pero u šaci

Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

ponedjeljak, 07.09.2015.

U čemu je skandal?


Kako se ova samo svjetski izblamirala tom skandaloznom činidbom pred očima cijele regionalne javnosti!

Jedino – ne onime zbog čega sama misli da se izblamirala (i rastužila mamu). Nego upravo time što misli da se izblamirala (i rastužila mamu) onime čime misli.

Kaže joj i mater: nema se zbog čega kajati. Odlično; pametna mama. Nego, s kakvim obrazloženjem? Jer nije nikome drugom naštetila, eventualno sebi. Ali, draga mama, zašto sad sebi? Primjetno je da taj stanoviti Ervin s kojim se kresnula pred TV auditorijem – koji je, dakle, učinio točno isto što i ona - ne pokazuje ni najmanje znake kajanja, sramljenja niti (ga) se pita o tome je li si naštetio. Zašto se podrazumijeva da on sebi nije, a za nju se ne podrazumijeva?

U Stefaninom kajanju i snebivanju internaliziran je kulturni kod, onaj konzervativnog ćudoređa koje sporni spolni čin – ukoliko ne strogo katolički i ozakonjen – tretira kao štetu koju se nanosi ženskoj strani, kao nešto što u konačnici ženi ne može goditi i biti na čast i slavu. To je samo prividna briga za dobrobit vagine, a zapravo mizogina optužnica, jer, dakako, upotpunjena misao glasi: žena će međusobnu razmjenu organa i milovanja osjetiti kao štetu na svoju stranu – osim ako nije ''drolja'', sve dakle dok se radi o ''poštenoj ženi''.1

Stefanina blamaža sastoji se u tome da je ovim ispadom javnog srama i krivnje pokazala kukavičko podvrgavanje i podilaženje javnom mnijenju, tj. neposjedovanje protuotrova u vidu dostatne debljine sive kore. Mislim, stvarno. Sra-mo-ta.2



  1. Imao sam u ovo doba godine prije 5 godina post O nabijanju i gnječenju, s nekim tezama:
    A) Nije li moguće da jezik tu nije tek odraz već i generator stvarnosti? Na toj točki pada mi na pamet pitanje je li običaj po kojem se spolni akt tretira trijumfom za tate i sramotom za mame možda na neki način povezan s time što tatama u samom tehničkom smislu prodora uda pripada aktivna uloga, dok mamama pasivna? Da se kojim slučajem u našim glavama za opis onih stvari umjesto ''penetracije'' ustalila riječ ''obuhvaćanje'', praćena odgovarajućim vulgarizmima, bi li nas govorni jezik danas možda navodio na uvriježenu ideju po kojoj je to nešto što samo mamama godi, dok se tatama čini nažao, bivaju iskorištavani, stišću zube i misle na Englesku? Bi li neka predškolska Darija, na Marijinu prijetnju da će je ''zgnječiti poput gliste'', odgovorila ne trepnuvši: ''Zgnječila ti moja mama tatu''?
    Jer o muškoj aktivnoj, a ženskoj pasivnoj ulozi radi se samo utoliko što je cjelina radnje (koja uključuje muški i ženski aktivni obol), imenovana iz nekog razloga tek po muškom dijelu radnje (''penetracija'' - subjekt je ono što penetrira, objekt ono u što se penetrira). A što ako imenujemo obratno: cjelinu radnje tek po ženskom dijelu radnje (''obuhvaćanje'' - subjekt je ono što obuhvaća, objekt ono što je obuhvaćano)?
    Hoću reći: tzv. ženska pasivna uloga kao nešto ne po sebi dano, proizlazeće iz objektivne biologije, nego tek iz jezika, odnosno po pozadinskoj optičkoj interpretaciji koje je jezik simptom.
    B) Obrtanjem uloga pokazati ugrađeni apsurd diskursa koji spolni čin tretira kao štetu koju se nanosi ženskoj strani. U ''gnječila ti moja mama tatu'' apsurdni efekt proizlazi iz izgovaranja kao uvrede nečega što bi tati, međutim, po svoj prilici godilo (''gnječenje'') – kad se zamijene uloge, sugestija o uvredi, odnosno nanesenoj šteti, iskorištenosti, zazvuči prazno i besmisleno. Čime se izvlači na sunce i recipročna neopravdanost izgovaranja kao uvrede i štete nečega što bi i onoj mami valjda godilo (''nabijanje''). Ili barem nema razloga da se unaprijed tretira da Darkovom tati bi, a njoj ne bi – samo zato što on muško, a ona žensko (dok može, naravno, biti drugih razloga – ako taj tata konkretno nije njen tip, ako ne želi ni s kim nego sa svojim supotpisnikom, ako nije in the mood, ako joj je krivi dan u mjesecu, i sl.).@

  2. Imao sam u ovo doba godine prije 4 godine post Demonska ljepota žene, završavam ga osvrtom na igru pridruživanja danu od strane blogera Ignissa, u kojoj je likove 5 dama (linkano iz nekog članka) trebalo spojiti s odgovarajućim Brojem, koji se odnosio na to koliko je koja frajera dotad u životu potrošila.
    Još najzanimljivija je dama #4, 21-godišnja Jasmine. Zašto baš ona? Zato što pokazuje koliko je to praznovjerno crvenjenje ipak duboko infiltrirano u žensku psihu kao apriorij. Jer čak se i ona, sa svojih 90 partnera, sve nešto ženira, pa kao, znate, ja se malo sramim, pa nisam možda trebala se toliko trošiti, itd. Počinje priznanjem da je ostala šokirana kad je zbrojila sve bivše ljubavnike i shvatila da ih je zapravo toliko. Iznenadilo ju. Nadalje, ona i žali zbog toga – ali ne samo zato što nije ni s kim još ostvarila supstancijalniji odnos, nego ponajprije zato što se pita kako to sad mora izgledati ljudima, kakvom pofuknjačom ispada: Sometimes I really regret sleeping with so many men because it makes me feel cheap and a bit ashamed... Uplašila se za reputaciju, zato je odlučila da mora pod hitno nešto promijeniti: I didn't want to get a reputation and, above all, I wanted a man who didn't just want to use me for a bit of fun. Pomalo sam skeptičan prema ženama koje međusobnu razmjenu milovanja prevode – traduttore, traditore! – kao vlastitu ''iskorištenost'' od strane muških svinja; dakle, ne kao Coralie koja se seksa jer joj je do seksa, čisto zato što to želi, nego kao da je to nešto što one čine samo kao ustupak muškarcu, u razmjenu za kasniju nadogradnju (koja ako izostane, on im je ''zgriješio'', ''iskoristio'' ih). Zahtijevaju dušu zato što su dale tijelo. Ali dobro, to je sad druga tema. Nakon četiri godine sa po oko 20 frajera godišnje, evo je sad i Jasmine – poput Jo, družice joj po kompleksu, zasramljenosti i ispričavanju – također u celibatu na godinu dana. Sad je kreposna i ona (sve 4 izuzev Coralie inzistiraju da su 100% kreposne u trenutku intervjuiranja). I feel much better about myself. When I think about how many men I've slept with, I can't believe it was me, and my friends are shocked too. My mother doesn't know the extent of my sexual encounters, and she'll be sad when she finds out that I felt vulnerable enough to let men use me that way. At least I've made the change now, before it's too late.
    Osobno, vidim to kao promjenu na gore. Jer ona to radi prijatelja koji su šokirani i mame koja bi se rasplakala. Koliko je samo od takve iskompleksiranosti i kukavičkog podilaženja javnom mnijenju – onome ''što će ljudi reći'' – vrijedniji poštovanja Coraliein najobičniji zdrav, nevin, normalan odnos neopterećenosti prema stvari! Jedina ona od ovih pet... dobro, i Annette je OK u svom fahu, jer joj stav nije izmoraliziran ni iz podilaženja, nego samo zna do čega joj nije. Ostale tri... no, što reći. Tu se moram ograditi da je prozor u njihove karaktere koji nam je otvorio članak vrlo uzak i da se ne može donositi monumentalne zaključke, ali ciljam na to da su njih tri u mojim očima na temelju ovoga što se moglo saznati zaradile debeli minus. To je strašno neprivlačno.@

- 20:09 - slušam (45) - printaj - #
  • Pitaš u čemu je skandal? Za perverznjake ni u čemu jer oni svršavaju na takve scene koje su uzgred manipulacija. Međutim, ovdje se radi o puno više doli običnoj ‘seksualne’ manipulacije!. Radi se o duševnom poremećaju i mentalno oboljenja javnosti, pa i djeci prezentiraju kao normalni, ali i prihvatljivi.
    Toliko o ljevičarima.
    A sad me uvjeri da to nije tako! (Blokirani 07.09.2015. 20:22)
  • hu d fak iz Stefani i kaj nije već taj snošaj pred kamerama malo demode, ak ne izlizan do kraja, čini mi se. (durica 07.09.2015. 21:21)
  • Previše si se raspisao o tom zadnjem seksu BB....Bolje da si se osvrnio na skupinu kao takvu , na romsku obitelj poglavito na braću blizance i njihove prikrivene sklonosti. Svoj seks Stefani NE pamti jer je bila pijana......a ja se osobno zgražam nad tim opijanjem s vulganošću i riječi i djela, bez grizodušja ili ikakvog kajanja -------a javnost, posebno mladi dobijaju poruku: sve je dozvoljeno, a i oprošteno kad si pijan. Pa i eto, i majka joj ne zamjerava..........Dakle, odgovor tebi: Stefani nije iskorištena: ona koristi svoju priliku. (annaboni 07.09.2015. 22:49)
  • Ja stvarno zaostajem....

