pero u šaci

Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi su pokreti koliko slobodni toliko i beznačajni.
Pa za što onda da se odlučimo? Za težinu ili lakoću?
(Nije teško pogoditi autora i izvor.)

***

Volim tekstove Lane Pukanić, a to je zato što su u nečemu srodni onome za čime sam idem: shvatiti mehanizme, fenomene, što pokreće ljude i što se u njima zbiva ili može zbivati.¹

Nedavno je (relativno nedavno, prošlog mjeseca, neposredno po sranju u Parizu) osvanuo jedan njen vrlo takav: Džihadski girl power, o misteriju privlačnosti ISIS-a za mlade zapadnjake, koji mu se pridružuju u količinama nezapamćenima za jednu terorističku skupinu, uključujući brojne djevojke (po prirodi tema od interesa za feministički portal). U čemu nalazi da je srce objašnjenja fenomena: tri razloga koja ih privlače Daeshu. Prvo, idealistični ciljevi religijskog služenja i gradnje utopijske kalifatske države; posvećivanje života višoj svrsi. Drugo, pripadanje, sestrinstvo, jedinstvo i zajednica. I treće, romantiziranje avanture pridruživanja ISIS-u – glorifikacija braka s džihadistom i njegove smrti, i glamurizacija položaja ''mučenikove'' udovice.

Lana identificira da je upalno žarište teme u ''kontrakulturnom'' impulsu mladenačkog bunta i korijenskog nezadovoljstva egzistencijama koje žive u svojim matičnim zapadnim sredinama. I sve to (u svom stilu) sjajno vodi i razvija, analizira, okreće u rukama – dok na kraju ne dođe do završne poante, koja, međutim, lako dovodi do kontroverzi i nesporazuma. Koliko god užasavajuće zvučao njihov život u ISIS-u, nema sumnje da ih je iznevjerio i zapadni patrijarhat.

Na baš to je bila jedna reakcija i ispod teksta, gdje se komentatorica ne složila, ali Lana to lako otklanja, jer je ova loše artikulirala svoje neslaganje – naime, uistinu eventualna problematičnost egzegeze nije u tome što zapadni patrijarhat nije usporediv s onim kalifatskim, odnosno u pitanju (ne)primjerenosti upotrebe termina kontrakultura (kao da bi njega samog kompromitirao, za sve ostale upotrebe).

Rečenica zapravo ima dva sloja. Želi li se samo konstatirati da, pored ISIS-ovskog mraka tamo, također i ovdje imamo izvrgnutost patrijarhatu, koji mnogo pridonosi da djevojkama život ne biva cvijeće i sušta emancipiranost niti na zapadu, odakle su krenule? Taj dio je jasan, nesporan, ne treba ga puno braniti, ako uopće. Želi li se pak povući i motivacijski kauzalitet: da one prebjegnu u najcrnji fašizam iz reakcije na to što su kod kuće bile izvrgnute patrijarhatu? To bi već bio bitno teži zadatak za braniti. Već na prvi pogled sadrži unutarnji apsurd. Gdje je logika: kinji me se patrijarhalno – pa idem tamo gdje ću tek biti do balčaka izložena patrijarhalnoj kinjenosti? Ali izgleda da Lana to tako stvarno i cilja, jer u prethodnoj rečenici eksplicira to kao motivacijski faktor, ''jednu od stvari koja mlade europske muslimanke tjera prema radikalizaciji''; interpretirajući pobudu – da naglasimo, i jedino taj dio s osnovnom pobudom usuprot zapadnog patrijarhata – kao svojesvrsnu feminističku gestu (u tom smislu kontrakulturnu).

