...m@lo eduk@c!je...;x
Necu se jadat ...necu pisat o tome kako mi je tesko i necu se sazaljevat sama nad sobom (šta kadkad i činim)...sve šta mi je upropašteno upropastila sam si samo ja i sama sam krivac svega...najgore je to što tek kad čovjek pogriješi skuži nakon nekog vremena da nije to bio najbolji potez ali kadkad kad to skuži može već bit i kasno....
Buried At PhotoCasket
svaki dan se mrzim, i mrzim kod sebe šta kad mee nešto ubije(ne doslovno ali kad me slomi) kad više ne znam kako ću uopšte smoć snage da se ustanem iz svijeta snova i kad moram koraknut u zbilju i stvarnost....taj prijelaz je mukotrpan....bilo je dana kad svaki udisaj je bolio kao da me neko bode nožem u srce i htio bi ga isčupati van....bolio je zato jer sam znala da moram još taj dan proživjet i onaj iza...i tako cijelu vječnost a toliko sam bila iscrpljena, nemoćna, naivna itd. da stvarno više nisam mogla podnes nikog a ponajmanje sebe....sjećam se kad sam s frendicama visila na telefonu i nisu me mogle ni slušat koliko sam bila u kur*u....nisam niš jela dva dana, kad bi frendica došla kod mene ja bi gledala u zid ko da vidim rupu u koju se mogu bacit i pobjeć od svega(iako bjeg naravno nije rješenje)...bila sam bas u bijednom stanju i nisam se mogla pogledat u zrcalo.....kad sam išla u wc bacila bi ručnik iznad zrcala da si ne vidim odraz u ogledalu....baš se nisam mogla otrpjet....i oni koju su me saslušali znaju kako je sve to gadno izgledalo....bila sam spremna na sve....da mi je neko ponudio hors bila bi ga uzela bez beda..odmah ,jer sam bila na rubu sloma i bilo šta da mi je neko ponudio uzela bi....bio je jedan dan poslije škole kad su se svi raštrkali na sve strane a ja sam išla prema jednoj zgradi koja se nalazi točno nasuprot školi i koja ima jedan ko...ne toranj nego onako neš šta ima ljestve za se popet gore i visoko je nekih 20-30 metara.....ja sam si baš bila upucala u glavu kako je sve jednostvano ko i ić na to i jednostvano bacit se dolje....i isla sam prema tamo i kad sam došla pred to sam stala i počela si razmišljat dali je vrijedno....mislila sam si koliko još u biti mogu toga proživjet i mogu biti lijepe stvari ako se stvarno potrudim...možda ako uspijem bit uporna u izvršavanju svojih želja...možda ako se sad bacim nikad neću moć bit novinarka, putovat po svijetu ...upoznavat kracato ljudi, kulture.....možda baš jednog dana završim negdje u australiji ili americi ili na filipinima(
) upoznam nekog divnog dečka ....recimo hip hopera crnca 
...i imam s njim klince(to želim već oooooodavno...male mulate
)ali dobro naravno nije bitno da mora bit crnac može bit i zelen ako će samo da je ljubavi ....one prave....i tako u biti kad sam si sve to prevrtila u glavi i kad sam shvatila da nemam hrabrosti tako neš napraviti onda sam se okrenula i ostavila taj dan za sobom....i sve osjećaje ...sav gnjev ....i čvrsto odlučila se promjenit jer stvarno...ono šta te ne ubije ojača te ...ali baš ono da te više ,malo šta može slomit.....nikad nisam mislila da ću opet bit sretna...ali jesam....naučila sam na naivnosti ....bilo je jebeno bolno...ali prošlo je....i sad idem dalje i ne želim se sputavat ....cilj mi je samo bit sretna i iskoristit svaki mogući trenutak i ne bit SRAMEŽLJIVA....to je gadna narav koju je teško iskorijeniti.....i i.......................tako u toj silnoj preciznosti i opreznosti zanemarila sam nešto jako bitno....biti pravi prijatelj.....i to mi teško pada jer ne želim bit takva ...hladna ko stijena...i da ne govorim ono šta mislim....time ostavljam samo dojam hladne i proračunate osobe bez trunke osjećaja.......recimo to ovako...moja promjena bila je iz krajnosti u krajnost ...i to je bilo (bar meni) predobro u početku ali sad kad je previše ne smijem biti takva....biti prijatelj (pravi)je nešto šta sam izgubila djelomično po putu...zato molim vas svih da pročitate ovo (radi se o onome šta sam ja izgubila...a napisao je ovaj dečko :::http://en.netlog.com/idiot_iz_pule/blog...