    Ustvari.. I DON'T CARE (The Sound Defects 07.09.2015. 22:50)
  • BLOKIRANI - kad artikuliraš iole suvislije što tvrdiš, onda ću ti možda moći i reći je li ili nije tako (premda po svoj prilici nije)
    DURICA - kakve veze s pitanjem kulturnog normativa ženske seksualnosti ima to je li Stefani netko ili nitko i je li snošaj pred kamerama inače demode ili ne?
    ANNABONY - zašto misliš da bih se, umjesto aspekata koji zanimaju mene, morao osvrtati na one koji zanimaju tebe (opijanje, vulgarnost i treba li im osjećati grizodušje), koji su pak meni dosadni i ne zanimaju me ni najmanje?
    ZVUČNI DEFEKTI - ne znam te, ali lako moguće što kažeš (pero u šaci 08.09.2015. 11:58)
  • Jadno žensko, ja ti kažem:)) (malo ti malo ja 15.09.2015. 21:26)
  • Napije se do besvijesti i poševi s prvim nasumičnim tipom prvu noć - pred očima pola države. Ne, uopće se toga ne bi trebala sramiti. Dapače, za svaku pohvalu, trebalo bi takav model ponašanja uvesti u škole. Da se razumijemo - ovo se odnosi na oboje debila u šou, ne samo na nju. To je PRVA stvar zbog koje bi se trebala sramiti. Onda ide sedam svjetlosnih godina praznine i kometske prašine pa tek onda dolazi ovaj tvoj razlog. Da ne govorim da ti argument sadrži logički paradoks: da je imalo sposobna promišljati rodne i ostale kulturne kodifikacije, vjerojatno bi imala dovoljno samopoštovanja da ne pristane na prostituiranje digniteta za 50 eura dnevno u šou koji je sam po sebi povijesno najniža točka televizije. Da je rekla "baš me briga, ševit ću se s kim god hoću, kao bilo koje muško", što, aplaudirao bi joj? Da, jer to bi onda bila subverzija! Ne, ne bi. Bili bi dvoje rodno ravnopravnih retarda koji se i dalje ponosno sramote na javnoj televiziji. Uistinu fantastično postignuće. (Štefani 21.09.2015. 16:02)
  • ŠTEFANI - Pitaš me bih li joj aplaudirao da je rekla ''baš me briga, ševit ću se s kim god hoću, kao bilo koje muško''? Pa, bih, da. Ali skuži da ti je u ovako postavljenom pitanju ispušteno ono na što zapravo ciljaš - ševit ću se s kim god hoću na televiziji... Kao što se vidi iz drugih mjesta u tvom komentaru (''pred očima pola države'', ''u šou koji je sam po sebi povijesno najniža točka televizije'', ''dvoje rodno ravnopravnih retarda koji se i dalje ponosno sramote na javnoj televiziji'').
    Vidiš, to su vrlo različite stvari. Nije uopće isto pitati me bih li pohvalio sam stav ''ševit ću se s kim hoću i koliko hoću i neću se ispričavati za to'' i bih li pohvalio isti taj stav u primjeni pred svima, u sklopu šoua koji je najniža točka televizije.
    Samome mi ne bi puno odgovaralo biti u Stefaninoj i Ervinovoj roli, o čemu sam ovdje i rekao pokoju riječ:
    ''Dobro, ni sam neću dobrovoljno i iz čista mira hodati gol po ulici ili se javno publicirati u erotskom činu. Nije potreban tek imperativ ćudoređa da bi se priznavalo legitimitet nalaženju kako se vlastite genitalne i analne fenomene, baš zato što su privacija, ne želi u javnosti. Iz čojstva, da bi se zaštitilo druge od sebe (jer nije svakome do imanja nepozvane tuđe guzice pod nosom) i iz junaštva, da bi se zaštitilo sebe od drugih (jer nije svakome do imanja nepozvanog tuđeg nosa nad vlastitom guzicom). Kada bih osvanuo ovako poput Lovrena, skrupuli na planu poštede drugih bili bi bespredmetni (pošto se nisam sam naturio), no na planu zaštite sebe mi ne bi bilo pravo – radilo bi se ne samo o ljutnji, nego i o nelagodi, ali nelagodi posve identičnoj onoj kada bi me se javno rasprostiralo dok u svojoj kući, iza svojih zidova, primjerice doručkujem, perem zube, gledam TV ili dok evo ovo tipkam. Ne bih bio dobar big brother kandidat: u onome što je privatno želim biti negledan. Ne bih se, međutim, osjećao krivim zbog doručkovanja, pranja zuba itd., tek neću da me se gleda. Dok je osobitost sramote zbog uhvaćenosti bez gaća da ona pred brkama uključuje nametnutu krivnju, osudu svoje razgaćenosti. Mladoj i Mladoženji iz Ko to tamo peva dano je do znanja da ih može biti sram što ih gledaju u drpanju, da je to njihova krivnja. Ravnatelj i nastavnica iz Maribora razvlačeni su kao krivci. Ni Lovren nije osjećao tek nelagodu da ga se gleda, nego sramotu, kao da je nešto skrivio, nešto cringeworthy, za biti manjim od makovoga zrna.''
    Osobno mi, dakle, ne bi pasalo, no i ne osuđujem - tko voli, nek izvoli. Sigurno je ipak da bivanje u BB-u, skupa sa seksanjem u BB-u, pri stavljanju naglaska baš na ovo da u BB-u, pred kamerama, nije niti nešto čemu ću, kako si insinuirao, aplaudirati, što bih smatrao ''fantastičnim postignućem'' - nisi dobro čitao/čitala (rekao bih da čita-o, al to je sad sporedno) ako misliš da se to čini ovim postom.
    Što misliš, zbog koje od ovih komponenti je Stefani ispovijedala krivnju - zbog seksa samog ili zbog toga što se taj seks nije događao u privaciji? Ali kao što si i sam znao/la istaći (pri čemu, nejasno zašto, misleći da je to prigovor mom argumentu, umjesto upravo tvom) ona s nebivanjem u privaciji nema nekog posebnog problema: kako nema ''dovoljno samopoštovanja da ne pristane na prostituiranje digniteta za 50 eura dnevno u šou''. Ne, ono zbog čega se stala snebivati je što se radi upravo o seksu sa strancem, seksu u kojem je brzo i lako dala - a svi su vidjeli, a zna se da javno mnijenje osuđuje prebrzo i prelako davanje, da će biti percipirana i prezrena kao ''laka žena'' - pa u konveniranju tom javnom mnijenju i internaliziranju ga.
    Ti možeš nalaziti da je glavna stvar zašto se treba sramiti u tome što se poševila na televiziji, samo ja neću biti tako strogog suda tu kao ti. Možeš, također, ako si baš jako glup/a, nalaziti i da joj se sramota sastoji u tome što se poševila na televiziji, sa stavljanjem naglaska na predikat - pošto se, naime, ne radi o nekoj košer ševi, urednoj i sve kako treba, nego se poševila ''s prvim nasumičnim tipom prvu noć'', kako si znao/la podvući. U tom ću slučaju reći da se brutalno ovdje sramotiš i sam/a na vrlo sličan način na koji se brutalno osramotila i Stefani: zbog dijeljenja vrijednosnog suda malograđanskog javnog mnijenja o tome da je biti ''lakom'', neobavezno (se) dati nekom namjerniku unaprijed nešto za crvenjeti; potpadnućem, znači, pod malograđanski moral, uvažavanjem ga, pokazavši neposjedovanje protuotrova u sebi, nemoći da mu se otkaže poslušnost.
    A ocjena da mi ''argument sadrži logički paradoks'' počiva na zamjeni teza po kojoj tobože aplaudiram i vidim veliko postignuće u samom upuštanju u seks pred kamerama, umjesto u (izostalom) odjebavanju poriva za ispričavanjem javnom mnijenju zbog vlastitih seksualnih odabira (uključujući one koji se percipiraju i osuđuju kao ''lakoženski''). (pero u šaci 22.09.2015. 12:05)
  • MALO - jadno, jadno... ako pristaje na to ;) (pero u šaci 22.09.2015. 12:23)
  • Vidim da nisi baš pobrao pa ću ti probati jednostavnije objasniti. Riječ je o klasifikaciji motiva za sramljenje u nekoj hijerarhiji srama koju si uspostavio samim postom. Sama činjenica da je pristala svojevoljno participirati u unaprijed definiranim scenarijima samosramoćenja čije je izlaganje javnosti jedina svrha BB-a - u zamjenu za neku sitnu lovu, u prijevodu cijena digniteta - ukazuje da nema bogznakakve kapacitete za samorefleksiju, još manje aktualizaciju. I to joj je prvi i dugo jedini problem. Prostituiranje digniteta se odnosi na činjenicu da je u startu bila spremna zbog par kuna sebe pretvoriti u predmet sprdnje, odnosno da je bila spremna podilaziti niskim strastima javnosti prema unaprijed pripremljenom scenariju koji, da, uključuje poševiti se s prvim nasumičnim tipom - podcrtavam - na javnoj televiziji. Da je doista i "odjebala poriv za ispriku javnosti" i rekla "fuck 'em", ta nazovi subverzija, bunt, in-your-face, u startu gubi legitimitet zbog činjenice da je ukupno samopoštovanje - jer, jedan takav čin "odjebavanja poriva" nužno podrazumijeva samopoštovanje - proćerdala supskripcijom na sve stavke s jelovnika BB-a, e ne bi li povećala intenzitet tog bijednog pseudo-spektakla. U tome se prvenstveno krije njena blamaža. Time bi i ovaj tvoj aplauz "odjebavanju poriva" završio u prazno, i to je bila poenta komentara, u tome je bio paradoks. Svakako ne u seksualnom činu kao takvom zbog kojeg bi se trebala tobože sramiti pred javnošću glupljom od protagonista šoua što si mi vrlo nestručno podmetnuo na jednom mjestu - primijeti da to nisam nigdje rekla. Da ti dodatno simplificiram i prevedem na "narodski", jer vidim da si slabo "upratio" - "Gori joj kuća, a ona se bavi hipnozom". To jest - Gorila bi joj kuća, a ona bi se bavila hipnozom, kad bi se takva situacija i dogodila u nekoj paralelnoj stvarnosti. Nisi jako uvjerljiva u svojem feminizmu, subverziji, "drugosti" identiteta, itd., jer si se toga svega odrekla samim činom pristanka igranja po pravilima BB-a. Iz te je perspektive problem nedostatka njenog otpora osudi javnosti u najmanju ruku minoran te sigurno nije ono od čega se sastoji njena blamaža, kao što si ti naveo u postu.

    I, usput, baš ti je krasna ta stilska figura izmišljanja lažnih hipoteza (poševila na televiziji), što - valjda kako bi pobijedio u diskusiji? - usprkos tome što je ovo na javnoj televiziji jasno naglašeno. I inače se koristiš u raspravi niskim udarcima? To uistinu nije jako lijepo, moraš naučiti biti pristojniji prema komentatorima, pogotovo komentatoricama. Ili je i ovo potonje rodno nepoćudno? (Štefani 22.09.2015. 15:23)
  • Štefani ni ja baš ne berem što želiš reći pa ako si od volje odgovori mi na par pitanja da shvatim.

    Sama činjenica da je pristala svojevoljno participirati u unaprijed definiranim scenarijima samosramoćenja čije je izlaganje javnosti jedina svrha BB-a - u zamjenu za neku sitnu lovu, u prijevodu cijena digniteta

    Napije se do besvijesti i poševi s prvim nasumičnim tipom prvu noć - pred očima pola države. - misliš da je ovo bio BB-ov unaprijed definirani scenarij? ja nekako sumnjam da je to bilo to. o samosramoćenju kasnije.

    što da je BB-ov scenarij za prvi dan bio da S počisti kuću i nakon toga moli krunicu, a E joj se pridružio u tome?

    "Čistila je kuću do besvijesti, a onda i molila krunicu s prvim nasumičnim tipom prvi dan - pred očima pola države." - i ovo bi smatrala scenarijem samosramoćenja? (mislim, ja bih - ova druga činidba je zbilja grozna, a pošteno žensko ni prvu ne smatra privlačnom)
    ovo da shvatim tvoju hijerarhiju srama ili točnije da uopće shvatim/prepoznam tvoje elemente za samosramoćenje.

    ili ipak nije stvar u tome da je nešto radila pred očima pola države? stvar je upravo u tome što je radila pred očima pola države. koji su to elementi samosramoćenja?
    to što se:
    a(jme)) napila,
    b(ože mi prosti)) seksala s nekim tipom
    c(cccc)) kojeg je prvi put vidjela
    d(rolja)) pred očima pola države

    no onda kažeš da seksualni čin nije sporan sam po sebi (ovo zaključih iz nekog dijela tvog komentara). ali onda postaje sporan (samosramoteći) u kombinaciji s onim "pred očima pola države"? dakle nije problem što se poseksala prvu noć s nepoznatim likom, (ovo se događa i sasvim je normalno. valjda se tu slažemo? nisi nikad? :D) problem je u tome što je bila viđena? znači da bi sve skupa bilo sramotno nužno je da postoji onaj koji gleda? znači, onaj koji gleda donio je sa sobom element sramote. pa onda ili neka gleda i uživa ili neka ne gleda. jer sve ostalo je licemjerno sranje moralističkih kvaka. slažemo li se?

    što da su S i E stari bračni par koji je dopustio nekoj tv da ih snima 24h dnevno (za sitnu lovu) jer njima nije problem da ih se gleda? oni će raditi sve što i inače rade pa će se tako i poseksati u nekom trenutku (ne tjerajući ikoga da to gleda). bi li taj čin bio samosramoteći? što bi zaključila o njihovom kapacitetu za samorefleksiju? što je s njihovim dignitetom? što bi rekla o onome tko ih gleda?

    no pošteni gledatelj bi se jedva uspio uzbuditi na seks starog bračnog para. to je dosadno i tako "dozvoljeno", katolički čisto (samo ako je u svrhu razmnožavanja doduše). niti možeš svršiti ko čovjek niti možeš moralizirati. pa di je tu gušt?

    dočim, katolički čistunci umiru u najstrašnijim mukama gledajući dvoje mladih (ne gledaju oni da bi svršili, oću reć umrli, oni gledaju da bi se mogli čistunski zgražati jer oni sami su skroz drugačiji, čistiji), neubračenih, koji su se tek upoznali i već uživaju u međusobnom seksu jer to je tako nedopušteno (po nekim knjigama), prljavo, amoralno. Štefani 'ko se tu sramoti?

    ---

    treba li podilaziti javnom mnijenju pokazivanjem krivnje? - ne treba, slažem se pero. ono di se ne slažem s tobom je percepcija razloga za iskazivanje krivnje kod S. kažem percepciji jer S ne znam osobno, a ni ti pretpostavljam pa onda zapravo možemo samo nagađati. naime, moj doživljaj je da S boli pipa za javno mnijenje, ne mislim da ona misli kako je ipak učinila nešto krivo čega se treba sramiti. njoj je bilo žao zbog jedne konkretne osobe - njezine majke (majka je u dalmaciji božansko biće i za nevjernike). mislila je da je majku zabolilo (jer je majka osjetljiva na javno mnijenje ili iz bilo kojeg drugog razloga) to što je učinila. ne voli kad je ona uzrok majčine nesretnosti.

    da je S moje dijete ja bih rekla isto što i njezina majka.

    "Jer nije nikome drugom naštetila, eventualno sebi." - ovo se pitaš zašto? zašto eventualno sebi?
    zato što riskira da je sutra susretne neka zadojena sirovina koja ju je gledala i percipirala kao onu koja svakom daje (pa će onda i njemu) pa će njezino NE shvatiti kao predigru. netko tko ne shvaća da ona može izabrati da se poseksa s nekim tipom odmah prvu večer, ako se tako osjeća(ju) i isto tako da može izabrati nikad se ne poseksati s nekim drugim, petim ili desetim. da je ono prvo ne čini lakom, nego sretnom. :D

