovim mogu da razumijem svoje pacijente koji ih imaju. Da mogu izaci iz svog tijela, uhvatila bih se za ramena i prodrmala se i pitala koji je tebi vise k? Sta se desava? Objasni, nacrtaj? Ne znam, sve se nagomilalo i poklopilo me. Dostigla sam sve nesto sto sam zacrtala, zavrsila faks, preselila u drugu zemlju, zavrsila opet godinu na stranom fakultetu, usavrsila jezik, kupila stan, udomila psa, nasla posao koji sam htjela, otvorila privatnu praksu. I sta sad? Svijet oko mene u plamenovima, a ja farbam svoju dnevnu sobu u zeleno i onda sanjam kako je i ovdje rat poceo i kako sam se trudila ni za sto jer u 5 sekundi sve moze da nestane, i nema tog osiguranja koje ce ti isplatiti stetu. Moje povjerenje u svijet oko mene je u mrvicama, moja vizija buducnosti je poprilicno negativna. Hm, sve neki simptomi depresije? A depresija je tako dosadna, nije to neka mentalna bolest koja me strastveno privlacila i o kojoj sam puno ucila. Depresija me nervira. Nerviram sebe, dosadna sam si.

Migrena se pojacava, cojek mi je dosao kuci i pita me sta radim, pokusavam da sakrijem ekran, iako znam da nece razumjeti puno napisanih rijeci. Odoh da nam ispecem zaledjene pizze, alternativa za skupi izlazak u restoran na onu predobru pizzu o kojoj mislim vec danima. Al ne moze se, dijaspora ce uskoro kuci, mora se malo ustedjeti jer tamo svi misle da mogu da placam sve, da kupujem poklone, jer ima se. A ja u crvenom vec mjesecima, ne izvlacim se nikako, nisam s parama nikad naucila, osim da, nekom srecom, uvijek se nadje. Ovaj povratak u rodnu zemlju mi je prilika da vjezbam : da ne dolazim punih ruku kad su dzepovi prazni, da budem sebicna i radim sto mi se radi, da se ne okrivljujem jer nisam provela dovoljno vremena s majkom jer njoj nikad nije dovoljno, i da ugadjam sebi i mom cojeku koji je vec dovoljno propatio proslog septembra jer sam dozvolila svima da mi nabiju osjecaj krivice. Mozda ce me to izvuci iz ove depresije.