pero u šaci

Što je bilo prvo što je došlo na um za istaći? Rekao mi je da mu nađem jednu skromnu djevojku koja bi mu pričuvala ovce, nešto spremila po kući, očistila, ispeglala košulju i to je sve što mu treba...

Sve?

Baš ništa drugo ne treba od nje?

Dabome, jer zna se čemu žena služi: za primijeniti je, kao radnu snagu, upregnuti u posao.

Inverzija onog vječitog muškog bivanja pod sumnjom o željenju samo jednog, a poslije ni o čemu ništa ne željenju znati. Parafrazirat ću kombinacijski dvije Krausove riječi koje sam znao navoditi: od onih što zavedu uz obećanje braka, pa ostave da sjedi i plače, puno su gori oni što nedužnu djevojku ožene uz obećanje zavođenja, pa ostave da leži i ni o čemu ništa ne žele znati.

—

Muške kurve, post s početka prošlog mjeseca, govorio je – o kurvama. To je nagnalo komentatora Smisao Života da se zapita o raznim mogućim značenjima pojma. Precizirao sam tada značenje koje sam imao na umu: post namjerno uzima kao definiciju davanje se ne tek dakle za novac ili nešto, nego u općem zahvatu bilo koje motivacije koja nije i sama dobivanje istovrsne valute (povratnog erosa). Dakle, bivanje droljom kao: intimna participacija, odnosno korištenje vlastitim erotskim učinkom, u svrhu postizanja nečega drugoga nego što je također erotska dobit za sebe. To nije odmah moralni sud, to je samo definicija. Koliko ću pak prezirati bivanje droljom nije konstanta, ovisi o kontekstu, i posebno je pitanje.

Na to se pak javila za riječ Emi Gablo, kojoj su se rodila u glavi tri pitanja:
– dakle muškarac koji zavodi ženu da bi došao do pičke u svrhu postizanja erotske dobiti za sebe nije droljac iako ga recimo dotična 3,14čka zanima jednokratno, što dakako nije na njemu da joj i kaže?: )
– žena koja daje pičku u zamjenu za stan i obe strane su sporazumno ušle u posao je po definiciji drolja?
– u kojem kontekstu je pojam "drolja" lišen moralnih utega?

Pitanje problematičnosti zavođenja žene koju se (potencijalno) ne želi nego jednokratno, aspekt je rubnog mjesta teme, prenesenog – radi se o gradivu iz linkanog puno starijeg posta Obaveze bez seksa, to je prava stvar! – koje mi je, bivajući konzekvencom kodeksa potiskivanja ženskog libida, poslužilo tek za ustanovljenje zajedničkog principa po kojem odrednicu kurvi povratno pripisujem paraflagelantskim drkadžijama zlomisli nad Markićkom. Kako se radi o rubnom mjestu one teme, a istovremeno vidu šireg principa koji je sam po sebi dobra tema (i očigledno izaziva dodatne zapitanosti), odlučio sam odgovor učiniti zasebnim postom.

—

Ponajprije, ne čini mi se da sam ostao nedorečen oko problematike lažnih obećanja. U fragmentu koji sam prenio iz Obaveze bez seksa izrijekom se navodi kako se o oštećenosti ili iskorištenosti ne može govoriti... ''osim ako si dala upravo zato jer ti se on naobećavao pa ne ispunio''. Ne zagovaram leading the woman on, dobivanje je u krevet samo na konto lažnih bajanja i bullshita (''wicked, lovin' lies''). Svakako, radilo bi se tada o neigranju fer, o izigranosti (jer ona ima svako pravo ne htjeti leći s nekime tko je neće nego jednokratno); doduše, i tada se – što je također eksplicirano u postu – radi o izigranosti jedino na najprofanijem mogućem nivou poslovnih odnosa. Tj. nije joj moguće patetizirati tu izigranost u emotivni i ljudski registar. Zato što ju je sama depatetizirala i profanirala time što joj smisao lijeganja s njim nije bio u lijeganju samom.

Govorim li da je ona obavezna nalaziti smisao u lijeganju s njim? Apsolutno ne! Daleko bilo. Bio bi stoka tko bi joj rekao ružnu riječ zbog toga što je produžila svojim putem. Samo – zašto onda nije produžila, zašto jest legla? Što je htjela? Ako joj smisao čina nije bio u njemu samom, u čemu je onda bio?