U filmu Na putu Jasmile Žbanić, Amar je, unatoč sretnoj vezi s Lunom, nezadovoljan, neostvaren (ne može imati dijete, alkoholičar je, dobija otkaz kao kontrolor leta, a ionako je oduvijek htio biti pilot) u njihovoj inače urbanoj, sekularnoj, da kažemo klasičnoj zapadnjačkoj svakodnevici. Nabasa na starog ratnog druga koji je u međuvremenu ''pronašao vjeru'', štoviše postao fundamentalist, vehabija. Ovaj mu sređuje neki posao, ali taj je posao u njihovom vjerskom kampu, i kad ga Luna tamo posjeti, nalazi ga već solidno zadojenog. Ali koji je mehanizam zadojenosti? Kamp je na lijepom mjestu, Jablaničkom jezeru, pa da je to ''najbolje mjesto za odmor'', govori se i o ''preporođenosti'', veliko je zajedništvo, nema urbane alijenacije, svi su si braća i sestre, ''ovdje ljudi odmaraju, uče, druže se'', ''ovdje tek vidiš kako je život lijep'' – u tome ''ima nešto, neki mir'', kaže joj on, ''spavam ko beba, ne pijem, ozbiljno, ima neka čistoća ovdje među braćom''... Nasuprot suvremenog – pače postmodernog – ''svjetovnog'' života, koji im se ukazuje kao besmislen, beznačajan, bestežinski, nepodnošljiva lakoća postojanja, te naravno, pokvaren (''ja samo hoću da budem bolji čovjek'': smeta mu da ona psuje ili se izazovno obuče ili kad netko pije, u svemu vidi grijeh, hoće da se šerijatski vjenčaju, neće više da joj da prije braka, itd).



Ovo je sve nešto što Amar dijeli s prebježnicama, te svakako kontrakulturno spram zapadnjačkog/modernističkog modela, ali ne i rodno profilirano, kao što vidimo i po spolu protagonista filma, različitom od prebježnica, nego opće iskustvo – odnosi se i na dečke i na cure. Lana navodi antropologa Scotta Atrana: ''Nasilni ekstremizam ne predstavlja uzlet tradicionalnih kultura, nego njihov kolaps, jer mladi ljudi više nisu usidreni u tisućljetnim tradicijama, već plutaju u potrazi za društvenim identitetom koji im daje osobni značaj i slavu. (…) Radikaliziraju se kako bi našli čvrsti identitet u plošnom svijetu, gdje su vertikalne linije komunikacije među generacijama zamijenjene horizontalnim peer-to-peer vezama koje mogu opasati cijeli svijet''. Prema njemu, ključ je ISIS-ovog uspjeha u tome što mladima, koliko god to čudno zvučalo, nudi nešto o čemu mogu sanjati: značajan život, borbu, žrtvu i zajedništvo.

Značajan život.

Ne bismo li onda radije porive tih cura ka bacanju u okrilje überpatrijarhalnog fundamentalizma, umjesto feminističkoj temi ženskog bijega pred zapadnim patrijarhatom, mogli pripisati ovoj općenitijoj potrebi, istoj koja je i Amara vodila? Postoje ljudi koji – biološki ili kulturalno uvjetovano – za čitavog svoga trajanja ili u nekim fazama – naročito traže čvrstu, strogu vanjsku strukturu, jer im se u protivnom egzistencija rasplinjuje i u tom rasplinuću se loše osjećaju. Nije, reklo bi se, presudno na prebježnicama da su ženskog spola, nego da spadaju u sortu ljudi s izraženom potrebom za jakim okvirom (regula, zajedništva, čistoće: živiš po pravilima i onda si si košer i mirne duše, umjesto da tjeskobno kafkijanski stalno s opravdanošću svoje osobe doveden u pitanje). Ako pokazuju kontrakulturni srednji prst svojoj matičnoj zapadnoj kulturi, onda mjesto kamo se utječu sugerira da bi to bilo, kako i Atran utvrđuje, ne zbog suviška, nego upravo pomanjkanja za njihov ukus u zapadnoj kulturi jakog tradicijskog okvira, koji uključuje i patrijarhalne tlake (ne možda što bi im do njih kao njih samih bilo stalo, ali dolaze u paketu).