    a bila sam si rekla da više neću, majke mi (dalmatinske). ali što ću kad me ta licemjerna sranja lako izbace iz takta. (Emi Gablo 22.09.2015. 22:48)
  • ŠTEFI - Ne jebi muve, Lepa.
    Dvije su optužnice po kojima si mogla nalaziti zašto se Stefani treba sramiti zbog svoga čina: jer se poševila na televiziji ili jer se poševila na televiziji. Jedna, druga ili obje. Dala si osnove za misliti obje kao moguće, naglašavajući nulti stupanj televizije, ali podvlačeći i ''s prvim nasumičnim tipom prvu noć'' kao svojstvo te ševe. Za ne prejudicirati ipak, govorio sam modalno: ako ovo, onda slijedi ovo, ako ono, onda slijedi ono. Iz same ove prirode modalnosti mog izvođenja proizlazi da se ne može raditi o podmetanju ti (stoga se pak radi o tvojoj omiljenoj metodi, projekcijskoj: podmetanju mi podmetanja ti).
    Vrlo sam te dobro, inače, shvatio i prvi put: tvrdiš da bi sam čin srednjeg prsta malograđanskom moralu (koji se nije dogodio) bio u ovom konkretnom Stefaninom slučaju svejedno prazan, lišen pravog subverzivnog naboja, jer je samom participacijom u tom i takvom šou dokazala potkapacitiranost za aktualizaciju. Ali nisi ti skužio, pardon skužila, da sam te shvatio u tome. Aj pročitaj još jednom prvi pasus moga gornjeg odgovora. Što tamo pokazujem? Da potvrdan odgovor na tvoje pitanje (bih li aplaudirao gesti srednjeg prsta malograđanskog morala) doduše dajem, ali samo u formi u kojoj si ga ispisala - pri čemu sam svjestan da si drugo imala na umu. Na kraju pasusa i ekspliciram: nije uopće isto pitati me jedno ili drugo. Ono kako si me pitala - to potvrđujem. Ono na što si mislila kada si me pitala - to ne potvrđujem, ili točnije, na to uopće ne odgovaram. Jer me se, naime, ne tiče, tj. ne tiče se onoga o čemu sam pisao.
    Stvar je u tome da ti ispraznost konkretno Stefaninog nedogođenog srednjeg prsta hoćeš uvaliti kao argument koji bi poricao moj post i tvrdnju iz njega. Promiče ti pritom da njena osoba - dokučenje potencijalne razine njene aktualizacije - nije cilj nego sredstvo posta. Ja u njemu preko Stefani, koristeći se njenim primjerom, ukazujem na ono kako stvari stoje oko Stefani - a to znači: i među nama, u (hrvatskom) društvu. Ervin nije osjetio potrebu ispričavati se svijetu ni mami, a Stefani jest - kako to? To ukazuje na prisustvo nečega u društvenom zraku, zar ne? Stefani se i sama podvrgava tom nečemu što postoji u zraku, a ja njeno podvrgavanje onda - u transpozicijskoj igri moralnog zgražanja - folirajući se upiranja prsta osude u nju (sra-mo-ta), preuzimajući petitburžujski moralistički jezik, ali transponirajući mu, vrijednosnim preokretanjem, značenje na drugu adresu - nazivam njenom blamažom. Istovremeno utvrđujem: nije blamaža u tome zbog čega sama misli da je - ciljajući na ševu. Jer TO je ono što je osjetila kao razlog kajanja: ševa pred kamerama - a ne ševa pred kamerama. (Naglasak na radnji. S kamerama inače nema problem kajanja, kao što oboje konstatiramo, nego samo onda kad se poševi - kao što ga Ervin nema niti kada se poševi. Zato što je samo u čin ševljenja dok žensko upisana konotacija društvene osude, koja joj je poznata.)
    Ti pak dolaziš s tezom da njena prava i prva i glavna blamaža jest u ševi - s naglaskom: pred kamerama. Pa hoćeš dokazati da si nedvojbeno - logički - u pravu ti, a ne ja (tj. da joj najveća blamaža nije u podvrgavanju Velikom Oku) postavljanjem mi pitanja vjerodostojnosti njenog hipotetskog nepodvrgavanja. Ali, majku mu staru, to je nevezano pitanje, impotentno za ovo za što ga ti hoćeš upotrijebiti. Kakve, zbilja, veze ima neizglednost da bi eventualna gesta nepodvrgavanja konkretne dotičnice značila stvarnu njenu osviještenost i aktualiziranost (a ne ne znam ni ja kakvu kerefeku i praznu grimasu koju u tom slučaju opće zamišljaš), s uvjerljivošću teze moga posta da u društvenom zraku vlada takav i takav petitburžujski moral te da je blamirajuće, kompromitantno pokazati se u potpadanju pod njega, nemoći oslobađanja ga se? (A možda ti nisi shvatio, pardon shvatila, da je takav smisao posta?)
    Svoje pitanje, koje je van fudbala, podvaljuješ da bi stvorio lažni privid nekoherentnosti posta na terenu. Zato ti gornjom replikom odmah i dajem do znanja da je moj odgovor, sensu stricto, pozitivan, ali samo na ono kako si pitanje izgovorio - istina je, aplaudiram inače stavu ''baš me briga, ševit ću se s kim god hoću, kao bilo koje muško''. A post se samo na to i odnosi! Dodaj konotacije koje unosiš - i ne, moj se odgovor na to već više ne odnosi, tj. ne aplaudiram kao nečemu subverzivnom i značajnom samoj činjenici seksa sa strancem niti seksa sa strancem pred kamerama. Samo što Stefanina emancipacijska nevjerodostojnost (da je slučajno i napravila emancipacijsku gestu) svejedno apsolutno ništa ne poriče od rečenoga u postu. Pokušam ti to objasniti, ali džaba tebi pričati, ne kapiraš, i onda pomisliš kako sigurno ne kapiram ja, te mi ideš ponavljati kako ti govoriš o, jel, Stefaninoj emancipacijskoj nevjerodostojnosti, proizlazećoj iz participacije u BB - kao da ja nisam iz prve shvatio da o tome govoriš. (pero u šaci 23.09.2015. 15:14)
  • @Pero - Vidim da ti je jako važno da budeš u pravu ("Pa hoćeš dokazati da si nedvojbeno - logički - u pravu ti, a ne ja") pa ću te odmah i razveseliti: nigdje nisam rekla da nisi u pravu. Jesam li? Nisam. Kako si to zaključio, po čemu? "Svoje pitanje, koje je van fudbala, podvaljuješ da bi stvorio lažni privid nekoherentnosti posta". Ne, uopće ne mislim da je post nekoherentan. Mislim da je posve koherentan i da si u potpunosti u pravu. Zapravo, glavni nedostatak posta je što si toliko u pravu , odnosno što je tema posta toliko puta viđena i diskutirana da nema nikakvu dijagnostičku vrijednost, ništa novo što bi me zaintrigiralo. Da, još se jedna cura srami što se seksala, a muškarac se ne srami, pa kakvo je to društvo itd. Mogao si tako i gravitaciju dokazati na primjeru padajuće cate. Zaintrigirao me tek posljednja rečenica u postu, koju sam i komentirala. Inače bih bila preskočila post kao dosadan i već viđen x puta. Poenta mojeg komentara je bila da se Stefani, a s njom zajedno i društvo, ima zabrinuti zbog većeg problema nego što je ovaj dijagnosticirani, kao što si dosad valjda i shvatio. Možemo se i ne moramo složiti u vezi toga. Prva noć i prvi nasumični tip i krasna njihova kopulacija samo su manifestacija spremnosti da se učini bilo što za šaku para i pet minuta slave, kao što sam i objasnila, a što bi i mravojedu bilo jasno. A mravojedu bi bilo jasno i da je kod mene Stefani sredstvo. Također, kažeš da je van fudbala? Zašto? Zašto bih morala komentirati točno određenu stvar u postu, a ne ono što je, recimo, podvučeno, ubačeno, postrance smješteno, povezano, neadresirano, itd., no, ono što je meni zanimljivo? I jako mi je zanimljiva ta tvoja sklonost konstruktima: izmišljene optužbe za nekoherentnost, "ajme, rekla mi je da nisam u pravu", moduliranje, kako ga nazivaš (što je, usput, neviđena glupost - zbog čega imaš potrebu izmišljati "niđe veze" scenarije, odnosno "Ti možeš reći" scenarije - da, mogu, ali nisam rekla, majku mu staru :)). Čemu to? Lijepo se opusti, nitko ti ne govori da nisi u pravu. Samo ti govorim da je "uvjerljivost tvoje teze" :D (sorry, ali malo mi je smiješno pročitati ovu frazicu) neuvjerljiva, ali samo zato što nije ni nova, a, bogami, ni tvoja. I da je u ukupnoj dijagnozi stanja društva ovakva vrsta prostitucije digniteta veći problem od ovog koji ti navodiš (a oko kojega se slažemo, da ne bude zabune). No, kako sam već rekla, oko toga se možemo i ne moramo složiti. Eh, da, i javim ti se poslije u vezi ove golotinje u javnosti gore, nešto mi ne štima u tvojoj argumentaciji pa ćeš mi ljubazno razjasniti određene, čini mi se, proturječnosti. (Štefani 23.09.2015. 17:36)
  • @Emi Htjela sam ti napisati da nemam volje odgovoriti na tvoja pitanja, jer su naivna i ne baš jako promišljena, ali, evo, bit ću pristojna. Pretpostavit ću da si dovoljno inteligentna da shvaćaš da je jedina svrha BB-a na ovom svijetu da si podigne gledanost. Scenarij je "serite, jebite se, tucite se, ponižavajte se - što god, samo da se podigne gledanost. Što se tiče staraca, ne kužim uopće čemu cijela litanija. Pa naravno da je što. Samo to što nije ono što ti misliš da ja mislim da je što (seks). Gore sam detaljnije pojasnila Peru. Vidim da si općenito jako militantno nastrojena prema katolicima pa mi jedino preostaje zaključiti da je zaključak da je seks moje što rezultat pretpostavke da sam i ja jedna od tih katolkinja koje prezireš što je pak, konzekventno, posljedica tvoje poremećene optike kroz koju promatraš svijet. Taj kompleks riješi s nekim drugim, ja o tome ne pričam. A odgovor na tvoje pitanje o hijerarhiji srama možeš i sama dokučiti. Samo posegni za scenarijem suprotnog ekstrema (npr., ljudi koji pristanu na mazanje govnima ili, još bolje, pogledaj bilo koji od mnogih ekstremnih američkih realitya, ili naprosto pusti mašti na volju): točka komercijalizacije, odnosno, simbolično gledano, točka izdaje neke dragocjene internalizirane vrijednosti postaje okidač za samosramoćenje: a) internalizacijom prekršaja, odnosno sviješću da si poremetila interni sustav vrijednosti); b) iz perspektive javnosti, ako kršenje interne norme koincidira s kršenjem neke društvene norme. Traži točku srama u tom smjeru i dobit ćeš odgovor: to će biti tvoja točka srama, crta koju ne prelaziš. Osim ako je prijeđeš radi novca i zahodske petominutne slave. U našem društvu je seks ta točka za većinu ljudi, da, a sutra će, kad bude trebalo i dalje upogoniti taj bijedni spektakl, to biti mazanje govnima, suicidalni poduhvati itd. (možeš povući paralelu između percepcije seksa u BB-u danas kad se smatra uobičajenim ponašanjem i prvih par sezona BB-a kad je još uvijek bio tabu, i bit će ti jasnije kamo evoluiraju očekivanja publike i vlasnika licence). Osobno me boli pipica što je Stefani prekršila društveni tabu seksa pred očima javnosti, mnogo mi je veći problem što je od starta na to (i na sve ostalo što inače NE bi radila pred svima) bila spremna u zamjenu za šaku para, a s tim očito ima problem (bilo zbog majke, bilo zbog sebe - razlog njenom sramu mi je, za razliku od Pera, baš zato što je toliko evidentan i prežvakan, posve nezanimljiv). Da, s prvim tipom, prvu nasumičnu noć, ispred svih, "može, ma sve može, na sve pristajem, što god treba". Ta se opaska odnosila isključivo na taj kontekst, ne na seks kao taj što. Primijeti da ni u jednom trenutku nisam rekla da je "Perova" (čitaj: "njegova") "teza" netočna (samo da uopće nije njegova, da je dosadna, već viđena i, kao takva, meni potpuno bezvrijjedna), da je seks na tv-u pred čednim gledateljstvom nešto zbog čega se treba zgražati, već da je (meni) sekundarna ovome što sam nazvala prostitucijom digniteta. Nadam se da ti je sada jasnije, jer neću dalje ulaziti u elaboriranje nečega toliko očitog i zdravorazumskog. (Štefa 23.09.2015. 21:55)
  • EMI - Moje je mišljenje da bi mater bolji majčinski posao brige i odgoja obavila kada bi kćer - umjesto brige da pred Velikim Okom kulturnog koda (uključujući sve zadojene sirovine) ne bude krivo gledana - naučila da činjenica postojanja kulturnog koda, ma koliko se šutjelo o tome, nije sveto pismo, i da je od ne biti krivo gledanim važnije moći biti krivo gledanim. Da se ima jedan posve funkcionalan srednji prst za pokazati. (pero u šaci 24.09.2015. 00:19)
  • piškila bi kakila bi Štefi, preskočit ću ova prepotentna sranja i imbecilne zaključke koja si ispisala na moj račun.

    što si ti učinila svim ovim upisima osim što si vrludala vamte tamte i otkrivala toplu vodu? BB želi podići gledanost (ostvariti profit)? ma nemoj jebat?! ljudi čine svašta za novac? ma nemoj jebat?! publiku odlikuju niske strasti! ma nemoj jebat?! ja mislila to sve pusti nobelovci, ekipica profinjenog ukusa.

    da bi tvoj zaključak o prostituciji digniteta bio ispravan, S bi morala imati isti stav kao ti prema seksu u javnosti. nema li ga - ne postoji nikakva prostitucija digniteta za nju. postoji samo različit vrijednosni stav/sustav između nje i tebe ili nje i većine društva. seks u javno za nju je u prvi mah bila tek manja neugoda zbog majke joj, ali ne toliko značajna da sve skupa ne bi ponovila i narednih dana. to je nešto što radi i kad nije u BB i oko čega ona ne diže frku tvojih razmjera. zato je ona u BB, a ti nisi. tebi je to točka srama, njoj baš i ne.

    društvo ima ponešto dubljih problema od sudionika bb. bb će biti tu dok god se društvo bude bavilo posljedicom, a ne uzrokom. (Emi Gablo 24.09.2015. 00:34)
  • pero, iz onog što sam ja vidjela S je (općenito) poprilično nehajno shvatila postojanje kulturnog koda. vrlo vjerojatno baš zahvaljujući majci.
    ko što već rekoh, osjećaj krivnje koji je imala zbog majke ne poistovjećujem s podilaženjem javnom mnijenju. (Emi Gablo 24.09.2015. 01:00)
  • Pa dobro, ali otkud osjećaj krivnje - ispoljen, točnije, u vidu kajanja - ako ne posredstvom (u redu, nesvjesnim) kulturnog koda? Zbog čega bi se inače kajala? Da je muško, a ne žensko, bi li imala osjećaj krivnje prema mami?
    Okej, nek ona i sad kao žensko to samo zato što mama je zabrinuta, ali - zašto je mama zabrinuta? Ne što je genuino i sama puritanka, kao što to - reklo bi se - nije ni Stefani, nego se to obavlja posredovanim putem, preko očiju drugih, ''svijeta'', onog ''što će ljudi reći'', iz straha da će joj pred tim ljudima biti zajebano. Ali to upravo i govorim kad primjećujem kako je od ne biti krivo gledanim važnije moći biti krivo gledanim i da se propust (kod ovog maminog suda da je naštetila sebi te Stefaninog kajanja zbog mame) sastoji od nedovoljne upotrebe srednjeg prsta.
    Podilaženje javnom mnijenju se i zbiva upravo putem uvažavanja njegovih kozekvenci, uzimanja ga u obzir - primarno iz straha, bojažljivosti, slabosti, čega drugoga. Nitko taj puritanizam ne misli zapravo, u najdubljoj autentičnosti (izuzev sad baš poremećenih pijetista, mada i oni naposljetku internaliziraju izvana); svi koji to misle, misle to zato što su prisiljeni to uvažavati jer misle ''svi drugi''... Zato se moja rubrika s tim društvenim mehanizmom i zove Veliko oko - posebno je instruktivan u Nasilju normalnosti dio s Amalijom iz Kafkinog Dvorca: zašto su joj točno suseljani zamjerali, tj. kako to da jesu iako zapravo nisu.
    Osnovna teza posta dakle nije nazivanje blamažom i kompromitacijom podvrgavanje kulturnom kodu samo u genuinom smislu, nego da je blamaža i kompromitacija već i sama bojažljivost, slabost, nemoć za otpor, nemanje protuotrova u sebi, što dovodi do toga da ga se uopće uzima u obzir...
    Ne smije ga se uzimati u obzir - to je ono što ja tvrdim. Sve drugo je blamaža. A i Stefani i mama su, kajanjem i brigom, kulturni kod uzimale u obzir, priznale mu naposljetku nadležnost. (pero u šaci 24.09.2015. 09:57)
  • izvor kajanja je dakako u svjesnosti o postojanju kulturnog koda, da ga nije svjesna ne bi mislila da je će joj majka biti pogođena njezinim ponašanjem i da ga nije svjesna bilo bi suvišno pričati o postojanju ikakvog srednjeg prsta. upravo ta svjesnost o postojanju kk i ponašanje S koje je suprotno, meni njezin srednji prst čini poprilično velikim. ona je digla srednji prst raji i kk ali nije digla srednji prst svojoj majci. slabo joj je stalo što će njoj reći ljudi ali joj je stalo do osjećaja njene majka.