—

Emino prvo pitanje stoga kuca na otvorena vrata – iz ovog, ali i još jednog razloga. Što je važno razumjeti? Kad inzistiram na lijeganju kao vrijednosti po sebi, koja ne traži dodatnu eksternu motivaciju, ne treba me zamjenjivati za zagovornika cinizma mesa (''došao do pičke u svrhu postizanja erotske dobiti za sebe''). Gdje piše da se pod lijeganjem podrazumijeva samo meso/pička?

Da se, naprotiv, ne podrazumijeva, također je posve jasno istaknuto – kroz fragment prenešen, u svrhu istog rubnog mjesta teme, iz drugog ranijeg posta: Kontra ljubavi. U kojem kao kontrasliku principa zavjetnosti i nedavanja u licitiranju oko povratnog dobivanja ''ljubavi'', ne nudim – skužimo bitnu razliku – samu razmjenu spolnih organa, nego ovako kažem, šire postavljeno: ''da mi se žena dâ iz gotivljenja moje osobe, zato što je to sama poželjela, iz privučenosti i očaranosti, iz obostranog ushita jedno drugim''.

—

U redu, ukoliko mi se neka sviđa fizičkim karakteristikama, samim time će se najčešće i kvalificirati, dostajat će to – nisam pijetistički mrzitelj senzualnih užitaka iz kulta i principa; neću se prerevno opirati. Igra sparivanja spolova primarno je tjelesni fenomen, u tome je usidrena cijela afera, zato je fizička privlačnost conditio sine qua non. Nužan – a za ponešto i dovoljan uvjet. Ne treba pod obavezno biti među nama štofa za išta povrh toga da bih poželio spavati sa ženom koja me magnetizira izgledom. Ne znači nužno da će to tada biti jednokratno (ovisi koliko nam se oboma svidjelo), ali koliko god puta bilo, uvijek će biti svedeno na radosti tjelesnog dodira – što zapravo znači: lišeno ne nužno bilo kakve vrste emocije, nego, preciznije rečeno, imperativa da s osobom moramo dijeliti ovo i ono, da nam se mora sviđati na sve načine na koje bi morala za vezu, kao i posljedične emocionalnosti koja hoće svezati sve sfere života jedno uz drugo.¹

U pitanju je ''kres kombinacija'', ''samo seks'', ''FF'' odnos, što – premda nipošto ne zaslužuje ritualnu trivijalizaciju i obezvređivanje – drugoj strani punopravno ne mora odgovarati. Ukoliko smo načisto o takvom viđenju odnosa s nekime, sigurno da je obaveza odmah to i dati mu do znanja (ni ne zagovaram ništa drugo).

—

Nemajući tako ništa protiv da, uvjetno govoreći, nekoga uzbuđuje samo moje meso i mene njeno, držanja sam da ima nešto još i bolje u životu: kad netko tko me pali duhom i tijelom biva paljen mojim duhom i tijelom.

Najednom smo se zaljubili jedno u drugo – ludo, nespretno, bestidno, bolno, rekao bih i beznadno, jer se naša pomamna težnja da se uzajamno posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako da svako od nas upije i usvoji i najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga (Humbert Humbert u Loliti, uvodna reminiscencija o prvoj ljubavi).

Erotska ljubav je imanentno narcisoidna i refleksivna u svojoj bazi: to je fenomen dvostrukog zrcaljenja, povratna sprega afirmativnog ogledanja. Begenišem tvoju pojavu – poručuje joj moja zagrijanost – uzbuđuje me. Begenišem tvoju pojavu i uzbuđuje me – poručuje svojom zagrijanošću i ona meni. Senzacija je dvaput dvostruka: osjećam inspiriranost njenim tjelesnim bićem, ali i percipiram njenu inspiranost mojim, i obratno, osjeća inspiriranost mojim, dok percipira moju inspiriranost njenim.



Ali, gle kvake, moja se refleksivna narcisoidnost i s vlastitom osobnošću samoidentificira, ne tek tijelom, te joj godi da bude i ona prepoznavana, viđena i afirmirana, begenisana, tj. uzbuđujuća. Pri čemu će senzacija biti to intenzivnija i značajnija što više držim do očiju koje me vide, što više i ja njih prepoznajem i vidim i afirmiram, begenišem, tj. uzbuđuju me.