U Ženskoj spici detektirao sam povremenu navadu feminizma da vlastitu opreku tumači potencirajući puko spolnu osnovu (muškarci protiv, žene za), depotencirajući značaj kulturalne i svjetonazorske osnove (ugrubo rečeno, liberalan svijet će biti za, kako žene, tako i muški, konzervativan protiv, i opet kako žene tako i muški). Odnosno, da je koncepcijski propust svih he-for-she kampanja, dok se stavlja isključivi fokus na to da se pridobije i muškarce za stvar omogućavanja ženskih prava i sloboda, u uzimanju zdravo za gotovo da bi žene većinski to uopće i htjele, te da je feminizam bezub dok god se fiksira na zlu babarogu muškog roda koji tlači jadni mali ženski, previđajući i ne shvaćajući da bi opresija bila kratkog daha bez dubinskog pristanka samog ženskog roda, te da je stanje stvari i danas kakvo je ne zato što je muški establišment u krvi ugušio pobunu (bez imalo negiranja da bi lijep broj baraba to možda i želio), nego po kritičnoj masi ''berendica'', koje same obilježava jak protufeministički, protuemancipacijski sentiment – te da je osnova svake kampanje prvo njima lupati na vrata, ''berendicama''. Podliježe li i Lana toj navadi potenciranja primarno spolne bifurkacije? Pomalo je sumnjičim, da. Recimo, u ovom članku (ili bolje, konceptualnoj gesti) na mjestu je način na koji izvrgava ruglu stupidne komentare, no zašto ga i ne nazvati Ignoranti nam objašnjavaju stvari umjesto (seksistički) Muškarci nam objašnjavaju stvari? Zar misli da bi joj frajle s #womenagainstfeminism platforme išta drugačije i pametnije komentirale? Pri empatijskom uživljavanju u psihologiju prebježnica, projicira li Lana donekle – svi smo tome skloni – samu sebe u njih? Smeta li i njima doista tako ono što bi Lanu smetalo kad bi bila na njihovom mjestu, ili se prije radi o ženskama koje bi zdušno pridržale kakav #womenagainstfeminism natpis?

Formulirajmo na koji bi onda način Lanina egzegeza bila problematična, ukoliko bi bila: ne zbog neprimjerenosti usporedbe ili terminologije (kao što je našla komentatorica), nego zbog ne baš dobro ni točno utvrđene motivacijske osnove? Ali polako. Zapravo ja tu njenu tezu čak nemam puno impulsa činjenično sporiti, dosta mi je uvjerljiva – iako opet ne sasvim pravocrtno. Strpljenja.

Atranovu riječ nam ona daje na znanje (da ju je primila na znanje), ali je efektivno i otklanja po kratkom postupku: da on priča samo o mladićima. Što nije baš točno, jer to što reče je općevažeće, i o jednima i o drugima, no jednako irelevantno za Laninu nakanu da nađe ono što ne vrijedi za mladiće, odnosno za jedne i druge, nego samo za djevojke, kao specifikum ženske (djevojačke) motivacije. Njih čeka fantastično obećanje uzbuđenja, romanse i besmrtnosti majčinstva novog islamskog kalifata (...) Prema Havlicek, radi se o mladim muslimankama koje se ne prepoznaju u zapadnjačkim modelima ženskosti/djevojaštva, već osnaženje pronalaze u džihadu koji im nudi Daesh.

Ali idemo još specifičnije. Očitava, točno i pronicljivo, jedan aspekt: onaj u kojem utkani seksizmi našeg društva bagateliziraju djevojke na određene načine. ISIS-ovo je vješto korištenje društvenih mreža i interneta za širenje ideologije poznato, no nikad ne djeluje toliko prirodno i istovremeno očuđujuće kao u rukama neprikosnovenih kraljica suvremenih oblika komunikacije, tinejdžerskih djevojaka. Njihov fanatizam nije, u svojoj formi, mnogo drugačiji od fanatizma obožavateljica, na primjer, One Directiona, samo s neizmjerno većim ulozima. Strastvena požrtvovnost, ljubav koju spremno daju, opsjednutost zbog koje pamte sve podatke o svojim omiljenim junacima; to su već desetljećima, od samog izuma adolescencije, ključne osobine djevojaštva – i uvijek su bile predmet poruge odrasle, dominantne, muške kulture. Usputna primjedba: ovdje Lana sintetizira dva različita binoma u jedan te isti: porugu odrasloga prema mlađem i porugu povlaštenog muškog monoma prema deprivilegiranom ženskom ujedinjuje u jedinstvenu Odraslu Mušku kulturu, kao nekakav integralni supermonom po kojem joj vladajući, potirući monomi odraslosti i muškosti dolaze kao sinonimi. U ovom je slučaju predmet obožavanja drugačiji i popularnu kulturu zamjenjuje religija, no svejedno bih se usudila reći da se ne radi o znatnoj aberaciji od uobičajenog scenarija. Čime ne želim reći da ga treba podcijeniti, već upravo suprotno – da ga nikad nije trebalo podcijeniti.