    Ne smije ga se uzimati u obzir - to je ono što ja tvrdim. - pa i nije ga uzela . uzela bi ga u obzir da joj je došlo da se poševi prve večeri s nepoznatim likom i da to nije učinila zbog postojanja kk.
    uzimaš joj za slabost to što je iskazala kajanje ali tu smo opet na istoj točki, različito gledamo na taj dio - ja mislim da se ispričavala majci (da, u konačnici zbog postojanja kk ali ne zato što je kk bitan njoj nego njenoj majci, a njena majka je bitna njoj.) ne raji i kk.

    ne slažem se da je tim kajanjem S priznala nadležnost kk, po meni je samo iskazala svjesnost o postojanju kk. priznala bi nadležnost da je bojažljivost i slabost nadvladala pa da se nije poševila.
    to je ono što bi učinila i čini velika većina pučanstva.

    Da je muško, a ne žensko, bi li imala osjećaj krivnje prema mami? - dakako da ne (u generalnom smislu iako bi se vjerojatno pronašao i koji izuzetak), to nije sporno. ono oko čega se ne slažemo je veličina njenog srednjeg prsta.

    nisam stigla pročitati linkani post. (Emi Gablo 24.09.2015. 12:32)
  • Da, sve ti je jasno i sve si dobro razumjela. Samo nisi ništa razumjela, jer inače ne bi ni pitala da ti pojasnim, tako da ti ta topla voda koju sam otkrila i nije bila posve poznata. Imaš crno na bijelo, sama si napisala. Ukratko, ne seri. I ovdje je posve nebitno je li se kajala Štefani ili netko treći, bitno je da je Štefani sredstvo i u mom i u Perovom slučaju. Tako da psihoanalitičke varijante što je ona zapravo mislila, i je li se uopće kajala i zbog koga, uopće nisu važne (da ne kažem da vlastitu interpretaciju razloga njena kajanja baziraš na stereotipskom "U Dalmaciji je majka svetinja" - u Dalmaciji je majka svetinja nekim ljudima, drugi s njom imaju odnos jednak ili sličan odnosu bilo koje NeDalmatinke sa svojom majkom, a treći imaju neki treći odnos), jer da nije ova Stefani, bila bi neka druga Stefani, odnosno već su bile hrpe drugih Stefani koje su se kajale zbog tog istog seksa koje su njima bile točka srama. A slijedom ovoga, činjenica da ne možeš sa sigurnošću znati zbog čega se ona - preciznije, baš ova Štefani - doista kaje, čitavu raspravu čini pukim nagađanjem pa je u tom smislu problem, da bi imao ikakvu težinu i vrijednost, potrebno uzdignuti na nivo sredstva: s baš ove Stefani na sve ostale Štefani. Stoga, ako ova Štefani doista i nije prostituirala dignitet, jer, eto, neka ti bude, inače s tim nema problem (mada mi nije jasno po čemu to zaključuješ, valjda na temelju izmišljenog profila koji je BB podvalio javnosti da bi nam suptilno došapnuo da imaju na lageru još jednog frika koji garantira skandal, no dobro, nebitno), golema većina drugih Štefani će imati taj problem, odnosno prostituirat će dignitet. (Štefani 24.09.2015. 12:59)
  • LEPA CANKA - Citirat ću usporedno par tvojih izjava.
    1) ''Da ne govorim da ti argument sadrži logički paradoks: da je imalo sposobna promišljati rodne i ostale kulturne kodifikacije, vjerojatno bi imala dovoljno samopoštovanja da ne pristane na prostituiranje digniteta za 50 eura dnevno u šou koji je sam po sebi povijesno najniža točka televizije.''
    Ajmo rekapitulacija, za ne lutati. U svom prvom komentaru, sporila si moj sud da se Stefanina blamaža nalazi u podvrgavanju kulturnom kodu koji je dovodi do kajanja zbog seksa u BB, suprotno tvome stavu da se sramiti treba upravo zbog seksa sa strancem u BB (s naglaskom na samo učešće u BB). Pritom mome sudu kačiš pretpostavku aplauza Stefaninom seksu u BB uz stav "baš me briga, ševit ću se s kim god hoću, kao bilo koje muško" kao znaka njene osobne emancipiranosti i rodne osviještenosti. Pa ustvrđuješ: ne, ne može biti znak toga, što je dokazano samim njenim učešćem u BB. Iz nekog razloga, kao što vidimo, pretpostaviš i da argument moga posta zaglavno počiva i stoji u ovisnosti o hipotetskoj mogućnosti Stefaninog istupanja na taj način (te konkretne Stefani). Stoga spajaš dva i dva i dobijaš pet: da moj ''argument sadrži logički paradoks'', izvlačeći kao krunski dokaz tog sadržavanja Stefaninu nesposobnost samoaktualizacije očitanu iz manjka samopoštovanja.
    Kada sam ti potom razložio zašto moj argument nema ništa sa Stefaninom osobnom sposobnošću i nesposobnošću za to, mijenjaš ploču i staješ govoriti kako nikada ništa slično nisi ni tvrdila i da ja to iz prsta isisavam, što kao ukazuje na moju ničim izazvanu opsesiju oko bivanja u pravu pod svaku cijenu.
    2a) ''Vidim da ti je jako važno da budeš u pravu (...) pa ću te odmah i razveseliti: nigdje nisam rekla da nisi u pravu. Jesam li? Nisam. Kako si to zaključio, po čemu? (...) Ne, uopće ne mislim da je post nekoherentan. Mislim da je posve koherentan i da si u potpunosti u pravu.''
    2b) ''I jako mi je zanimljiva ta tvoja sklonost konstruktima: izmišljene optužbe za nekoherentnost, 'ajme, rekla mi je da nisam u pravu' (...) Lijepo se opusti, nitko ti ne govori da nisi u pravu.''
    2c) ''Primijeti da ni u jednom trenutku nisam rekla da je 'Perova' (čitaj: 'njegova') 'teza' netočna''
    A ti ne vidiš paradoks i kontradikciju u tome da mi 21.9. kažeš kako mi ''argument sadrži logički paradoks'' - i dokazuješ to Stefaninom potkapaticiranošću za rodnu refleksiju - a onda mi 23.9. kažeš kako sam bespotrebno izmislio da si ustvrdila nekoherentnost posta? Možeš li mi objasniti razliku između ustvrđivanja nekoherentnosti i ustvrđivanja sadržavanja logičkog paradoksa? (pero u šaci 24.09.2015. 15:17)
  • Nadalje, nisam se tužio na način ''ajme, rekla mi je da nisam u pravu'', nego samo konstatirao tvoje vlastito nastojanje da dokažeš - logički - ''kako si u pravu ti, a ne ja (...) postavljanjem mi pitanja vjerodostojnosti njenog hipotetskog nepodvrgavanja'' (kao i sugestiju tobožnjeg aplaudiranja njenom seksu u BB kao znaku emancipiranosti). Jer na to pitanje, u njegovom punom izdanju kako si ga mislila, ja ne mogu divergirati, a istovremeno anticipirano potvrđivanje koristiš kao potvrdu logičke paradoksalnosti posta. Samo što je pitanje krivo, ne po sebi, nego za upravo tu namjenu, kao potvrdu toga! Zato rekoh: pitanje, za koje znaš da ja u njemu samome neću se ne složiti s onime što kažeš, ''podvaljuješ da bi stvorio lažni privid nekoherentnosti posta''.
    Ne znam jesi li ti to tako mislio/la, no to je ono što je napisano - u trenutku kada si upravo u tome dijagnosticirala logički paradoks. (Ukoliko nisi tako mislila, ne radi se o tome da te ja krivo optužujem, nego da si se sama krivo izrazila.)
    Bilo kako bilo, sada ovo moje prosto prezentiranje neutemeljenosti tvoga izvoda da je u postu sadržan logički paradoks (kad si već to imputirala), izvrćeš u tobožnji proaktivni, ničim izazvani, kompleks bivanja u pravu, dok se radi, upravo obratno, tek o reakciji na točno to činjeno s tvoje strane.
    Uopće se ne radi ni o tome da se meni ne bi smjelo reći ovdje kako nisam u pravu. Nego da ću primijetiti ako obrazloženje po kojem mi se to reklo - ne stoji. Što se veže uz sljedeći navod: ''Također, kažeš da je van fudbala? Zašto? Zašto bih morala komentirati točno određenu stvar u postu, a ne ono što je, recimo, podvučeno, ubačeno, postrance smješteno, povezano, neadresirano, itd.,'' Pa ne bi morala, potpuno ti je slobodno komentirati što god hoćeš, nego je samo pitanje - što vrijedi kao argument za koju tvrdnju.
    Zato ja gore pitanje koje postavljaš - primijeti - ne imenujem nelegitimnim za postaviti, njega kao takvog, nego samo njegovu primjenu za nešto: ''majku mu staru, to je nevezano pitanje, impotentno za ovo za što ga ti hoćeš upotrijebiti''. Naime, kao potvrdu logičke paradoksalnosti argumenta sadržanog u postu. Još jednom (sve je to crno na bijelo gore): ti ne iznosiš samo kao svoj osobni stav kako je Stefanina prva i glavna i dugo jedina sramota sadržana - umjesto u ovome što ja kažem - u seksu sa strancem u BB, odnosno u samoj participaciji u BB, nego da to logički proizlazi i da je to nedvojbena istina. (Čemu odgovara i tvoj ton svisoka, koji ne dolazi reći svoje mišljenje da je veća sramota u samom učešću u BB, nego dolazi objasniti kako sam i zašto u krivu kad kažem da je prava sramota u nečemu drugom. Ali ti to ne zasmeta da prvom prilikom, pri natjeranosti na povlačenje, promijeniš ploču, skočiš samoj sebi u usta i zaglumiš kako si evo samo došla reći svoje mišljenje, a ja da opsesivac bivanja u pravu kojem se tek priviđa kad kaže kako si upravo sama došla kao bespravni pretendent na nedvojbeno bivanje u pravu, prezentirajući tu neku bočnu opservaciju kao logičku potvrdu da je post u krivu.)
    Canka, umoriš li se ti ikada od podmetanja?
    Ono što ću ti priznati je da nisam još nailazio na takav jeguljasti elasticitet uma za paralogičko izvrdavanje i mistificiranje kao što to svaki puta biva s tobom. (pero u šaci 24.09.2015. 15:50)
  • I još par stvari koje veliš.
    1) ''moduliranje, kako ga nazivaš (što je, usput, neviđena glupost - zbog čega imaš potrebu izmišljati 'niđe veze' scenarije, odnosno 'Ti možeš reći' scenarije - da, mogu, ali nisam rekla, majku mu staru :)). Čemu to?''
    Guglaj modalnu logiku ako ti nije jasno što je to i koji joj je smisao.
    Nisam ovdje konstruirao niđe veze scenarije, nego od ukupnosti mogućnosti onoga na što se sve može odnositi nešto što si rekla, razmatrao modalno jednu pa drugu mogućnost - ne prejudicirajući nijednu.
    2) ''Zapravo, glavni nedostatak posta je što si toliko u pravu , odnosno što je tema posta toliko puta viđena i diskutirana da nema nikakvu dijagnostičku vrijednost, ništa novo što bi me zaintrigiralo.''
    Ali otkud uopće ideja da je ovaj post imao takvu ambiciju - dijagnostičku, prosvjetiteljsku? Ne mora svaki reći nešto novo i nikad mišljeno. Štoviše, za ovaj u startu podvlačim iscrpno - kroz dvije fusnote - u kojim sam starijim postovima već i sam govorio o tome. Nije ideja u pretenziji da ću reći sa sadržajne strane nešto što moji čitatelji nisu već čuli, nego sam i to objasnio u čemu je poanta (samo si sjedila na ušima): prepoznajem u novinama praktički idealan slučaj teme o kojoj sam već ovdje i ondje govorio, te potom nalazim određenu zabavu u tome da:
    - povučem paralelu s ranijim slučajem vrlo sličnog odvođenja sebe u kajanje zbog seksanja koje društveno nije košer, ali ne zbog nečega drugoga nego upravo zbog mame, iz podozrenja hoće li ona biti rastužena i tko će sve ostati šokiran,
    - prihvatim igru, koja se nametnula kao općeraširena, po kojoj se Stefani ''svjetski izblamirala tom skandaloznom činidbom pred očima cijele regionalne javnosti'', dakle pridružujući se tom diskursu da se jest izblamirala, ali uz nastupajući obrat, iznevjerujući što po očekivanom slijedi, tj. izokrećući u(spostav)staljenu premisu o tome čime se izblamirala (ili kako to nazvah: ''transpozicijska igra moralnog zgražanja'').
    Ako ti osobno ni jedan od ta dva momenta ne nalaziš zabavnim, to je u redu, no ne bi ipak trebalo pribjegavati diskvalifikaciji po liniji sadržajne neinovativnosti posta kojem svrha niti nije u sadržajnoj inovativnosti, i to je jasno dano u njemu samome do znanja. (pero u šaci 24.09.2015. 16:13)
  • Ajmo na brzinu: predzadnja dva komentara jedva da sam i pročitala, jer si me već izgubio na "U svom prvom komentaru, sporila si moj sud da se Stefanina blamaža nalazi u podvrgavanju kulturnom kodu koji je dovodi do kajanja zbog seksa u BB". Možeš li mi pokazati mjesto gdje ja to sporim? Ajmo ovako, bit će ti lakše, ja ću tebi pokazati mjesto gdje to ne sporim: "To je PRVA stvar zbog koje bi se trebala sramiti. Onda ide sedam svjetlosnih godina praznine i kometske prašine pa tek onda dolazi ovaj tvoj razlog". Kao što vidiš, ni u jednom trenutku ne sporim argument kao referencu na nepobitni kulturni kod, samo sporim njegovu relevantnost kao prvog razloga za blamažu, jer mislim da se cura (Stefani osobno i Stefani kao sredstvo, arhetip) izblamirala mnogo gore zbog stvari koje sam navela. U tome sam od starta konzistentna kroz sve komentare. A najmanje od svega se povlačim, odstupam od svojeg mišljenja i ostali bullshit koji si napisao itd. Slijedi liniju misli od početka do kraja. I kakvo je to sranje oko svojeg mišljenja? Pa naravno da je moje jebeno mišljenje, nisam ti citirala propis iz Narodnih novina. Čovjek bi pomislio da se to podrazumijeva komentirajući na blogu. Logički paradoks se odnosio na sljedeće: očekivati od nekoga - tko nije sposoban promisliti zašto prostituira vlastiti dignitet za šaku para i slave - da identificira, promišlja i srednjim prstom obori relativno suptilan kulturni kod, posve je paradoksalno očekivanje. Utoliko je njena blamaža manja, odnosno, meni osobno, hijerahijski niža. Nigdje nisam rekla da si u krivu u vezi samog koda, jer to nema nikakvog smisla: pa, jebiga, to je kao da niječem gravitaciju, kao što sam i navela poslije. Dalje u komentaru degeneriraš u preseravanje pa ćemo to preskočiti. Na drugi ću ti nabrzinu odgovoriti. 1) čestitam što znaš modulirati, dodijeli si značkicu i salutiraj pred ogledalom, ali, kako je već rečeno, to u ovom slučaju nema nikakvog smisla, jer odgovaraš sam sebi na scenarije u vlastitoj izradi. Mogao si jednako tako posjesti Stefani na jednoroga i modulirati što bi bilo da se poševila s Harryem Potterom pa da vidimo osudu javnosti. No, ako te veseli, samo daj. 2) A odakle točno tebi ideja da ja mislim da post mora biti prosvjetiteljski? Negdje sam to napisala? Opet isto, ajde se lijepo fokusiraj na ono što piše, a ne na interpretacije. Cc. Samo sam ti ukazala na jedino mjesto u kojem post za mene ima nekakvu vrijednost. Ta ocjena nije ni sadržajno ni kvalitativno diskvalifikacijska - post mi je naprosto bezvezan, jer od teksta zahtijevam neku vrijednost, a ovdje je ne nalazim. A što se općenito tiče zaziranja od diskvalifikacije po liniji sadržajne neinovativnosti, moraš tu i tamo naučiti primiti kritiku, jer po toj tvojoj logici (nije mu ni namjera da bude inovativan) svaki je tekst dobar tekst po logičkoj liniji koja drži legitimnim da bi se svaki autor, kao ti ovdje, mogao pravdati da namjera nekog teksta nije da bude originalan, informativan, inovativan, itd., ukratko, točno ono što bi neki kritičar nekom tekstu mogao zamjeriti. A koja je onda namjera nekog teksta općenito, pogotovo nekog s javnosti podijeljenog? Prosto da se napiše, da bude samosvrhovit, da zaposjedne svoju parcelu etera? Dozvolit ćeš da i sam smatraš da tekst ima neku vrijednost, inače ga ne bi dijelio s javnosti, a ta se vrijednost može ocjenjivati nizom kriterija od kojih je jedan svakako inovativnost. Ne kažem da treba diskvalificirati tekst jer je propustio donijeti nešto radikalno novo, nije realno imati takva očekivanja, ali ako ja kao čitateljica ocijenim da je konkretno ovaj post "stara vijest", možda za kategoriju "he, zgodno, ajmo dalje", onda ti, junače, imaš to progutati. (Štefani 24.09.2015. 17:34)
  • Stefani, ali ti si, unatoč tome što tvrdiš da nisi, ocijenila Perin vrijednosni sustav - kako ono, rodnu kodifikaciju? Ne sjećam se da je Pero ikada išta napisalo o rodnoj kodifikaciji :-). Uostalom, tvrdiš da je tip odabran 'nasumično', hmm... Nisam gledala, pa ne mogu potvrditi je li to bilo nasumično ili ne. Hoćeš zapravo ukazati na štetnost prostituiranja njenog digniteta, a zašto prostituiranje digniteta nasumičnog nije štetno u pogledu uzora? Zašto se o tome ne piše na taj način? To bi, recimo, bilo baš inovativno, a meni se čini da je o tome riječ. Naime, nikako da itko dosegne taj nivo ravnopravnosti u mainstream sablažnjivanjima. Ili možda ipak nalaziš opravdanje za to kroz neku kodifikaciju?
    Ne znam, po kriteriju stare vijesti i he zgodno ajmo dalje bi trebalo zatvoriti većinu blogova. Ima neki programski kod? Ili je bolje ovjesiti pod cool i fresh nešto što se bez čitanja može unaprijed strpati u neki tako već dobro poznati svjetonazorski okvir, tipa, naređivanja nekome da nekoga ima progutati. Dođe ti ko BB u udarnom terminu.

