pero u šaci

Tko me čita, zna da više nego kruva jesti volim izolirati arhetipe i obrasce. Hold that thought.

Ivančićev novi članak bavi se zahtjevom udruge U ime obitelji da se Željki Markić dodijeli policijska zaštita zbog fotomontaže s ''hitlerovskim brčićima'' na naslovnici Novosti od 17. veljače (čin kojem pripisuju karakter govora mržnje), onako kao što se policijsku zaštitu na Bernardićev zahtjev dodijelilo Milanki Opačić zbog fotomontaže na Dnevno.hr (koja je eklatantan govor mržnje).


U ovaj istup naših talibana ugrađene su dvije tipične zamjene teza.

TIPIČNA ZAMJENA TEZA PRVA

Obiteljaši nisu u stanju razlučiti kad nešto jest, a kad nešto nije govor mržnje, iz nerazumijevanja bitne definicije tog pojma; naime, da se može odnositi jedino na odrednice kolektivnog identiteta, a nikako na ideološke i političke odrednice. Fotomontaža Milanke Opačić govor je mržnje zato što napada Opačićkinu etničku pripadnost, ispisujući tjeralicu za njom po toj osnovi. Istovremeno, fotomontaža Željke Markić ne može biti govor mržnje, jer napada – smijehom – jedino njen (naci) politički profil, a nijednu od odrednica njenog kolektivnog identiteta.

Prije godinu dana – u jeku lova na crvene vještice – prominentno se nametala navlas ista supstitucija. Širenje šovinističke mržnje (Jurič, Tepeš, Bujanec, Pauletić) predstavljano je kao satira, u svrhu legitimizacije skarednog, dok je istovremeno nepoćudna satira (Novosti, Montirani proces) delegitimizirana kao govor mržnje, urnebesnim obrazloženjima iz klase teorije zavjere – koja zaobilaze taj sitan ključ da pojam govora mržnje svoju jedinu smislenost ima u stavljanju van zakona mržnje po šovinističkim osnovama, a ne političkog antagonizma i kritike. Ova je zamjena teza strukturni presjek onoga što trenutno živimo (i po svoj prilici ćemo doživjeti još sto i jedan primjer dok nam se kler Domovine ne skine s kurca). Vivisekciju inverzije moglo se naći i koji dan ranije kod Ivančića, koji ju je imenovao Satiracijom.

Ali nije ni ovdje propustio sjetiti se tog lanjskog slučaja, prepoznavajući istovjetnost obrasca.

Pod 7) U cilju ilustriranja gore navedene tvrdnje, Ravnateljstvo policije podsjeća kako je svojedobni istup voditelja televizije Z1 (Marko Jurič), u kojem je dotični upozoravao pučanstvo da pravoslavni svećenici kolju malu djecu, od strane udruge U ime obitelji okarakteriziran kao ''satirički način izražavanja'', dok je satirična pjesma u Novostima osuđena kao ''govor mržnje''. Na sličan način su, primjerice, domišljaji bivšega zamjenika ministra turizma (Robert Pauletić) – poput zapisa o tome kako je zbog grupe srpskih turista pobjegao iz nekog hotela, ili facebook-poruke turistkinji iz Japana: ''Ajde jebi mater japansku!'' – nazivane ''satiričkim načinom izražavanja'', dok je emisiju ''Montirani proces'', u kojoj se satiričari izruguju vlasti, Hrvatska televizija ukinula s obrazloženjem da se njome ''raspiruju vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti''.
Pod 8) Vaš slučaj i slučaj gospođe Opačić u istoj su uzajamnoj napetosti, pa je stavljanje znaka jednakosti među njima, po sudu Ravnateljstva policije, dokaz tendencije na koju su još prije godinu dana upozorile Novosti: zabraniti satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a proširiti mržnju uz obrazloženje da je to satira.

TIPIČNA ZAMJENA TEZA DRUGA

Ovdje ću obrnuti redoslijed pa za početak dati riječ Ivančiću, zatim nešto dodati sa svoje strane.

Novosti nisu željele navesti čitatelje na pomisao da Vama zaista raste crni pravokutnik u središtu lica (koji Vi nazivate ''hitlerovskim brčićima''), već ih potaknuti na asocijacije druge vrste, a Dnevno.hr je, prikrivajući da se radi o fotomontaži, čitatelje obavijestio da gospođa Opačić zaista pozira u majici sa srpskim nacionalnim obilježjima. Štoviše, u bilješci ispod ilustracije stoji da se gospođa Opačić ''ovjekovječila na jednom od Serb festivala'', da je ''fotografija autentična'' i da ''nije riječ o photoshopu''. Novosti su se, drugim riječima, poslužile satirom, a Dnevno.hr podvalom, ne prežući od drskoga varanja čitatelja. (...) Ilustracija u Novostima nije se predstavljala realističnom, pa je baš zbog toga uputila na istinu, dok je taktika Dnevno.hr-a bila obratna – namjera da se proširi laž dovela je do uvjeravanja čitatelja u realističnost montiranog dokumenta. Ergo: fotomontaža u Novostima predstavlja artističko (fikcionalno) otkrivanje istine, a ona u Dnevno.hr-u dokumentarno (realističko) prikrivanje obmane. Ergo: Novosti su posegnule za fotomontažom iz težnje za originalnošću, a Dnevno.hr iz želje za falsifikatom, pa dakle ti postupci, znamo li da poetika slijedi etiku, nose i suprotne moralne predznake, one koji proistječu iz razlike između satiričara i falsifikatora. (...) Tek da bismo naglasili nepomirljiv sraz između autentične imaginacije i lažnog realizma, između satire i satare, između fikcionalnog otkrivanja istine i dokumentarnog prikrivanja obmane, ovaj Vam novinski komentar predočavamo u formi očitovanja Ravnateljstva policije.