—

Da bi se znalo što je ljubav, prvo moramo, kaže Klaus Wagn, znati što je osoba, što je ja. Što nešto jest ovisi o okolini u kojoj se nalazi, definirano u odnosu prema svemu što to nije. Sve (kao sistem, kontekst) definira Nešto upravo ne bivajući to Nešto. Sistem je pozadina koja Nečemu određuje pravo mjesto, pred kojom se Nešto može istaći svojim specifikumom. Sad uvrstimo Ja kao Nešto. Ja kao osoba definiran sam kao Nešto po per negationem principu od strane svih drugih – od Sistema – granica moga svijeta – svojim mjestom u tom svijetu. U nekom drugačijem Sistemu (svijetu/kontekstu/epohi), bio bih netko drugačiji nego u ovom, s drugačijim mjestom, drugačije definiran. E, ali ja nisam pritom samo objekt definicije, nego i subjekt, koji definira i sam, participirajući tim svojim definiranjem u onome što će predstavljati Svijet nekoga drugoga, odnosno drugih, u udjelu već prema tome koliku težinu nosim u nečijoj egzistenciji. I zrcalno: drugi će subjekti participirati, svaki prema nekoj određenoj magnitudi u mome životu, u definiranju moje objektnosti u svijetu. Bez toga bio bih ne Nešto, nego ništa, ne bih imao nikakvih osobina, ne bih se ni od koga i ni od čega razlikovao. Ali mnogo je po mene važno Što ću ja to napokon biti – i stoga mi je od presudne važnosti i Tko me u kolikoj magnitudi definira.

A ultimativna definicija je uvijek ona od strane partnera u erotsko-romantičnoj vrsti ljubavi. O tome je pak pisala Wagnova draga, Esther Vilar: Jer što je točnija dana definicija, to me sretnijim ona čini. Ja sam doduše u prvom redu čovjek, ali odmah zatim i spolno biće: najgrublja razlika koja postoji među ljudima jest razlika između muškog i ženskog spola. Zbog toga najradije dopuštam da me definira čovjek drugoga spola. To ima dvije prednosti: drugi – moj sistem – jest jedan jedini, njegovo mišljenje o meni ne može drugome proturječiti, i on je moj suprotni seksualni pol: tko me može kao ženu bolje definirati od muškarca? Najbolje definira onaj koji mi najtočnije može reći kakav sam – kao čovjek i kao spolno biće – dakle moj ljubavni partner. To i jest razlog zašto ljubav čini sretnijim ili nesretnijim – više od svega ostalog. Ljubav je potpuno uzajamno podvrgavanje. Muškarac i žena koji se vole nalaze se u stanju apsolutne definicije – svako od obojega zna u svakom trenutku od drugoga tko je, što je i kakav je, svako je drugome najviša instanca. Zaljubljeni su jedno drugome objekt, ali i subjekt, oni su sebi uzajamno sve. To je definiranje ovdje toliko točno koliko definiranje uopće može biti: onaj koji definira jedini je i on me definira potpuno – moju psihu u razgovoru, moje tijelo u ljubavnom aktu. Prijatelj ili neprijatelj može mi nešto reći o mome duhu, ljubavnik može prosuditi moje tijelo – dragi ocjenjuje čitavu moju osobu. Svako njegovo milovanje pokazuje mi kakva sam: lijepa, poželjna; svako njegovo pitanje i svaki njegov odgovor kažu mi što sam: osoba s kojom se želi zabavljati, koja je zanimljivija od svih drugih što ih poznaje. Time što je izabrao upravo mene, moj dragi čini me nečim jedinstvenim na ovome svijetu: on voli mene, nikoga drugog. Ako je to sretna ljubav, definicije su iz dana u dan točnije, poslije svakog sastanka bolje znam kakva sam. Drugi mogu o meni govoriti što hoće, ne vjerujem im ni riječi. Samo moj dragi može mi reći kakva sam.²

—

Gledano iz kuta mnogih, djevojka koju bi oženio pa ostavio da leži duduk iz članka kojim sam započeo post – još bi se spasila tom nediranošću (čuo sam takvih komentara). Na stranu sad pitanje relativnosti perspektive i ukusa, no taj bi kut pogrešno tumačio poantu mog osvrta također i izostavljanjem jednog važnog aspekta.