    Tvoj nastup ovdje ide otprilike u ovom smjeru: ja sam za ustavnu definiciju braka kao zajednice žene i muškarca jer znam kako je teško homoseksualnoj djeci zbog toga što ih 'zdrava' i 'prirodna' većina osuđuje, glasat ću za da bi im bilo lakše (najluđi argument koji sam ikad čula na tu temu; znam da je siromahu teško, pa ću mu uzeti i zadnju koru kruha, otprilike...). (samohranamajka 24.09.2015. 19:32)
  • Sorry, ali malo si nesuvisla ("zašto prostituiranje digniteta nasumičnog nije štetno u pogledu uzora?" "Ima neki programski kod?" - ove rečenice ne znače ništa), ako umiješ, jer vidim da ti baš ne ide, probaj se izraziti jasno pa ti odgovorim. Možda ti i odgovorim, mada vidim da si uspješno zabrazdila u laprdanje već nakon cijela dva paragrafa teksta - još dva i nesuvislost bi prešla u programerski kod. (Štefani 24.09.2015. 19:59)
  • ŠTEF - Hajde da ti slovkam kad ne ide drugačije.
    U postu se, dakle, tvrdi da je prva stvar zbog koje bi se Stefani trebala sramiti njeno podvrgavanje kulturnom kodu, a onda ide sedam svjetlosnih godina praznine i kometske prašine pa možda još nešto drugo. Tvoje je mišljenje drugačije, pa ćeš reći kako je prva stvar zbog koje bi se Stefani trebala sramiti nešto drugo (seks sa strancem u BB), a onda ide sedam svjetlosnih godina praznine i kometske prašine pa tek potom dolazi ovaj moj razlog. Sporiš li ti onda ili ne sporiš moj sud? Naravno da sporiš - zašto mi uopće raspravljamo o baznim notornostima? Prestani biti odvučen i defokusiran kroz fiksiranja na pojedinosti koje se napneš krivo čitati. Jasno da nisam govorio o sporenju moga suda kao sporenju same činjenice koda i Stefanine podvrgnutosti kodu, nego o sporenju tvrdnje što je njena prva i osnovna sramota.
    Sad daljnje pitanje: a imaš li ti pravo da sporiš moj sud o tome, odnosno da osobno drugačije sudiš? Apsolutno. Štoviše, kako se radi o subjektivnom stavu, čak ga ne moraš posebno ni obrazlagati. Ukoliko ga, međutim, ne prezentiraš kao tek subjektivan stav, nego kao objektivno da je tako (dočim moj sud iz posta da je objektivno u krivu i sadrži logički paradoks) - onda ću te tražiti da tu tvrdnju i potkrijepiš. Vrlo jednostavno. Iznenađuje me da se iščuđavaš ''kakvo je to sranje oko svojeg mišljenja'' i da čije je nego tvoje - pa ne izražavam sumnju da se radi o tvom mišljenju (još jedno napinjanje krivo čitati), nego konstatiram da ga nisi prezentirao kao samo mišljenje (subjektivno) već kao jednu činjenicu. Čime si išao to potkrijepiti? Podvlačenjem ''paradoksalnosti očekivanja'' od Stefani, kao osobe koja se, kako veliš, prostituira za šaku para i slave, da bi bila kadra za osviještenu emancipaciju. U redu, samo evo kvake: eksplicitino si taj ''logički paradoks'' pripisao mome argumentu iz posta, a ipak ja u postu ne ispoljavam ovo očekivanje koje si iščitao, niti sam ga imao, niti mi argument na ikoji način ovisi o tom očekivanju. To ti stalno govorim: to je mjesto krivog spoja. Izvod ti nije potpuno lišen unutarnje logike, no sav se događa negdje postrani od moga argumenta - dok istovremeno prezentiraš kao da ga protuargumentira. Zato se radi o crvenoj harinzi.
    Kada sam ti u svom odgovoru razložio zašto točno se ne radi o protuargumentu, koji bi utvrđivao prisutnost logičkog paradoksa u postu, prihvatio si to (naime, nisi ni pokušao proturječiti), nego si, kako rekoh, promijenio ploču, povukao se. Ali povukao ne u smislu odstupanja od svoga mišljenja (koje je kao subjektivno mišljenje i legitimno) nego od prezentiranja mišljenja kao objektivne činjenice - i op op, najednom je ton postao drugačiji, od ''pero, ja ću ti reći što je njena prva i glavna i dugo jedina sramota, a ti si u krivu i argument ti sadrži logički paradoks'', do ''nisam rekla da nisi u pravu'' ili ''meni osobno'' je blamaža zbog podvrgavanja kodu hijerarhijski niža. No, evo sada, premda sam bio jasan u tome na što mislim pod povlačenjem, se svejedno još jednom napraviš tošo, svjesno ili ne (još jedno napinjanje krivo čitati), te počneš nešto brsliti o mom tobožnjem sugeriranju kako se povlačiš u smislu odstupanja od svog mišljenja i ostali bullshit.
    Sve u svemu, preguzio si za jedan stupanj u napornosti jeguljaste, iskrivljujuće lupe svoga načina polemiziranja. Još ću ti replicirati na ostalo što si oslovio, a potom smatram završenom ovu raspravu ionako stalno odvođenu u apsurd. (pero u šaci 25.09.2015. 06:01)
  • Što se tiče ''modulacije'' koja ti uporno stvara kognitivnu blokadu - ne, ne odgovaram sam sebi ''na scenarije u vlastitoj izradi''. Kada kažeš: Stefanina blamaža je u tome da se poševila sa strancem u BB kući (a to neporecivo jest ono što si rekao) - teoretski postoje dva agensa sramote za tebe i tri moguća scenarija: sramota je u tome što se poševila sa strancem, sramota je u tome što se poševila u BB kući ili i u jednome i drugome. Prezentiranje ukupnosti mogućih scenarija na koje se može odnositi nešto što si potvrđeno rekao, ne predstavlja konstruiranje proizvoljnih ''scenarija u vlastitoj izradi''. (pero u šaci 25.09.2015. 06:11)
  • ''A odakle točno tebi ideja da ja mislim da post mora biti prosvjetiteljski? Negdje sam to napisala?'' Nisi li ustvrdio da post nema nikakvu dijagnostičku vrijednost i ne otkriva nešto novo? Ne otkrivati nešto novo, ne iluminirati čitatelja o nečemu što dotad nije znao, uz deklariranost da se to i nema namjeru postom činiti, označio sam kao izostanak dijagnostičke i prosvjetiteljske pretenzije. Kaži, što te u tome buni?
    ''A koja je onda namjera nekog teksta općenito, pogotovo nekog s javnosti podijeljenog? Prosto da se napiše, da bude samosvrhovit, da zaposjedne svoju parcelu etera? Dozvolit ćeš da i sam smatraš da tekst ima neku vrijednost, inače ga ne bi dijelio s javnosti, a ta se vrijednost može ocjenjivati nizom kriterija od kojih je jedan svakako inovativnost.''
    U već dva navrata sam ti predočio u čemu nalazim da bi tekst imao vrijednost: u zabavnosti, ponovit ću, da:
    - povučem paralelu s ranijim slučajem vrlo sličnog odvođenja sebe u kajanje zbog seksanja koje društveno nije košer, ali ne zbog nečega drugoga nego upravo zbog mame, iz podozrenja hoće li ona biti rastužena i tko će sve ostati šokiran,
    - prihvatim igru, koja se nametnula kao općeraširena, po kojoj se Stefani ''svjetski izblamirala tom skandaloznom činidbom pred očima cijele regionalne javnosti'', dakle pridružujući se tom diskursu da se jest izblamirala, ali uz nastupajući obrat, iznevjerujući što po očekivanom slijedi, tj. izokrećući u(spostav)staljenu premisu o tome čime se izblamirala (ili kako to nazvah: ''transpozicijska igra moralnog zgražanja'').
    Sadržajna inovativnost može biti jedan od kriterija ocjene, ali ne vrijedi povratno: ne znači da ne može biti nečega vrijednoga u postu i ako nema sadržajne inovativnosti. Mene navedeno zabavlja pa nalazim vrijednim, kad već pitaš, hvala na pitanju. Isto tako je, slažem se, u redu da tebe ne zabavlja i ne nalaziš vrijednim. Samo da razumijemo kako nije potreba objašnjavati mi da post nije nova vijest - nije tako ni mišljen. (pero u šaci 25.09.2015. 06:24)
  • Štefani, daj molim te otkantaj u troskoku sa svojom kvazi-umješnošću. Već više od tri kartice sereš o tome da o perinom napisu ne misliš ništa dobro, vrijedno i spomena važno i tako sama sebi skačeš u usta. Malo smo pasivno-agresivni ili što? Ti bi da se tebi sve prilagođava, ma daj, pa koja si ti? Ona/onaj što uredništvima okolo zavija ruke iza leđa? Daj si odi escajg doma posloži jer ti drugi oblici slaganja kockica očigledno ne idu. Zašto misliš da mene zanima neki tvoj odgovor? Hajde, ovako umješna napiši članak o tome da nekog drugog ima biti sram iz te priče. Nadam se da se ne baviš podučavanjem tumačenja pisane riječi jer ti ide programatski loše unatoč umješnijem baratanju stručnim pojmovima. Nisi centar svijeta i live with that. (samohranamajka 25.09.2015. 07:42)
  • @Pero Zeko, dopizdila mi je daljnja prepiska. U pravu si, vrtimo se u krug. Živio mi.

