pero u šaci

U svjetlu recentnih obračuna u našoj akademsko-političkoj bari, oko ministra Barišića kao isturenog člana mafije, Nataša Škaričić objavila je sinoć članak u kojem je – s obzirom na akutnu neprežaljenost Ivana Đikića – izabrala dvostruko nepopularan pristup. Jer nepopularan i kod ološa koji bi da Barišić ostane (zato što joj je njegova neprispodobivost, naravno, prva premisa, kao i svakome iole prisebnom), ali i kod velike većine onih koji traže da Barišić ode (zato što se njima Ivan Đikić isprofilirao u narodnog heroja te borbe).

Nataša je, naime, secirala deplasiranost Đikićevog guranja u središte nacionalne pozornosti s vlastitim heroizmom. Pa i sad, dodao bih sa svoje strane, u ovoj fazi pasivne agresije općeg plača za sobom koju si raskošno dozvoljava, i koja je bogata vrlo sličnim kič tonalitetom, a i diskretno ranjenim ambicijama, kao i faza heroizma.

Treba se pritom prisjetiti da se radi o prinudnom nastavku ranijeg članka, od prije umalo mjesec dana: već je i tad, dakle u jeku faze popularnog heroizma, ista autorica prepoznala kako se udara krivim tragom, onim deluzije da će borba stavova pojedinaca iznjedriti najjači i najupečatljiviji argument za konačnu političku odluku o Barišićevoj sudbini. Ovo je bila ključna rečenica: Svatko tko trenutno participira u raspravama je li riječ o plagijatu, zapravo derogira značaj tih banalnih političkih činjenica i neprimjereno daje značaj osobnom pritisku na premijera.

Plemenita ideja iza takve linije političkog angažmana je da Svjetski Poznati Znanstvenik – koji, dakako, iskreno voli Hrvatsku – ima dužnost podijeliti s Hrvatskom svoje znanje i ekspertize o određenoj temi. Koje on ima kao Svjetski Poznati Znanstvenik. To je svojstvo u kojem istupa: kao znanstvenik. Jer da nije znanstvenik, i u tome legitimiran zasluženom svjetskom istaknutošću, istupanje bi mu bilo nelegitimirano te u startu nedoživljavano. Problem je samo u tome što on pritom značajem i karakterom svog istupa ne istupa stvarno u svojstvu u kojem istupa, tj. ne kao znanstvenik, već politički, što je određeno samim političkim karakterom onoga što je posrijedi. Što nas dovodi u poziciju neistinite deklaracije. Cijela je stvar koncentrirana u tome da se ne radi o temi za koju bi bilo relevantno znanje i ekspertize Đikića ili bilo kojeg drugog (Svjetski Poznatog) Znanstvenika.

Ono u što se Đikić upustio je dokazivanje da je Barišić plagijator i generalno muljator, jebivjetar, Veliki Cilindraš. A tko to ne zna dosad već? Je, ima ih koji se prave da im nije jasno, pa viču da ne, nije točno, naš Pavo nije plagijator i tako dalje. Ali meritorno tu nije što će ovdje misliti Đuka, a ondje Mato, nego je jedino meritorno što će reći OEZVO. Ako OEZVO kaže da je Pavo plagijator, onda mišljenje Đuke da on to nije postaje naprosto nevažno u svojoj pogrešnosti. A mišljenje Mate da jest se ispostavlja točnim, ali to je i sve što će biti potrebno od Mate, jer ni njegov doprinos nije puno važniji.

Dalje onda možemo problematizirati učinkovitost pravorijeka OEZVO-a da urodi smjenom Barišića. U članku se s razlogom naglašava i to da se radi o tijelu koje su formirali ne Đuka i Mato, nego upravo Vlada (a članove potvrdio Sabor). Ako Vlada i Sabor, međutim, ne jebu pol posto pravorijek vlastitog tijela, to onda svakako postaje javno pitanje (i javni skandal), ali – koje pitanje? Ne ono je li Barišić muljator i plagijator, nego ono kako je i otkud moguće da Vlada i Sabor ne jebu pol posto pravorijek vlastitog tijela nadležnoga za to. Pritisak na Plenkovića i Barišića predstavljalo bi tek postavljanje tog pitanja i inzistiranje na njemu dok netko ne završi oboren na leđa.

A na koji je način Đikić specijalno stručan za to pitanje?

Ni na koji. Legitimira se kao mjerodavan za stvar kroz svoju eminenciju bivanja Svjetski Poznatim Znanstvenikom, no polje na kojem operira, kao i esencijalno gesta koju čini, nije zapravo ono uređenja znanosti i znanstvenih uzusa, nego političko polje, političkih uzusa i reperkusija. A evo u svojstvu političkog aktivista – biva tragičan diletant, suprotan od toga kakav je znanstvenik.

U momentu kad se stvar vrati nazad na pitanje za koje je Đikić stručan, ono je li Barišić muljator i plagijator i koliki samo – a vraća ga se svo vrijeme ponajprije putem Đikićeve estradizacije i personalizacije potrebe da se to dokazuje – sve skupa počinje ličiti na igrokaz ludih; Đikićev angažman postaje kontraproduktivan, jer upornim nastavljanjem dokazivanja (sa svoje nemeritorne strane) nečega već dokazanog i potvrđenog (i to od meritorne instance), efektivno on pitanje Barišićevog muljatorstva i plagijatorstva nastavlja držati otvorenim za raspravu, nastavlja Đuka moći imati svoje mišljenje, a Mato svoje. I ništa ne ide na ruku Plenkoviću, Barišiću i njihovoj mafiji više nego to što protiv njih poduzima Đikić.

Nadalje, tim upornim ostajanjem u okviru pitanja da se ide dokazivati kakav je samo Barišić muljator (kao pitanja znanstvenog znanja i ekspertize, koje nam deus ex machina ukazanjem dolazi Đikić dati), stavljajući fokus na uvjeravanje Plenkovića o tome – umjesto na inzistiranje da Plenković, mimo bilo kakvog i bilo čijeg uvjeravanja, ispoštuje pravorijek OEZVO-a (što više nije znanstveno, nego pitanje političke odgovornosti), nastavlja i figurirati kao smisao cijele stvari tek uska fiksacija na rušenje Barišića, tupljenje ad nauseam kako je sve i koliko on muljator i da ga se na temelju toga demontira. I što ćemo potom? Što ćemo s političkom nomenklaturom koja ne jebe pol posto vlastitu političku odgovornost? Što ćemo sa zemljom i tobožnjom demokracijom koja je u predmetnom pogledu farsična upravo time što je odluka komotno na Plenkoviću (i pozadinskim podupirateljima) i sve ovisi o tome da se njega uvjeri. Ako Barišić ode (što po svoj prilici ionako hoće, višom silom novih činjenica iz Njemačke), a ostane takva politička praksa (po kojoj ne bi nikad otišao da nije bilo vanjskog vjetra iz Njemačke) – ništa nije napravljeno. Personalizacijska histerija oko Đikića, koju i sam rado stvara, najpoduzetniji je način da se ništa ne učini; njome se tu praksu samo dodatno i kapitalno ovjerava kao legitimnu.