Ali upravo taj oblik podcjenjivanja na djelu je i dalje, čak i pri ovom podizanju uloga do krvnih razmjera, te ih se primjerice naziva ''kalifetama'' i ''džihadskim mladenkama'': CNN je, sjetimo se, izvijestio da ISIS žene mami ''Nutellom, mačićima i emojijima'', depolitizirajući tako u potpunosti njihove odluke. Na djelu je, naravno, i tvrdokorna seksistička ideja da žene ne mogu biti krvožedne i okrutne, samo naivne, odnosno da žene koje jesu takve i koje čine i žele činiti zlo drugima nisu (ljudske) žene – automatski su čudovišnije od muškaraca koji čine isto. Na užasan i tužan način, ''kalifete'' šalju bitnu poruku o načinima na koje zapadnjačko društvo trivijalizira djevojke i njihov emocionalni rad (i njihovu moć te želju za moći), do trenutka kad je uložen u destruktivnu i opasnu ideologiju i postaje prijetnja, kad će ga se umjesto trivijaliziranja možda (i) demonizirati, i koliko je malo mogućnosti za postojanje između tih ekstrema.

Ovdje isto ima tvrdnji ili izbora riječi s kakvim se ne bih sasvim složio. Kaže, depolitizirajući njihove odluke? Hoćemo li čin pridruženja ISIS-u zbilja uvažavati kao politički čin? Upravo smo, i kroz sam Lanin tekst, bistrili da se suštinski radi o predpolitičkim momentima, o bazičnijim, još zapravo osnovnim biološkim potrebama za davanjem više svrhe životu kroz takvo nešto, za avanturom s osovinskom ideologijom, za pripadanjem, sestrinstvom, zajedništvom, za zadobivanjem čvrste vanjske strukture koja je psihološki linija manjeg otpora... Radi se nužno, kao i kod svih priklanjanja fundamentalizmu, o – što da se stidimo reći – obliku drastičnog ljudskog bankrota, izrazitom deficitu nečega supstancijalnog u čovjeku, da li kao intelektualna hendikepiranost ili emocionalna nedoraslost, ali svakako ne znaku koliko-toliko slobodnog, samosvjesnog, autonomnog duha, koji ne bi bio u stavu klečanja na koljenima. Izostaje, dakle, preduvjet za ikakav pojam političke osviještenosti. I kada ih humaniziramo u smislu nastojanja da prokljuvimo što ih motivacijski pokreće, nije to polemika o tome radi li se o potpunim idiotima, pomračenog uma (naravno da se radi), nego samo dovijanje što ih je dovelo do toga da se razviju u potpune idiote. Zašto onda dramiti nad time da se činu prebježnica odrekne politička dimenzija? I kada se neki mladići pridruže ISIS-u, samo će zadnji nespretnjakovići pomisliti kako im je to neki čin s političkom dimenzijom. Ne, to se obavlja u puno nižim, elementarnijim sferama, fundamentalne sociologije – idiotski čin nastao iz idiotske pobude za egzistencijalnim sklanjanjem u kolektivističko Bratstvo/Sestrinstvo-Pripadanje-Čistoću-Strukturu, nešto znači primordijalno, zapravo animalno, karakteristično za niže oblike svijesti, što ne zaslužuje ama baš nikakav respekt intelektualnog/političkog čina; stvar automatskog rada mjehura, želuca i crijeva, a ne moždanih sinapsi, ako već pričamo o tome. Ukoliko pak nećemo pojam političkog vezivati uz odrednicu respekta za nešto za što je trebalo uključiti mozak, nego je rabiti u najširem opsegu u kojem je baš sve ljudsko na svijetu u nekom smislu političko, onda će se sama potegnuta opreka političkog naspram trivijalnog pretvoriti u govorenje riječi bez značenja. Tako kako nikakav respekt tobožnjeg političkog čina nema što biti pridavan regrutima ISIS-a, u tome kranje trivijalnima, nema što biti ni regrutkinjama, koje su tu jednake idiotkinje mjehura i crijeva, jednako trivijalne. Milibože, pa i trebaju biti prezrene u trivijalnost!