    @samohrana - Sreco, nemoj se uzrujavati. Takva je sila elastičnosti podjeba. Ako je dobro ne izračunaš, podjeb ti se vrati u zube. Startala si s provokacijom, nastavila s podjebom i završila s uvredom - što je, ako si već zlobna mala osoba, valjda jedina legitimna strategija komunikacije - ali onda, pri svemu tome, moraš biti u mogućnosti sklepati par bilo kakvih koherentnih rečenica što ti nije baš uspjelo. Probaj drugi put, upornost je vrlina. A sad me još i tjeraš s tuđeg(!) bloga :D :D :D :D. Hvala ti na potonjem, baš si me oraspoložila. (Štefani 25.09.2015. 13:00)
  • nakon ovog zadnjeg komentara ima nas više oraspoloženih, doduše, iz ponešto drugačijeg kuta. recimo, meni je posebno urnebesan dio o "startanju s, zlobnoj maloj osobi i jedinoj legitimnoj strategiji komunikacije", s obzirom da Štef uopće nije svjestan da je komunikacijski projektor par excellence :0) (MODESTI BLEJZ 25.09.2015. 15:24)
  • @ Modesti Drago mi je što donosim toliko dobrog raspoloženja na ovaj blog. Treba mu, čini mi se, poprilično je mračno dizajniran, teme su pravo teške. Komunikacijski projektor - uh, kakav velik, krasan izraz. Sviđa mi se. Morat ću ga zapamtiti. To ga dođe kao nekakva dječja brojalica, tipa "Njanjanjanjanjaaaa, sve što mi kažeš, sama si!"? Da, ne ide to baš tako. Nekad si baš ono što ti kažu da jesi. Ali ću svakako zapamtiti. Komunikacijski projektor, baš zgodno...To si sama skovala, ali, ono, baš skroz skroz sama? Svaka čast. Evo, guglam, prvi google rezultat tvoj revolucionarni post, drugi Klarstein kucno kino i LED HD projektor. Hahaahahahhahahahahhahaahhhahahhahahhaha! Nisi ga baš popularizirala, slab ti je PR. U pravu si, čovjek se baš oraspoloži ovdje :D Aj ti lijepo otprojektiraj na suprotni zid. (Štefani 25.09.2015. 16:35)
  • @Modesti Pa kaže ovako (http://bit.ly/1LaXIIT): "Klarstein LED projektorsko svjetlo je divan komunikacijski projektor, što ga čini opravdano opuštenim...". Misliš li da sam ja divniji komunikacijski projektor od Klarstein LED projektorskog svjetla, a samim tim i opravdano opušteniji, ili je teško dati objektivnu ocjenu? :D :D :D :D :D :D :D (Štefani 25.09.2015. 16:47)
  • Znala sam da će kad-tad doći trenutak da pozovem Ignissa da primijeni svoju ideologiju alfa-beta-gama-delta prirodnjačke naravi, al' da će to biti baš tako brzo, nisam se nadala.

    IGNISSSŠŠŠEEE! De, dođi malo, nekome treba malo poticaja u inovativnosti!
    - Kaj?!
    - Ma, znaš ti dobro na koju ja inovativnost mislim! Šta se sad praviš blesav! Nikad te nema kad te treba! Ono, baš jako alfa!
    - Nemoj mi sad o seksu i svojim alfa-mužjačkim idiotarijama, tu netko zbunjujućeg rodnog identiteta ima problema s projektorom.
    - Ma znam, da, nerijetko je da se rijetko doživi kao inovacija... hahah, dobra ti je ova....
    - Ma ne da se meni, izvrijeđalo me na pasja kola, em sam zlobna, em sam mala osoba, a ovo s legitimnom strategijom komunikacije uopće ne kužim, znaš mene, glupo žensko... (da ne kažem beta, ali to u tvojoj hijerarhiji ionako ne postoji)...
    - Red bulla!? Čekaj, to misliš na bulla ili na red? Mislim, ne znam, možda mu/joj ovo dođe kao crvena krpa: 'poprilično je mračno dizajniran, teme su pravo teške', a za bulla, hahahaha...
    - Veliš, pali se na Peru? Osjeća se, kako?, bogte al' ti je kompliciran izraz - odbačen/-a?
    - Pa ne da se!
    - Šta sam tebe uopće zvala? Pa znaš da se površno slažemo oko toga da muške, ženske (u mene i srednje) treba dijeliti na 'za na plug/u kuhinju' kako kome s kakvim preferencijama... I da sam jako za rotaciju zanimanja...
    - Sori, to nikad nisam rekla! Najgore kad je smjer kuhinja, a ni sama neće kušati! To ti je meni uporište za zaključke!
    - Nemam pojma, ceri se ko luđak na brašno, rekla bih da je na dobrom putu, još malo pa orgazam... (daj više, Štefi!)
    - Ma naporna, sve se kod nje mora... (imao bi moj potomak tu sad dosta primjedaba, osobito u vezi mog Führermobila, al' to je druga tema)
    - Da, da, superego, blablablabla...vrijedno, inovativno, objektivno...
    - Ma oponaša, kad ne zna drugo... (zijev)...
    ron-ron, zzzzzzz
    Štefi, a baš sam si mislila na tebe danas ujutro :-)... Take it the way you want it ;-)... (samohranamajka 25.09.2015. 17:26)
  • "Da, ne ide to baš tako."
    o ide Štef/ka, ide itekako :0) (MODESTI BLEJZ 25.09.2015. 21:23)
  • Unatoč cerekanju i pokušaju ironiziranju, za Lepu Canku je komunikacijski projektor idealan opis - i obratno, Lepa Canka je idealan egzemplar pojma, moglo bi ga se na njemu izučavati, kao case study. Što se već prethodno potvrđivalo i imenovalo kroz dva izrazita slučaja na ovom blogu: tu i tu. (pero u šaci 26.09.2015. 11:46)
  • Točno to. A baš sam si mislila jel' to jedno te ista utvara ili non-stop iskaču iz nekih ormara, stave na sebe punu ratnu opremu, a nisu nikada pročitali da se u prvim romanima tamo još prije 300-njak godina već skakalo u jezero na, recimo, prethodne dvije stranice. I još nekome tumače čitanje pisane riječi. (samohranamajka 26.09.2015. 14:45)
  • @ Bas-smo-si-klikica-i-jako-smo-si-dubokoumni-i-cool

    Eh, nadao se necemu mastovitijem. Pero, znam da boli, ali viteski je priznati da sam vas bas dobro sprdio s Klarsteinom. To se zove cojstvo, ne valja ti duriti se s ostalim gospodjicama. Slabunjavo ste reternirali pa je rasprava izgubila svaki naboj. Pozdravljam vas najsrdacnije do nove projekcije. Stay tuned. (Stufani 27.09.2015. 10:10)
  • Stufani, za nedostatak tvoje mašte ne snosimo odgovornost, kao ni za tvoju lijenost i mizoginost. Kriva adresa. Ali, da slobodno se divi samom sebi kako trčeći u tatinim cipelama razderanih koljena, napukle jedinice i okrvavljena nosa niz šljunkovitu strminu vičeš sretno: "Jelda mama da šam pobijedio, jelda da jesam?"
    Dođe mi da ti odmah spečem palačinke, i to one mesarske, što plivaju u masti. Jesi, zlato, ljubi ga majka... (samohranamajka 27.09.2015. 10:53)
  • A sad idemo popraviti jedinicu ;-)... (samohranamajka 27.09.2015. 10:57)
  • Mislim da je Štefani ( i molim vas kolektivno da mi oprostite što nisam pratio mamutske argumente sviju strana pa je moguće da je ovo već bilo napisano i reagirano na ) ukazala da se sram uglavnom nalazi u oku promatrača, u ovom slučaju ženske osobe, što ukazuje da je selo u principu odraz njegovih ljudi, ako čak i djevojke manifestiraju sram nad tim činom, podržavajući pritom socijalni kod o kojem ste pisali, onda zaista nije problem u seksu niti televiziji niti činjenice da se tip, kako se već zove, ne srami dok bi se ona šatro trebala, nego u puku koji sve to promatra, za koje je program i snimljen. Ako sjedneš pesu u fotelju, naići ćeš na pseće igračke. Ako ideš u BB igraš se pravilima ciljane publike, srama zapravo nema jer kako ga okarakterizirati i u istog uperiti prstom ako se radi o produkciji koja stavlja jedne ljude pod povećalo drugih ljudi kako bi neki ljudi zaradili a drugi imali o čemu govoriti? Sram se više manje sam od sebe isprao. Zašto su oni unutra, zašto ih se snima, zašto se seksaju, zašto mi to gledamo, zašto o tome pišemo? Ako je itko posramljen, svi smo. (ovaj komentar nije ovdje 27.09.2015. 12:54)
  • štefi, školski primjer čojstva je doći sakriven iza ženskog nicka. da si došao kao "onaj koji nema pišu" bilo bi originalnije i autentičnije. (Emi Gablo 27.09.2015. 16:35)
  • 'Ako je itko posramljen, svi smo.' Evo, ja nisam sigurno :-)... Ali, rekla bih da si dobro uočio, post prvenstveno jer je na neki način nadogradnja na neki prijašnji na tu temu, kao što to kod Pera zna biti i na što uvijek čitatelju biva ukazano.

    No, u ovom slučaju se, kad je riječ o komentarima anonimca/-ke krije zapravo jedan sasvim drugi motiv: a to je, dekapitirati autora na njegovom blogu, tako da, što se same teme čini, komentari dotičnoga/-e zapravo uopće nisu relevantni za temu, već tek pokušaj nasrtaja na nešto što, jasno pogrešno utvrđeno, autor kao zastupa, štoviše utjelovljuje.

    Ono što na ovom blogu postoji kao na rijetko kojem drugom koji je naravi takve da potiče na razmišljanje i rad vijuga jest sloboda kakve na toj vrsti blogova nisam do sada viđala. Šteta da ga se kao po befelu miče s naslovnice, osim kad, jasno, ne napiše nešto o seksu, barem u naslovu (moj dojam i zapravo nebitan), a na pladnju nudi pregršt mozgalica for free, glazbe i slika i - ne manje važno - ljudske topline i intime, ma kako god crno-bijelo mu blog vizualno izgledao. To isto mislim i za Modestin blog.

    Nova generacija koja ne prepoznaje i ne haje jer je naporno čitati, no ovaj anonimac nema poštene namjere (da ne kažem 'časne'), a nema ni oružje koje tvrdi da ima, niti je konstituiran tako da može ovdje parirati, ma koliko kod dugo mu trajalo doba priprema.

    A kamilica ostaje na naslovnici, uz par časnih iznimaka, a da vidiš ranije strasti, sumnja, borbi, poetskih i drugih slika - sve je 'rastjerala' ta perfidna programatska logika. Nemoj se iznenaditi kad nakon izbora (sad je stani i čekaj, kao i uvijek u ovoj zemljici dičnoj) neki tvoji sugovornici pokažu pravo lice umiljatog i vrckastog općinstva koje je nerijetko tema i na ovome blogu. Ali sigurna sam da poveznice na to, ako i kad bude potrebno, Pero neće izostaviti. Ukratko, mislim da smo Ejmi i ja od vrućih vulgarnih priležnica od treće osobe, L.Q. nekada vatrene katolkinje, dične braniteljice ženskih prava, ženskog lika i djela općenito (onog što rađa i majka je i ide u crkvu), a sada u niskom startu za Hürem, kad nam je kod mene, pazi sad - ni manje ni više nego kod mene doma, onako naizust i s pjenom na riječima, pod start now 'cause I say so, organizrana orgija tamo prije par godina, danas upravo promovirane u gospođice nakon što smo znale, ovdje ili drugdje, biti kolektivno klasificirane kao pudlice i slično (to kao da ne ispadne da smo baš kuje, jel', odnosno da smo kuje-slatkice s roza mašnicama), što je redovito popraćeno pogrešnim identifikacijama do razine urnebesnih teorija zavjera.

    Pero to zove prostakluk duhom. To se ne da sakriti nikojom ideologijom i religijom, doprosječno dobrom pjesmom i fotografijom, a nekmoli logikom jer je to točno to - prostakluk duhom, a to nije kakvoća tkiva iz kakvog sam sazdana, pa se ne mogu ni u kondicionalu po ovoj temi osjećati posramljeno :-). (samohranamajka 27.09.2015. 19:36)
  • MENTAL - Moj je post namjerno ostavio po strani, kao samo ovlaš oslovljen, čitav taj aspekt BB-a. Zato što aspekt koji sam pak odlučio učiniti glavnom temom (jer mi je naprosto interesantniji od drugih) se sada evo zbio u BB kući, a isto tako će se zbiti ili se zbivao na sto drugih lokacija - on, dakle, transendira lokaciju, širi je od nje, univerzalniji. Navodim stoga i neka ponavljanja s vlastitog bloga, od prije 4 ili 5 godina - koja prikazuju istovjetan fenomen, a posve nevezano uz BB lokaciju i tematiku. E, a mene sada u ovom zbivanju koje se slučajno zbiva baš u realnom vremenu pred TV auditorijem ipak zanima ne to da u realnom vremenu pred TV auditorijem, nego onaj dio koji je isti u svim manifestacijama fenomena. (Jebiga, urednikujem svoj blog prema onome što me i kako osobno intrigira.)
    Problem uistinu nije u seksu ni televiziji nego, kako navodiš, u ''puku koji sve to promatra''. Ali na koji način ja to očitavam: Stefani nije imala problem ni sram zbog samog seksa niti ičega drugog što radi pred kamerama, odnosno same činjenice da sve to radi pred kamerama, kao majmun u zoološkom. No joj se seks izdvojio između ostalih radnji, kao uzrok kajanja - ne njoj kao njoj, nego posredovano, u anticipaciji da će mama biti pogođena time što će joj kćer biti u čaršiji loše gledana. Utoliko je ishodište svega i u mom tumačenju u ''puku koji sve to promatra''. Naravno, teza posta je da obje čine krivo: mama zato što uopće mari kako će čaršija govoriti o kćeri, a kćer zato što ''kajanjem zbog mame'' verificira ovo mamino krivo marenje. Kad ocjenjujem to blamirajućim za njih dvije, riječ je o retoričkoj gesti kojoj ipak nije poanta u derogiranju njih dvije, nego u poručivanju: to ne treba tako! To je užasno krivo - postavljati se, kako čini većina ljudi, s rekogniziranjem moći čaršije nad nama, te posrednim je verificiranjem.
    Inače se slažem s tobom - a i Štefom - da je BB negledljiv i sramotno loš program. No, ne osjećam pritom vlastitu posramljenost, to ne... tu mi pak izmiče što govoriš. Osjećam da sam ne bih mogao biti u toj kući (pa i nisam) te da me bog ni vrag ne bi natjerali da to gledam (pa i ne gledam). Oko svega ostaloga - da BB kuća biva, da se to snima, da se to gleda, da se o tome piše - nemam jak emotivan odnos; ravnodušan sam. (pero u šaci 29.09.2015. 01:00)
  • Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom

    srijeda, 02.09.2015.