Jer nisam zapravo ciljao tek na zaobilaženje uže tjelesne ljubavi. Bolja riječ, tj. širi pojam, je upravo upotrijebljeno ''zavođenje''. Ili: afekcija. Vjerojatno bi i ta djevojka, pošto ljudsko biće, željela biti okružena nekakvom pažnjom i afekcijom za sebe i svoju ličnost, duhom i tijelom, da bude za nekoga exquisite biće. Dudukova izjava – a radi se o izjavi koja je utoliko instruktivnija koliko dana kao prvo što nekome padne na um kad se sjeti da bi mu trebalo žensko društvo – nametnula mi se kao tema zato što ne obećava puno na ovom planu afekcije za osobu, kao nečemu što bi trebalo biti nosivi stup veze.

Valjalo bi naglasiti i da je tema baš zato šira od samo dotičnog brke koji živi u razmjerno egzotičnim uvjetima za pojmove većine nas koji ovdje tipkamo, pa je podosta i očekivano da bude shvaćanja s tim u skladu. Nije poanta u podsmijehu njegovoj čobanskoj egzotičnosti. Koliko je ljudi po metropolama i drugim urbanim sredinama čija postavljanja i ideje također ne uključuju afekciju na prvom mjestu, pa ''ostavljaju da leži i ni o čemu ništa ne žele znati'', zanemarujući nominalno ekskvizitnu voljenu osobu? Uostalom, malo tko je tu sasvim bez grijeha za ljubavne karijere, za baciti prvi kamen. Upirem reflektor u temu, vanpersonalno; znači, onkraj i persone protagonista s brčinama. Tiče se svih, nije samo do pasivnih krajeva i brđanskih koncepata.

—

Nekada odmah znamo da nas osoba ne zanima ni pod razno, odnosno, druga mogućnost, da nas zanima ''jednokratno'', u FF modusu. Nekada, međutim, ne budemo načisto – to je ono gdje stvari postaju neegzaktne. Pri upoznavanju – još naprosto ne znamo osobu dovoljno. Postoji ta siva zona nedoumice, međusobne procjene i ispitivanja. Nisam dužan unaprijed prijavljivati kakve su mi namjere dok još ni sam to ne znam. Ako se ispostavi da dolazi do produktivnog zrcaljenja (unedogled, jer dvostruko), da je to netko tko me vidi i za koga me zanima da me vidi i da mi daje definiciju, jer je vidim i jer je u sebi priznajem kao dostojnu da mi bude mjera vrijednosti – odlično, nitko sretniji (od mene, od nas)! Ako se pak ne ispostavi da smo materijal za takvo što – pa dobro, nikom ništa, razmijenili smo barem dobrobiti erotskog prijateljstva, onu ''radost jebanja i pričanja o svemu''.

Postoje osobe (češće ženskog spola) koje će se osjetiti oštećenima u takvom slučaju – što implicira da za njih tjelesna razmjena (s bonusima) nije dobrobit, odnosno vrijednost po sebi, ukoliko ne dolazi u đuture sa širim pojmom romantične afekcije za osobu. I tako dalje, sve smo to već prošli: ničega krivog u takvom vrednovanju, jedino je krivo zamjeriti drugoj strani. Zona međusobnog ispitivanja po definiciji ne dolazi uz garancije za išta. Izuzev u slučaju izvjesnosti da se radilo o namjernoj obmani – u slučaju dvije jasne decidiranosti unaprijed (svjesnost da decidirano želiš ''samo seks'' + svjesnost da je partner decidirano osoba kakvoj to ne bi bilo prihvatljivo) – svatko u sivu zonu ulazi na vlastitu odgovornost, te nije sportski okrivljavati drugoga za eventualan ishod kakav ti ne odgovara. Ako postoji samo jedna decidiranost, nema ni prevare: možeš željeti ''samo seks'', ali to može biti okej i drugoj osobi; ili može druga osoba odmah dati do znanja kako je ne zanima ''samo seks'', a da svejedno na tome završi unatoč bona fide ostavljanju prostora i s tvoje strane za romantiku. Zamjeranje je opravdano jedino pri sigurnosti da nije bilo bona fide – možeš li imati tu sigurnost?