No, postoje razlike u žanru trivijalnosti. Muškadiju će se i u tome, ajmo tako reći, ozbiljnije shvatiti – neće se govoriti o mačićima i smajlijima. Vjerojatno zato što je imati nož ili pušku u ruci ozbiljna stvar čak i onda kada je posve nepolitička, primorani smo priznati je kao ozbiljnu, pošto nas se može ubiti, a pritom je nož ili pušku u ruci uvriježenije i uvjerljivije vidjeti u muškoj ruci, u ženskoj kao da nam djeluju manje opasno. Što se tiče mogućnosti izvedbe u djelo, ali i voljnosti. Opravdano ili neopravdano? Sve i kad bismo mi na zapadu priznali kako se radi o iracionalnom kognitivnom biasu te bili spremni pridati dužno poštovanje kako su žene jednako željne krvi i sposobne je na terenu proliti, svejedno nam ostaje poznato da im u prvom redu sami ISIS-ovci neće dati (doslovnom i strogom zabranom) da idu se same boriti, uzimati u ruke nož ili pušku. Pa što da mi ovdje onda mislimo zašto one idu tamo? Ne možda radi mačića, ali čini se da radi pompona, u svojstvu neke vrste navijačica; činjenica je da su ''kalifetama'' učinjene već od strane Kalifata, ne tek po zapadnjačkoj trivijalizaciji. Takvo je osnaženje (osnaženje ''u džihadu koji im nudi Daesh''), naravno, izrazito paradoksalno. Žene se ne smiju boriti za ISIS. Njihove su primarne uloge one supruga i udovica mučenika, rađanja budućih džihadista te širenja propagande i privlačenja drugih djevojaka i žena. Njihova je ''slava'' uvijek tek posredna. Implikacija ovog paradoksa – koji Lana i sama registrira (ali kao da ne izvlači proizlazeću konzekvencu) – je da obesmišljava tezu po kojoj su cure nagnane na pridruživanje ISIS-u revoltom zbog seksističkog aspekta utrpanosti u kalup od strane ''zapadnog patrijarhata'', s ograničenošću onoga koliko im dopušta da budu od svojih punih bića dominantni zapadnjački oblik djevojaštva, koji na brojne načine stereotipizira njegove ekspresije i zapostavlja i sputava njegovu moć. Da njima uistinu smetaju stvari poput recimo ove u kojoj ih se na zapadu seksistički ''depolitizira'' što se tiče krvožednosti, okrutnosti i borbene spremnosti, odnosno što im se kod kuće kaže da je to nešto što samo muškarcima pristaje (i na njima je, kao, normalno, uopće ne monstruozno, a tek bi žena koja bi isto tako činila bila neljudska, čudovišna) – zar bi onda od toga prebjegle ni pet ni šest nego tamo gdje će tek biti ultimativno ''depolitizirane'' u rolu navijačica i kalifeta, na upravo opisan način?