    Krivi ste vi


    U filmu Maléna radnja se zbiva u malom talijanskom gradiću usred drugog svjetskog rata. Mladi časnik Cadei salutira na bini. U centru je pozornosti, megafoni se deru u njegovu čast: junak borbe za fašističku stvar. Žene se došaptavaju: Mmm, poručnik Cadei je tako zgodan, sretnica koja ga ulovi! Stavlja šapu na novopečenu udovicu za kojom svi žude (naslovnu junakinju).


    Pretpostavimo li da kolektivni trans nije samo do golog fizičkog izgleda – zašto im je tako vruć? Zato što je faca – tu, među njima. Uniforma i salutiranje, žene i došaptavanje – postaje bjelodano jasno zašto je mladi Cadei pošao u časnike i zašto je tako revan u prisezi Duceu. Uniforma mu pridaje ljepotu, neodoljivost statusa: žene žude za njim, muškarci ga poštuju i titraju oko njega, snishodljivi prema činu, položaju, važnosti, uostalom i zaljubljeni: žele biti poput njega (što bi čovjeku više trebalo u životu, misle si).

    Iz naše današnje perspektive postupak tog mladića kojim se stavio u službu fašističke države odiozan je, pa se sve pitamo: kako je mogao?! Zar nije shvaćao koliko je fašizam nakaradna ideologija?! Kako tako slijep, tako podložan sedukciji?! Čini nam se čudno to njegovo neproziranje. Ali krivo se pitamo. Bolio je Cadeija đon za ideologiju, toliko je jasno. Njemu je bilo prije svega do uniforme, tj. do važnog salutiranja i zadivljenih pogleda žena i muškaraca, htio je biti važan i neodoljiv, želio je biti faca (kao svi što želimo).



    Po završetku II svj. rata među Nijemcima je izraslo grozno pitanje: tko je kriv? Tko je sve činio udruženu zločinačku organizaciju?

    pitanjekrivnje

    Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest o postojanju i o sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. (Karl Jaspers, Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke, 1946.)

    Jaspers analitički raščlanjuje problem. Treba, kaže, razlikovati četiri pojma krivnje (da bismo se sačuvali od površnosti naklapanja o krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu razinu):
    1) kriminalna krivnja (iskupljenje je kazna);
    2) politička krivnja (iskupljenje je odgovornost);
    3) moralna krivnja (iskupljenje je katarza);
    4) metafizička krivnja (iskupljenje je pokajanje pred Bogom).

    Od čega su prva, treća i četvrta nezamislive kao krivnja kolektiva; one su stvar striktno individualnog odgovaranja za sebe. Opire se smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Narod kao cjelina ne postoji. Kolektivne krivnje naroda, dakle, ne može biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke. Ali ostaje pitanje političke krivnje: U tome svi imaju odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a nisu umrli. (...) Ograničenje Nürnberškog procesa na zločince rasterećuje njemački narod. Ali ni u kojem slučaju na način da ga se oslobađa svake krivnje. Naša istinska krivnja u svojoj biti postaje utoliko jasnija. Narod je odgovoran za svoju državnost. U modernoj državi politički djeluje svatko, u najmanju ruku glasanjem na izborima ili neizlaženjem na izbore. Smisao političke odgovornosti nikome ne dopušta uzmak.

    U pravnom pogledu krivi su samo oni koji pripadaju na optuženičku klupu u Nürnbergu (mi bismo iz današnje perspektive našeg Dogovornog rata mogli dodati: ili u Haagu). U moralnom i metafizičkom pogledu krivnja je šire prirode, no još uvijek individualna. Ali u političkom smislu odgovoran je sav narod koji je pljeskao – kao kolektivna instanca koja je dizala desnicu Führeru, a vrlo dobro se sjećamo i one gotovo plebiscitarne podrške koju je ovdje Tuđmanova politika svojedobno uživala ili cvijeća koje su tamo bacali pod Miloševićeve tenkove. 1





    Ponovit ću dijelove iz starog starog posta u kojem ne dijelim s blogericom Čvorović romantizam malog, običnog čovjeka. Mali obični čovjek je (kažem tamo) neostvareni monstrum. Vrlo su u tom smislu znakovite snimke u kojima nam se đeneral Ratko Mladić otkriva kao najnormalniji obični čovjek, sto posto isti kao svi oko njega.



    Na nekoj tipičnoj svadbi u tipičnoj bijeloj košulji kratkih rukava (navlas istoj kakvu nose svi muškarci na svadbi, na svim takvim svadbama otkad je svijeta i vijeka), i s jasno ocrtanim krugovima znoja ispod pazuha (navlas istima kao ispod svih muških pazuha u bijelim košuljama na pučkim svadbama), pjevajući tipične pjesme, plešući u tipičnim kretnjama, grleći se na tipičan način, mašući i nazdravljajući točno onako kako se uvijek maše i nazdravlja i izvodeći sve ostale tipične radnje koje se izvode na svadbama (na potpuno isti način kao svi oko njega). Čudnovat, iznenađujući efekt filmića potječe odatle što nam je nekoga o kome smo navikli misliti isključivo u terminima krajnje neljudskosti i monstruoznosti, pokazao u najordinarnije ljudskom svjetlu (odviše ljudskom), i čak kao nekoga s kime nam, budući da tuguje za izgubljenom kćerkom, treba ljudski suosjećati, kao nekoga tko se ni po čemu ne razlikuje od svih drugih najobičnijih ljudi oko njega.

    Da jedan takav ultrazločinac kao Ratko Mladić uopće ne bude sotona s rogovima i repom, nego sivi obični bilo tko – ne, to je ipak previše!



    Htio bih tu temu ne samo usput, nego i malo sustavnije, ciljano obraditi, zato pišem ovaj post.

    A imamo li u vidu slučaj Eichmann? Čuli smo svi: demonizirani Adolf Eichmann, idealni birokrat, nacistički zločinac koji je učinio što je učinio (''arhitekt holokausta'') čisto po službenoj dužnosti. Kad su ga pitali zašto je podavio milijune, rekao je ''ništa osobno, samo sam slijedio naredbe''. On je bio samo vojnik, nije ni o čemu odlučivao. Puki veliki logističar.

    fuhrer je naredio

    Takva vrsta obrane ponekad se uzima u obzir kao olakšavajuća okolnost (u smislu nemanja izbora), ali Eichmannu se nije povjerovalo, s obzirom da je bilo svjedočenja – od strane visokorangiranih bivših nacista – kako on nije imao nikakvih problema s tim da po potrebi i svojevoljno prekorači vlastite ovlasti, ako je predmnijevao da bi to bilo po volji Führeru. Poznato je, recimo, da je '44 osobno išao u Budimpeštu ne bi li ubrzao likvidaciju tamošnjih Židova, jer je znao da su Rusi blizu, a kad je '45 Himmler proglasio obustavu deportacija, on se oglušio i nastavio – da ne ostane posao nedovršen. Znači, ipak mu jest bilo osobno stalo. Što da mislimo o takvom čovjeku? Aktivno priželjkivati smrt nepojmljivog broja ljudskih bića može samo čudovište. O tome je Hannah Arendt, dok je kibicirala u Nürnbergu '61, napisala važnu knjigu. Banalnost zla, tako je to nazvala. Zašto banalnost? Zbunjujuće je, pisala je, vidjeti da jedan takav ultimativni nečovjek, koji se za rata pokazao kao bez grama ljudskosti u sebi, ovdje sada funkcionira tako ljudski, odviše ljudski – čovjek kao svaki drugi, koji u svom psihološkom profilu uopće nije nikakav ekstrem, nikakav specijalno devijantni monstrum. Tu se, shvatila je, nije sudilo bolesnom psihopatu, s kojim se ne može razgovarati, nego nekome zapanjujuće uračunljivom, prisebnom, običnom, normalnom, čak sasvim nezanimljivom i bezveznom, čak bismo se sažalili.

    Kako sad – čudovište, a nije čudovište?

    covjeculjak



    U ovom intervjuu, Jacques Brel govori o tome kako ne dijeli ljude na dobre i loše: nema loših, kaže, ali zato ima glupih ljudi. Glupost je grozna. Zla vila koja baca urok na svijet – to je glupost.



    Subverzivnost ove misli sadržana je u velikoj kurentnosti rezoniranja po kojem nečiju intelektualnu podbačenost ne osuđujemo pretjerano. Ne vidimo neki grijeh u tome. To se najviše temelji na kriteriju imanja/nemanja kontrole nad onime što jesmo. Govorimo: no, pa nije netko kriv ako je malo mutniji u glavi – tako se rodio, što će. No, nad čime što jest čovjek uopće ima kontrolu?

    Često sam špotan zbog velike netolerancije na nisku inteligenciju i da zašto sam tako nesmiljen prema ''siromašnima duhom'' (čije je kraljevstvo nebesko). Kao biva, postoje važnije stvari – nije kunst u tome da se ne bude glup, nego je samo bitno ''biti dobar''... ima i riječ posebno obojena u tom tonu: prostodušnost: netko nije baš najbistriji, ali je zato ''dobar'' (k'o kruh). Ne vjerujem u takvo postavljanje stvari. Svjedočili smo u posljednjem razdoblju ''neokonzervativnom'' revivalu, desantu srednjovjekovljem – od afere zdravstvenog odgoja, preko ćirilice u Vukovaru, do pseudoobiteljske referendumske inicijative – moje pitanje: koliko je od malignosti ovih društvenih fenomena usidreno upravo u toj bezočnoj prigluposti, priprostosti nazora tih ljudi? Nemajmo iluzija, nije do različitosti svjetonazorskog pola, nego je svjetonazorska različitost do različite bistrine u glavama. Pa kako onda reći da mozgovna slabost – kognitivna zakržljalost – sklonost brkanju pojmova – nesposobnost da se misli – ne nosi sa sobom zloćudnost?

    Zavaliti se pred TV i prepustiti mozak paši, govoreći kao svi, filozofijom palanke – umjesto vlastitog procesa svijesti samo primjenjujući gotova ''uvriježena mnijenja''. Ako se u jednoj stvari razumijem s abrahamskim religijama, onda je to zazor prema čovjeku kao široj populaciji. Svijest o tome koliko su ljudi u svom masovnom agregatnom stanju zapravo tupi i opasni, razuzdani u sirovoj agresiji svoje zapuštenosti, suženosti pogleda i sentimenata na koje su naučeni. Skanjujem se susreta s ograničenošću, ukratko; jer ograničenost jest agresija.



    O, ta bagra... Brel je – mudro – popustljiv prema ''lošima'', ali ne, kaže, i prema glupima. Ne volim glupe ljude - jer glupost je indolencija. Glupost je kad živiš i kažeš sebi ''to je dovoljno, živim, okej sam'', kada se ne lupiš nogom u dupe svakog jutra, govoreći si ''nije dovoljno'', ''ne znaš dovoljno'', ''ne uviđaš dovoljno'', ''ne činiš dovoljno''. Je, glupost je indolencija. Oblik masnog plaka oko srca. Oblik masnog plaka oko mozga.



    Kakav narod takva vlast: dobri ljudi skoro blage ćudi... Hrvati sebe vide kao narod pretežno dobrih ljudi, blage ćudi, civiliziranih i pristojnih, normalnih i zdravo socijaliziranih. Pretežno su u tome i u pravu. Trebalo bi pokucati na puno vrata da bi nam otvorio netko tko ne bi bio barem minimalno ljubazan i dobrohotan, o nekakvim psihopatima da ne govorimo. Bolesni manijaci među nama su rijetki, egzote. Stopa kriminala je među najnižima u svijetu. Čovjek se može osjećati sigurnim kamo god pošao. I tako dalje. Stoga Hrvatima i je uvijek tako teško povjerovati kad se govorka o monstruoznim stvarima koje da su navodno neki među njima činili. Iz čega proizlazi samo jedno: slabo su Arendt čitali.



    Evo jedan koji je čitao: kod Mosora sam na blogu naišao onomad na zanimljiv osvrt Aleksandra Hemona, iz 2005. Mosoru se jako dopao (''smrzlo'' ga, veli, kako je dobro). Da nije Eichmann, piše dakle Hemon, bio psihopat ni zvijer, nego najobičniji mali, sivi, jadni, banalni čovječuljak koji se sudskom istražitelju s gorčinom – i očekujući ljudsko razumijevanje – žali kako su ga autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti (iako su dobro znali da je posao za koji je zadužen obavljao bez greške, tj. genocid je išao da ne može bolje). No, odmah zatim Hemon skače u vlastita usta. Da je baš u toj situaciji sadržana suština banalnosti zla. Dobro, ali zašto? Zato, kaže, što to pokazuje kako je Eichmann bio nesposoban uživjeti se u poziciju drugog ljudskog bića, konretno tog istražitelja kojem je cijela obitelj nestala u holokaustu. Nije u stanju vidjeti se očima drugoga: u sjeni milijuna žrtava čiju je likvidaciju facilitirao, on ovome o unaprjeđenju za koje je jednom oštećen?! I tu Hemon poentira: Zločinci su, drugim riječima, banalne kukavice, ljudi sa permanentnim, bolesnim mentalnim blokom. Kud god da pogledaju, oni vide samo sebe i svoje probleme u svoj njihovoj tričavosti.

    Dalje Hemon navodi primjer dvojice srpskih Škorpiona, kojima su oči za patnje drugih zatvorene odavno, sa snimka na kojem se vidi kako s ponosnom bezdušnošću pucaju u prestravljene šesnaestogodišnjake iz Srebrenice. Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima; to je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti (radi se o pritužbi jednog od dvojice usred svog tog užasa koji stvaraju, zbog slabe baterije kamere). Ali time se Hemon, mada naglašava da upoznat s Arendt, vraća na sam početak, u predarendtijansku fazu. Da su zločinci banalni zato jer su grozno nehumani, nemaju suosjećanja i pritom samo misle na svoja unapređenja i baterije; obilježava ih odsustvo svakog moralnog osjećaja i savjesti.

    Pobogu, ne!