—

S istog ovog mjesta – osoba koje će se osjetiti kao da su bezveze uopće i lijegale ako je ostalo na ''samo seksu'' – krenut ćemo i na teren drugog Eminog pitanja.

Odrekao sam značajku poštenja trgovini organima koja traži protuvrijednost u neanalognoj valuti. Znači li to da je drolja recimo žena koja spava s nekim muškarcem iako ne nalazi vrijednost za sebe u samom tom spavanju s njim, nego jedino želi isposlovati nazad romantiku? Svakako – ako strogo i doslovno odvijeno prema toj formuli. No, u pravilu se ne radi o tako prosto neproširenom frigidnom izostanku želje i s vlastite strane, nego tek o inzistiranju i na jednome i na drugome u paketu. Samo uz prisutnost romantičnog registra postaje osobi interesantno udovoljiti obostranoj – obostranoj – tjelesnoj želji. Pri eventualnom zamjeranju na ''iskorištenosti'', može se reći da je takva osoba nepravedna, ali upotreba odmah i kvalifikacije o prostituciji ne bi stoga bila na mjestu.

—

Puno interesantnija stvar postaje kad razdjelnicu – kao kriterij po kojem netko smisao lijeganja ne vidi u njemu samom – premjestimo da se nalazi ne više između golog seksa s jedne strane i romantike s druge, nego tako da i jedno i drugo stoji s iste. Sjetimo se, ja i jesam naprijed odmah upozorio – tj. podsjetio na ono kako je već i u Muškim kurvama i vezanim ranijim postovima zadano – da mi se pod lijeganjem ne podrazumijeva svedenost na meso.

Ali što tada stoji s druge strane?

Ili da pitamo to drugačije: ako je romantika već integrirana, što još može trebati nekome kome nije do ''samo seksa''? Koji je onda uopće smisao nehrljenja lijeganju upravo sa svoje intrinzične strane, kao smisla samome sebi? Ako se već, jebemu sve, s nekime begenišeš i duhom i tijelom? U ime čega ne dostaje povratna istovrsna valuta (erosa)? U čemu može biti tada logika inzistiranja i na ljubavi – ukoliko je ljubav već nazočna?

Paradoks, kontradikcija?

To je pitanje prst iste ruke kao i jedno treće: zašto neki ljudi, umjesto onih koji im se više sviđaju, svojevoljno biraju biti s onima koji im se manje?

—

Odgovor je u definiciji riječi ljubav. Romantična paradigma pod prisutnošću ljubavi ima na umu – fascinaciju osobom, afekciju za nečiju konkretnu osobnost (iznutra kroz izvana), ekskvizitnu za nas. Ljubljenje karakteristika gotivljene osobe i duplo zrcaljenje s njom – to je romantika. Ali postoji i nešto što bismo nazvali pragmatičnom paradigmom u ljubavnim odnosima.

Emi je govorila o ''davanju pičke u zamjenu za stan'' – tj. postavila mi pitanje je li takva žena onda drolja? Ne znam otkud iz čista mira baš stan na jeziku... Da poopćimo na motiviranost materijalnim odštetama – kao iz riječi Smisla Života o ženama ''koje naplaćuju seksualnu uslugu''. Bilo u vidu prostitutki ili tzv. ''sponzoruša''. Drolje ili ne drolje? Pitanje je čudno utoliko što evidentnog odgovora: svakome će intuitivno biti jasno da se uistinu radi o kvalificiranosti za termin. No, mene sad ne zadovoljava intuitivno prepoznavanje, nego hoću ishodovati točnu eksplikaciju zašto.