E, ali od ovog mjesta se vraćamo na staze na kojima Lana dobro očitava! Postoje, naime, različita lica patrijarhalnog seksizma. Kod džihadista izložene su seksizmu, ''depolitizirane'' kao žene u svom davanju im ruke (u sklopu ostatka kompleta retrogradnosti) – ali tamo im to ne smeta. Kako to? Zato što im to samo po sebi ne smeta uopće, ni s čije strane, a stvar je u nečemu drugom. Patrijarhalnost ISIS-a dolazi bez tog nečega – dolazi, naime, kao patetizirana, lišena bagatelizacije. One su tamo, čisto zbog pripadnosti ženskom spolu, gurnute u podčinjenost, segregiranost i drugorazrednost, ali jebe im se za to, jer neshvaćanje za punopravne je različit pojam od neshvaćanosti za ozbiljno – a evo kvake: jedino im je do toga da ne budu neshvaćane ozbiljno. Značajan život. Kad se vlastitoj gurnutosti u apriornu drugorazrednost (inače daleko goroj i surovijoj od ičega što mogu doživjeti na zapadu) samo pridoda značajke značaja, poštovanja, patosa – onda su i okej s njom. Uloga žene u čvrstom tradicijskom patrijarhalnom kodu je možda ponižavajuća (kome je dano da to tako osjeti), ali je sve samo ne nevažna i trivijalizirana. Kako ono i rekosmo gore: prisutna je, dapače, glorifikacija braka s džihadistom, glamurizacija položaja ratnikove žene i mučenikove udovice. Slava je možda posredna, ali je jasno definirana i zna se da postoji. Položaj žene nosi svoj respekt u toj predefiniranoj roli, ako dobro i poslušno vršenoj. Nisu prezrene ni nebitne na svijetu. A upravo su to bile kod kuće, od strane lica matičnog patrijarhata i drugih instanci – dakle, neshvaćane ozbiljno, kao šiparice, klinke, glupačice s Tumblrom, Whatsappom i Ask.fmom koje fanatično obožavaju One Direction i tope se na mačiće ili smajlije, objekt sistemske posađenosti u porugu. Lana je u pravu i lako me pridobiva kad predlaže da bi takvo što moglo biti pokretač impulzije za odlaskom negdje gdje će biti shvaćane ozbiljno. (Dodao bih i kako se radi o muslimankama, što nije uvijek lako biti u europskim zemljama, te da im je zacijelo morala po nekakvim londonima biti pravljena Njuška s Guzom također i na bazi tog muslimanstva, s guranošću i u te kalupe.) A tko im je to radio? Ne bih svodio na patrijarhat (jer ipak bi valjalo razlučiti one binome: nije svaka reakcija svisoka odraslosti spram puerilnog elementa automatski znak muške, nego odrasle privilegiranosti, te se jednako može odnositi i na porugu spram puerilnosti klipana, kao što ni reakcija svisoka spram niže kulturalne podobnosti ne predstavlja patrijarhat nego rasizam, ne mušku nego rasnu privilegiranost), ali svakako da između ostaloga često biva i očitovanje zapadne varijante patrijarhalnog seksizma. Pa možemo li onda reći da ih je on otjerao, nagnao, kao jedan od faktora? Tehnički da, samo što nije u tome poanta. Lana u isto vrijeme dobro očitava i učitava. Prehrabro bi i suviše paradoksalno bilo reći da bježe pred patrijarhatom dok god je ono kamo bježe upravo patrijarhat par excellence, stoput pojačaniji.

Ono od čega bježe i čemu se u okviru svoje kulture ISIS-om kontrakulturno usprotivljuju je – Lakoća; tražeći Težinu. Jer se pod njom podrazumijeva Značaj, njih samih, njihovih osoba, njihov vlastiti značaj. Potaknute gurnutošću u trivijaliziranost i beznačajnost, pa i od strane seksizma, motivirane su izvrgnutošću beznačajnosti, ne izvrgnutošću seksizmu. Vidimo da tamo gdje isti dolazi bez da se osjećaju beznačajnima, nemaju s njim problem.

Ali time smo i opet nazad na općeljudskoj, vanspolnoj, i uopće ne feminističkoj naravi pobude, zar ne? Kao prosto potrage za afirmacijom i samoaktualizacijom (gone wrong); kontrakulturne jedino u obliku jagme za Težinom, mimo bilo kakvog stvarnog emancipacijskog agensa, kao što to redovito i biva, jednako kod dečkiju i cura.