Prijatelji su mi sve na svijetu – to će mnogi reći. Dali bi ruku u vatru zbog njih a isto očekujemo od njih. Sve to stoji. Povezani smo s njima nevidjivom vezom. To što ju ne vidimo ne znači da ne postoji. Ipak, povremeno spletom okolnosti znamo pasti u drugi plan. Ponekad u život prijatelja uđe netko važniji – bar se nama tako čini. Osjećamo se zapostavljeni, a druga strana to vjerojatno ne primjećuje. Vjerojatno naše sumnje nisu previše opravdane, ali ipak osjećamo da padamo u drugi plan. To je također dio života. Prijatelje ponekad treba pustiti s lanca. Udaljiti ih malo od sebe jer oni također imaju svoj život. Ma koliko veliko i posebno mjesto mi čuvamo u njihovu srcu, nismo sve. Naiči će netko... Netko u kome će naš prijatelj ili prijateljica prepoznati svoju drugu polovicu, svoju srodnu dušu. Treba prepoznati taj trenutak i pustiti ga da ode svojim putem. Neka pronađe svoju sudbinu i prepusti joj se. Ti ćeš uvjek biti tu, pružiti podršku i pomagati. On će to znati cijeniti ukoliko ti je pravi prijatelj. Bilo bi seično očekivati da se sve vrti oko nas. Bilo bi bolesno zahtjevati da misli o nama i zaboravi na sve ostalo, ma koliko to lijepo zvučalo. Često je vrlo teško priznati da više nisi u centru pažnje, no samo to priznanje već je veliki korak. Nisam niti mogu biti centar svijeta. Ja sam samo jedan mali segment svijeta, a ipak bez mene one ne bi bio potpun. Pokazati ćeš da si pravi prijatelj ako osobi koja ti znači sve na svijetu daš prostora da diše. Pusti ju neka slijedi svoje snove a ti samo budi tu. Ona te neće napustiti. Previše joj značiš. Poput brata si joj a bratu nema mjesta u ljubavnome životu i ti to dobro znaš. Teško je priznati samome sebi da postoji netko tko je možda važniji od tebe. Težak je to udarac na tvoj ego, no samo će pravi prijatelj uspjeti preći preko toga i nastaviti živjeti. Nije lako, ali nije ni nemoguće. Možeš ti to. Ako ti prijatelj dovoljno znači smoči ćeš snage i priznati sam sebi da se moraš maknuti u stranu. Skoči u drugi plan i djeluj od tamo. Ljubav je ljubav dok je prijatelj ipak samo prijatelj. Ti samo nastavi činiti ono što ti najbolje ide. Pruži podršku, širi optimizam, nasmijavaj, valjaj bombe, smij se! Prijatelj če to znati cijeniti. To što više nisi najvažniji ne znači da u očima prijatelja gubiš vrijednost. Tvoje postojanje samo prelazi u drugu dimenziju. Ti si uvjek tu i ona to cijeni. Možda to ne pokazuje ali ipak ti je zahvalna zbog svega što činiš za nju. Više ti ne govori sve ono što je bilo uobičajeno, no ona sve to i dalje misli o tebi i misli da ti to znaš. Ne vara se. Tebi fale znaci pažnje... Oni su ipak tu, samo suptilniji. Zato budi čovjek i zgazi ponos. Budi prijatelj i budi sretan zbog toga što je ona sretna! Možeš ti to. Nije tako teško kao što se čini.
Buried At PhotoCasket
čuvajte prijatelje jer oni su više od same ljubavi....oni su bogatstvo kakvog nema...kakvog je teško nać i treba ga znat cjenit i nije na prodaju...onaj ko ne zna njegovu vrijednost mora još puno toga naučit i ne zajebat.......možda i ja stignem vratit svoje bogatstvo ako još nije kasno...
...