Kod onih kojima je intrinzična voljnost za seks uvjetovana prisutnošću također i romantične dimenzije, inzistiranje na paketu obje dimenzije ne poništava činjenicu prisutnosti iskrene želje za partnerom u obje. Ili u formulaciji koja je možda i važnija: čak i kad se nešto neće – ciljam na seks – rezon zbog kojega se to tada neće ostaje u okviru tek višeg rezona iste te želje za osobom (kao zadnjom pobudom). Ako legne s nekim, a potom sve ostane samo na tome, neće joj biti pravo, ali jedino u ime toga što bi, osim spolnih obilježja, htjela i druge particije te osobe (a ne, da dam kontraprimjer, u ime nečega što ona nije). Voljnost kurtizane ili sponzoruše uvjetovana je, pak, eksternom kvalitetom – lijeganje je tada motivirano ne fascinacijom svojstvima osobe i privučenošću njima, nego nečime drugim, što uz osobu tek dolazi, ali nije ona sama. Ako legne, a poslije to ne dobije, neće joj biti pravo, ali ne kao u gornjem slučaju – iz traženja, uz željenje tijela, i ostalosti svoje simpatije – nego iz svedenosti radnje na odrađivanje radi eksterne kompenzacije, uz osjećaj poslovne prevarenosti ukoliko kompenzacija izostane. S obzirom da osnova po kojoj se leglo nije bila nikakva vrsta intrinzičnog gorenja za nekime, kakva bi činila izlišnom dodatnu motivaciju.

Pragmatična paradigma – mogućnost drolje – ne svodi se na materijalni probitak (što je tek najvulgarniji oblik). Opći pojam odnosi se na bilo kakvu ekstrinzičnu osnovu; vođenje se u izboru i upuštanju nekim drugim rezonom od onoga seksualno-romantičnog, ushita likom i osobnošću. To može biti biranje partnera koji nas slabo uzbuđuje – recimo zato da bi se ostvarilo život kakav se priželjkuje, u financijskom smislu, ali i nekom drugom. Ili, ne znam, navodit ću sad prvo što mi padne na pamet: da bi se pobjeglo od dotadašnjeg života (primjerice s roditeljima ili bračnim drugom) – zaskočiti prvog voljnog i pogodnog namjernika. Ili da bi se iznevjerilo ili potvrdilo očekivanja okoline. Ili auto-lowballing: da bi se imalo za partnera nekoga kime će se moći komandirati, tko će sve onako kako bismo htjeli, skakati kad kažemo hop, odnosno za koga polažemo veće nade, s kalkulacijom, da će nam ostati vjeran i neće nas ostaviti, jer manjih mogućnosti izbora. I slično. Svaka vrsta kalkulacije, kojoj nije u središtu i prvi rezon sama osoba partnera. Vođenost pitanjima kao: Što ću imati od te osobe? Kakav život će mi pružiti? Što će reći roditelji, prijatelji, selo? Koja se više sviđa prijateljima? Ili koja je bolje po mjeri roditeljima, za pokazati je kući? Koja najbolje pogoduje za aplicirati je na poslove?

Svi nesporazumi počinju semantičkim izokretanjem koje karakter romantike i ljubavi, umjesto paradigmi što stvarno afirmira osobu, pripisuje, paradoksalno, onoj pragmatičnoj, vanosobne, ekstrinzične usidrenosti u trajanju.

—

Emino treće pitanje zanimalo je koji točno kontekst lišava pojam drolje moralnog utega. Ali nije pitanje moralnog utega. Moja izjava, na koju se Emi tu referira, koristi pojam ''moralni sud'', ali i njega samo utoliko da istakne nerabljenje, da ga ne dajem (dajući definiciju). Riječ koju sam izabrao, stavljajući je u relaciju prema kontekstima, bila je prezir – ali ne u smislu moralne, već estetske osude.

Bilo bi blesavo automatski udariti u moralnu prozivku samo zato što je netko drolja. Ljudi se u životu zatiču u raznim situacijama, u kojima doskaču kako najbolje znaju i umiju i mogu. Često uopće nemaju puno izbora. Primjerice, slučaj iz poznate pjesme Zabranjenog pušenja:



Djevojka je osuđena biti droljom, serijski spavati s nekim spram koga ne osjeća ushit. Tako joj pao grah. Hoćemo li joj to moralno zamjeriti? Glupost. Udali je, nije puno pitana. Njoj se, osim toga, nema što zamjeriti niti s estetske osnove, pošto u sebi nastavlja svo vrijeme zadržavati otpor, neprepuštanje droljskom načinu gledanja na stvar; ne događa joj se vrijednosna kapitulacija.