Neovisno od pitanja što je govor mržnje, a što satira, u talibanskom medijskom istupu, sa zahtjevom prema policiji, prisutna je i konfabulacija poistovjećivanja postupaka u smislu deklaracije o faktičnosti ili fikciji.

No, ova druga zamjena teza ostala je bez reference na neki lanjski ili iz već koje sezone. Otkud onda opravdanost govoriti o tipičnosti te zamjene teza? Gdje pronaći obrazac? Postoji li još kakav primjer istovrsnog postupka, pa da možemo govoriti o arhetipu?

I treba li zagaziti čak u takve kloake sumanutosti kao što je Dnevno da bi se naletjelo na slične bisere? Koliko je uopće opravdano pridavanje pozornosti ako se radi tek o nečemu na što se nailazi među opskurnim polusvijetom s ruba uma?

O, postoje, postoje primjeri – i to iz nominalno mnogo uljuđenijeg i serioznijeg mainstream građanskog svijeta. Ivančić je propustio referirati se u novom članku, ali pisao je u jednom dosta starijem o vrlo reprezentativnom primjeru.

Bilo je to sezone jesen 2008., taman nekako s gašenjem Ferala. Šupčine korporativnog žurnalizma iz Globusa objavili su bili, naime, naslovnicu s fotomontažom ubijene Ivane Hodak u krilu generala Zagorca, praćenu naslovom "Tajna ljubav Zagorca i Ivane Hodak". Ubleha je, povrh potpune nepotkrijepljenosti priče, bila u tome što nisu sliku i deklarirali kao fotomontažu nego su fingirali njenu dokumentarnost. Potpuno isto ovako kao što su slaboumnici iz Dnevnog fingirali dokumentarnost fotomontaže s Opačić. Kada se ublehu razotkrilo, glavni urednik (Igor Alborghetti) pozvao se (pravdajući se kako su samo htjeli kreativno ''vizualizirati temu'') ni pet ni šest nego na Feral: kako su i neka od oličenja visokih medijskih standarda kao što je Feral Tribune, svojevremeno svoje karijere izgradili korištenjem fotomontaža. Paralela je, znači, potpuna – jer i u primjeru iz 2008., kao i primjeru iz 2017., imamo dimnu zavjesu eksplicitnog poistovjećivanja nedeklarirane fotomontaže kao pokušaja pseudo-dokumentarističke obmane s deklariranom fotomontažom kao satirom.


Ivančićev članak svojom je formom bio zapravo otvoreno pismo uredniku Alborghettiju, u kojem mu krucijalnu razliku tumači sličnim izvodima kao i u današnjem fikcijskom pismu Ravnateljstva policije Markićki. Feralove fotomontaže bile su satirične, a vaša bi se, uvjetno, mogla nazvati dokumentarnom. Dokumentarna fotomontaža nešto je poput vodene zemlje, drvenoga željeza ili kvalitetnog Globusa, dakle supstancijalno nemoguća. Ipak, mogao bih vas ovdje, zabave radi, suočiti s beskonačnim nizom sasvim jednostavnih paradoksalnih spoznaja do kojih dovodi vaša zloupotreba jedne časne poetičke tradicije. 1) U Feralovim fotomontažama nitko nije tražio realističnost, naprotiv, pa su one zato i bile na svoj način istinite; u vašem slučaju strategija je obratna – potreba da plasirate laž navodi vas da čitatelja uvjerite u realističnost montiranog dokumenta, iz čega slijedi 2) Feralove fotomontaže promicale su neke istine baš zato što su bile lažne, a vaša promiče laž baš zato što se predstavlja istinitom, iz čega slijedi 3) Feralova fotomontaža bila je fikcionalno otkrivanje istine, a vaša je dokumentarno prikrivanje obmane, iz čega slijedi... itd, itd. (...) sa svojim satiričnim ''pretjerivanjem'' Feral je predano radio na demistificiranju hrvatskih društvenih utvara, dok je Globus, sa svojom paranormalnom ''faktografijom'', sa svojim oponašanjem dokumentarnosti, više od ikoga drugog u hrvatskome novinarstvu širio guste mistifikatorske magle.

Našla se tu i rana dijagnoza onoga što danas zovemo ''alternativne činjenice'': Vi bolje od drugih razumijete kako se vabe i proizvode čitatelji koji u novinama više neće tražiti istinu nego dovoljno sočnu mistifikaciju. ''Istina'' u određenom novinskom prilogu – dakle ono što ga, u tradicionalnom smislu riječi, čini vjerodostojnim – prihvaćat će se na isti način kao i ''istina'' u novinskoj reklami. Možda je točno, a možda i nije. Možda lažu, a možda i ne. Koga briga, ako se više ne računa na čitateljev razum, nego na njegovu provociranu žudnju. Zadovoljenje te žudnje ukazat će se tek kao rađanje nove želje, pa tako opet, pa opet... Pred medijskom industrijom, koja će ''vizualizirati'' patvorene senzacije, prostire se svijetla perspektiva!


Ali možda i najesencijalnija definicija tiče se razlike u publikama kojima se obraća: s jedne strane oni koji čitaju Feral ili Novosti (obilježava ih to da se znaju zajebavati skupa s uredništvom), s druge takvi koji čitaju Dnevno ili Globus (to su oni koji ne žele znati da ih uredništvo zajebava). Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate s čitateljima, gospodine uredniče.