Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
četvrtak, 07.04.2016.
Kad ne ide satira, onda će autosatira
|
Povukao bih paralelu sa starijim i nevjerojatno aktualnim esejem jednog marginalnog analitičara koji je svojedobno nagovijestio propast (medijskog) imperija: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan.  Lucidni sebi unatoč: Tamo gdje kritički kontekst, koji bi propagandu ismijao, više ne postoji – te preostaje isključivo postrojena štampa – propaganda akcelerira, hiperbolizira, nekontestirana je, postaje otvorenija, slobodnija, bezočnija, pretjeranija. Ali time dolazi do bumerang-efekta: akceleracijom postaje i moronskija, sve do ljubičica bijelih i druže Todo, mi ti se kunemo, tj. očiglednija kao komična, ridikulozna, preglupa. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo. Isto ono što bi napravio Feral, tj. sprdačinu s Todorićevim potemkinovim selima, zapravo je sadržano i u hiperboli Jutarnjeg... jedino inspirano ne kinički, iz pobude da se laž razotkrije i ironizira, već patetično, s pretenzijom da im se ozbiljno povjeruje, da se laž održi i proda (što čini divan paradoks u kojem je patetična inspiracija = cinička). Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog. Naime što ako je ''feralovski duh'', duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama? Kada bi jake snage EPH kojim slučajem namjerno poduzele ovo izbijanje težine iz propagandne naracije pojačavanjem iste preko granice apsurda – radilo bi se o genijalnoj konverziji, subverziji, diverziji. Oni to, međutim, bez ironije, bez ove refleksije; forsiraju panegirik baš zato da bi nam prodali Todorića za ljubičicu bijelo, i blaženo nesvjesni koliko je za taj isti cilj upravo panegirik kontraproduktivan; herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun.  Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu (…), a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija. Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično. Goya, koji izrađuje naručeni portret kraljevske obitelji i izrađuje ga tako da ovi ostaju oduševljeni načinom na koji su prikazani. Jer kakvima su se na slici ugledali? Veličanstvenima i grandioznima. Što im je promaklo da ih je Goya zapravo u žanru karikature naslikao, kao potpune prostake, čini njihovu portretnu pobudu srodnu Todorić-EPH kooperaciji koja moronsku supstancu u sklopu svog propagandnog impulsa također gura s previđanjem, nesvjesnošću, s najvećom ozbiljnošću, patetično. Ni ne znaju da se prokazuju, i da su baš time zapravo – lucidni. Na obratnom stupnju refleksije, u kojem zaglibljivanje u agitpropu postaje instrumentaliziranje agitpropa, Goyina uloga podudarna je (neaktualiziranoj) gesti redakcije iz paralelnog svemira, koja bi ditiramb kralju kapitalističke džungle spjevala iz svjesne kiničke subverzije: reći ''car je gol'' dok car ostaje uvjeren da govoriš ''car je skockan po posljednjoj modi''. Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? (…) Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način. |