Ali to je i teritorij na kojem nastupa raslojavanje, ovisno o kontekstu, situacijski. Za nekoga tko je recimo drage volje sponzoruša, reći ću – ne ulazeći u bilo kakvu moralnu osudu, i s imanjem sluha za razne životne priče, te imanjem na umu da netrivijalizirajući pristup traži prostor u kojem će svatko dobiti šansu da bude razumljen – barem toliko da će mi njena droljska praksa biti estetski bitno antipatičnija od djevojčine iz pjesme gore.

A vrhunac estetskog prezira iskazat ću prema praksi lijeganja s partnerom odabranim ne po kriteriju primarnog sviđanja – neushićujućim, ne nam pretjerano privlačnim fizički ni psihički, možda i solidno ružnim + glupim (znam i za takve primjere) – a da to pritom čak nije radi materijalnog ili drugog probitka, nego je smisao baš u samom namjernom biranju nekoga ispod svoga ukusa i mogućnosti, po onoj neurotici kao iz Kontra ljubavi: manje mi se sviđa ako mi se više sviđa. Isturanje kao glavnog faktora selekcije pitanja održivosti na dulje staze partnerovog interesa i vjernosti – pa ako ima manje opcija i sretan je da uopće ima i tebe, racionalnije ti je onda kladiti se na takvog nekoga, da te neće odbaciti, ostaviti, izabrati drugu osobu, s pretpostavljanjem tog kalkulacijskog kriterija vlastitom erotskom ukusu i htijenju. Prezirat ću tu vrstu droljske prakse više od bilo koje druge zato što baš ona najpotpunije poništava, do same srži, romantičnu paradigmu do koje držim, ustanovljenu na patosu partnera, afirmacije ljubljene osobe, odnosno dvostranom afirmacijskom zrcaljenju.

Zajeb s potonjom – kao u biti proširenom kres kombinacijom – je naravno u njenoj negarantiranosti i nezapečaćenosti nikad. Ako nas ne drži skupa baš ništa više nego ljubav, odnosno prirodna gravitacija i međusobno begenisanje – u lišenosti ''nekih konkretnijih'' spona – kako znamo što će biti sutra? Hoće li begenisanje proći, gravitiranje minuti? Trajat će takav spoj ''samo'' dok traje i obostrani genuini interes za duh i tijelo. Romantična paradigma podrazumijeva uzdizanje značaja osobe, pojačan naglasak na njoj samoj, infatuaciju njome, no ne i trajanje funkcije na temporalnoj osi. Prepletenost života zavjetima, kreditima, djecom, socijalnim krugovima, quid pro quo međusobnim podupiranjem te svezanošću probitaka na istom praktično-društvenom lancu, kao dva roba na galiji privezana skupa u veslanju, ili možda partnerovim indisponiranostima i slabostima te drugim krivim pobudama za seks i druženje – neizmjerno je solidniji, efikasniji temelj za gradnju perspektivne monogamne zajednice.³

—

Strana mi je moralna strogost prema pojedincima. Ono na što se uvijek obaram nisu ljudi nego diskursi, vrednovanja kakva prezirem. Jedno je biti drolja (životne priče do svačega dovedu), a nešto sasvim drugo zastupanje droljske, tj. pragmatične paradigme kao baš pohvalne i poželjne. Čekaj, zar se događa takvo zastupanje? O, da, ostvaruje se kroz onu istinsku perverziju ugrađenu u jezik (tu su odgovorne spojene posude patrijarhalnog i sentimentalnog odgoja), kojom se ovaj maksimum antiteze romantike krsti upravo maksimumom romantike – šiframa tipa ''spremnost na vezivanje''. Ono najbolje što postoji u životu, što jedino stvarno i jest intrinzična, genuina ljubav – a to je međusobno fascinacijsko ogledanje u vidu proširene kres kombinacije – bagatelizira se kao nešto što je ''samo'', ''puki provod'', ''zabavljanje'' i valjda cinizam mesa, dok se nomenklaturu ''ljubavi'' ter ''romantike'' istovremeno pripisuje voljnosti na zapadanje u, realno govoreći, pragmatičku quid pro quo spletenost, u kojoj primarni ushitni kvaliteti osobe padaju na drugo mjesto, a dominiraju sve sami pogrešni, droljski razlozi bivanja s nekime.