    Banalnost zl(očinac)a sadržana je u tome što oni zlo čine, a da se ne osjete posebno zlima, nehumanima ili na bilo koji način drugačijima od ljudi oko sebe – tako je u skladu, tako samorazumljivo, tako normalno, čine to kao neku sasvim banalnu radnju. Ne osjećaju se u tome sami, zato što računaju da imaju podršku svog kolektiviteta iza sebe. Na to je Arendt mislila. Zločinačko ponašanje se diljem svijeta najbolje prima i biva tako masovno ne onda kada se događa usuprot savjesti, nego baš naprotiv, kroz njenu primjenu – laku, bezmisaonu, nekritičku primjenu – najbolje se prima među onima koji se najbolje identificiraju s kolektivnom savješću kojoj pripadaju (sklonost k samozaboravu leži već u čovjeku kao takvu. Njemu je potrebno da se otrgne da se ne bi izgubio u svijetu, u običajima, u svemu onom što se bez razmišljanja samo po sebi razumije u čvrstim kolotečinama; Jaspers).

    Ma da, da, i prijesni izostanak empatije je jedno od obilježja, ali kad Hemon stane proklinjati ''čisto zlo'' u nekome ili se izrazi ''svako ko nije banalni zločinac'' – on zapinje u ključu govorne predrasude po kojoj su zločinci neki drugi ljudi, esencijalno drugačiji, koji nisu kao mi. Postojimo svi mi zdravi koji po aprirornom karakteru nismo i poremećene iznimke koje po apriornom karakteru jesu ''banalne kukavice'', s ''bolesnim mentalnim blokom''. Ali to je ono čime nas je Arendt prosvijetlila: ne, nisu u pitanju iznimke, nije uopće do poremećenosti, ne treba biti mentalno bolesna kukavica. U krivu je predrasuda po kojoj zle stvari čine isključivo zli i devijantni ljudi; naprotiv, treba shvatiti mehanizam po kojem masovna stratišta stvore baš oni zdravi, dobri, besprijekorno socijalizirani.

    Zlo je banalno onako kao što je banalan bilo koji ilija čvorović.



    U Živjeti s istinom pisao sam o Čvorovićevoj paranoji koja počiva na tome što samu činjenicu da se ''SUP'' raspituje o podstanaru uzima kao garanciju da je podstanar zlikovac. Jao, Danice, što si ti naivna: – Kad se milicija interesovala za dobrog i poštenog čoveka...

    Ilija je prije svega pokorni građanin i legalist. ''Ima 'ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu'': to znači da nije njegovo da preispituje – on vjeruje bespogovorno u (samoupravne komunističke) vrijednosne zasade društva i države u kojoj živi.

    Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako se ne sete – nikom ništa, to je bila moja dužnost da radim. U samoj srži njegovog hiperlegalističkog bića je biti na liniji podrške političkom i ideološkom vodstvu – vlasti. A što kada bi vodstvo bilo neko drugo? Da je Ilija Čvorović kojim slučajem, umjesto u socijalističkom Beogradu, živio u Beogradu 90-ih, bi li bio tvrdi miloševićevac? U to ne treba sumnjati. Njegov moralni kompas funkcionira po principu autokorektivno usmjerene antene, požrtvovno dajući sve od sebe u utakmici za prvenstvo u bliskosti duhu društveno podobnog i prihvaćenog. A da je živio u Zagrebu 90-ih? Točno, bio bi tvrdi tuđmanovac. U Reaganovoj Americi ili Thatcheričinoj Engleskoj izgradio bi se pak kao veliki neoliberal, kapitalist i imperijalist, jednako veliki kao što je ovako bio veliki komunist i antiimperijalist. Jer u svakom od tih poredaka imalo bi tko je zadužen za istinu i ne bi bilo njegovo da preispituje.

    U nacističkoj Njemačkoj tko je bio Židov morao se skrivati. Tražila ga je policija. Tako su propisivale Društvene vrijednosti i Zakon. Da je Ilija Čvorović živio u nacističkoj Njemačkoj, mogućnost da za njega neki Židov bude dobar i pošten čovjek bila bi stoga a priori isključena – jer šta se inače ima skrivati i šta se ima gestapo za njega interesirati?


    Ali nisam ja jedini bio inspiriran.

    ''Ko nije u liku Ilije Čvorovića prepoznao svog oca, taj nije rastao u tipičnoj srpskoj porodici'' – govorio je moj prijatelj početkom osamdesetih godina. (...) Svi naši očevi su izgledali i ponašali se isto. Zdepasti i namršteni, ispod staromodnih brkova, još od detinjstva na selu negovali su kult ''glave porodice''. Uvek kruti i strogi, tvrdoglavo su gospodarili kućom. Na poslu su bili sasvim drugačiji ljudi: mirni ko bubice, vredni i poslušni. Za 35 godina radnog staža ni jednom nisu zakasnili na posao.

    Ovo je iz osvrta Igora Ivanovića, u kojem pobraja Ilijine tipske vrline – jer ne treba ispuštati iz vida da Čvorović i je pun tih vrlina, da se ne radi o čovjeku beščasnom i besprizornom.

    Prvo, da je on vredan čovek koji je celoga života tvrdo radio. Sigurno je neuporedivo više dao društvu nego što mu je to društvo vratilo. Dirinčio je i ćutao disciplinovano verujući u nužnost individualne žrtve zarad opšteg dobra. U žučnom razgovoru sa ćerkom njegova žena Danica kaže: ''tvom ocu je često u životu bilo teško, proživeo je vek kao pas, bio vređan i ponižavan, crnčio je i radio...''. Ovakav tip ljudi muku podnosi uspravno, iznutra, noseći ćutke svoje sudbinsko breme. To su ljudi koji su teško živeli, mučene duše, generacije ''rođene u plaču i sazrele u muku''. Na drugom mestu Danica kaže podstanaru: ''25 godina smo proveli po šupama, podrumima...on je postao srčani bolesnik, a ja zaradila reumu...onda smo podigli kredit i u dugovima smo do guše...'' (...)
    Zatim, Ilija Čvorović je bez ikakve sumnje pošten i čestit čovek. To nije alibi njegove sudbine, to je ideal njegovog života. On sam kaže: ''živeo sam ko pošten čovek i umreću ko pošten čovek...'' Ovo je suštinska vrednosna parabola njegovog bivstvovanja na zemlji, koja je u današnje vreme postala retkost. Ilija Čvorović drži do sopstvenog ugleda i časti: ''neću da mi se ime provlači po novinama i da prstom upiru u mene...''. (...)
    Dalje, Ilija je nesumnjivo miran i patrijahalan čovek. Skromnog izgleda, ali osoba koja drži do sebe, uvek uredan i čist. Konzervativan u najboljem smislu te reči. Bezrezervno privržen porodici, tip čoveka koji nikada, ni za živu glavu, ne bi prevario svoju ženu. On sve ''daje u kuću'', ne ide u kafane i živi za to da iškoluje svoje dete za doktorku. Njegova žena plače od radosti kada joj ćerka kaže da se zaposlila, on je krut čovek pa ne pušta suzu, ali mu se srce topi od miline (''i meni nešto lepo da se desi!''). Poštuje običaje, vadi sve pare iz novčanika i daje ćerki da počasti društvo.
    Uopšte svi oni ''znaju red'' i izkazuju poštovanje. Brat Đura dolazi u posetu i nosi pune ruke skromnih poklona, ljut je što nije ranije pozvan da pomogne Iliji i što ga je ovaj samo zvao da pomogne snajki (''ovako bar znam...nemam brata!'').



    He's a well respected man about town
    Doing the best things so conservatively


    Jasno je da Ilija Čvorović nije religiozan čovek u smislu spoznaje. Ali, sa druge strane, njegovo biće je u osnovi tradicionalističko i satkano od niza osobina iz hrišćanskog kanona, kao što su skromnost, požrtvovanost, nesebičnost, vrednoća, smernost, poštenje, disciplina, patrijahalnost... Jasno je i da su ovo vrednosti na kojima je, između ostalog, građena evropska civilizacija i na kojima i danas počiva. Lako je uočljivo da Ilija Čvorović poseduje u svom karakteru širok spektar osobina za najiskrenije poštovanje i da je danas malo ljudi sa takvom moralnom arhitekturom. Pa kako je onda ovaj obični čovek umesto temelja društva odjednom postao paranoik koji progoni nedužne ljude?

    To je to, da: baš ''normalni ljudi'', ''običan svijet'', ''dobri ljudi skoro blage ćudi'', upravo ta ''tiha većina'' standardno ograničenih, ali prostodušnih i dobrih, časnih i poštenih, koji isto vole svoju djecu.



    Eichmannu je genocid bio naprosto njegov posao; a kako se ono kaže: pos'o k'o svaki drugi. Ako se revno angažirao – čak i preko tražene ''norme'' – to ipak (istinu je rekao) nije bilo patetično motivirano, iz nekog intrinzičnog velikog krvničkog zanosa i uvjerenja; naprosto se radilo o čovjeku s izraženim mentalitetom dobrog, savjesnog zaposlenika, od onog udvorničkog tipa koji strasno žudi biti potapšanim po ramenu od strane nadređenih – i posljedično biti društveno promoviranim, zadobiti status unutar svog socijalnog okruženja. Samo to, i jedino to, je u njegovom životu predstavljalo vrijednost (za razliku od tričarija poput života nekih tamo Juden, koji su, i to je ono glavno, ne u njegovoj osobnoj nego u kolektivnoj savjesti sredine bili otpisani kao bezvrijedni).

    Strelovit uspon: 1932. primljen je za SS-ovca; 1933. postaje Scharführer (narednik); 1934. prelazi u Sigurnosnu Policiju; 1935. unaprijeđen je u Hauptscharführera; 1937. u Untersturmführera; 1938. u Obersturmführera (uz što je dobio i funkciju vođenja Centralnog ureda za židovsku emigraciju); 1939. u Hauptsturmführera (uz funkciju vođenja Centralnog ureda za sigurnost); 1940. u Sturmbannführera; 1941. u Obersturmbannführera. Zar čovjeku zaraženom takvim alpinizmom može na pameti biti išta doli pitanja vlastitog statusa u hijerarhijskog piramidi? A 1942. dobio je funkciju ''Transportnog Administratora''. Zapovijed koju je dobio bila je ona o Konačnom rješenju, i nije bilo njegovo da kritičkim okom preispituje zapovijedi. ''Ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu'', reći će Čvorović – i zbilja, sigurno nam nije bilo potrebno upoznati Eichmanna u Budimpešti '44 na vrhuncu djelotvornosti da bi nam bio poznat onaj mentalitet koji najviše prezire ''filozofiranje'', kao neku vrstu parazitstva, a poštenje i vrlinu gleda u tome da pojedinac savjesno i pošteno obavlja posao koji mu je povjeren (i ponaša se sve kako red nalaže). Kao da smo se već sretali s tim diskursom – kad ti majstor pun zadovoljstva sobom kaže: pusti ti te svoje priče, radiš li što kako treba ili ne? A on, Eichmann, kao ipak nekakav izniman pojedinac, koji se oduvijek gdje god je bio isticao u sposobnosti, vrlini i savjesnosti – neće dopustiti da ljudi kažu kako je samo nezainteresirano odradio, preko neke stvari – ne, on se mora pokazati. To je njegov jedini moral: posao kao posao, a pitanje je tek – tko je u svom poslu zabušant, a tko daje sve od sebe! (Drugi primjer: Karamarkov milicajac koji revno trenira strogoću na prosvjednicima iz Varšavske, jer nije njegovo da preispituje i filozofira, nego da radi svoj posao, a posao glasi: provoditi zakon. Jer poznato je da Horvatinčićev projekt ima sve dozvole, najurednije, sve po zakonu. Ne uspoređujem Karamarka s Eichmannom, jer nisu u pitanju zakonske perverzije istog stupnja zloćudnosti, ali u obrascu i principu je to točno to.)



    Utoliko je Hemon promašio i kad je Eichmannu pripisivao potpun izostanak moralnog osjećaja. Nije pitanje da li moral, nego koji moral? A je li nama ostalima Eichmannov moral doista baš toliko stran?

    Kad smo već kod slučaja Varšavske, napisao sam 2012. jedan post (pače, serijal) na temu meritokratske etike zasluge:

    Pamtimo li još (ja pamtim) onu sitnu vijest iz januara 2007., kada je Bandić Teu Celakoskom poručio da nema on šta njemu protestirati, bubnjati po ulicama protiv HoTo vizije za Cvjetni i brojati o poštivanju propisane procedure, s obzirom da što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Poruka: glas pojedinca u našem društvu ima onoliku težinu koliko mu teži imovina, odnosno koliko je u životu ''stvorio''. Dobro imovno stanje je kao lista referenci: znak marljivosti, sposobnosti i uspjeha u radu/životu, a ovo se opet uzima kao možda i presudan kriterij ljudske vrijednosti – čak i ako se to ne priznaje uvijek eksplicitno. Čovjeka respektiramo ako je sposoban; ako nije, onda je jadnik, nad kojim ćemo se možda sažaliti i smilovati mu se ili možda nećemo, ali definitivno neće biti poštovan; takvi ljudi generalno uživaju nizak socijalni ugled, smatrani su malo vrijednima, nitko ne drži do njihovog mišljenja. Jer zašto je važno kako Bandić sudi? Zato što nije on taj diskurs isisao iz svog malog prsta, nego ga je preuzeo iz zraka oko sebe, kao uvriježeno vrednovanje.

    Efikasnost kao ultimativni aršin vrijednosti. Meritokratska radna etika nominalno možda i ne drži najuzvišenije mjesto među etikama (kršćanska je nominalno prva na top listi), ali je u svakodnevici bez daljnjega najprisutnija, u smislu da u realnom vremenu najveći broj ljudi najredovitije pritišće upravo ona.



    Od malih nogu nas se odgaja s tim u skladu. Da se poslužim frojdijanskim rječnikom, moral nam dolazi u vidu superega. A što je superego: internalizirana vanjska zapovijed – ti moraš, to je tvoja dužnost. Povijest raznih morala povijest je raznih pounutrenih imperativa, odnosno osjećajâ krivnje i stidova. Meritokratski moral hoće od nas da savjesno, redovito i uspješno proizvodimo, dostavljamo (izvršavamo zadatke i obaveze stavljene pred nas), a ukoliko ne proizvodimo i ne dostavljamo, u boljem slučaju dobijemo packu i osjetimo se posramljeni, u gorem budemo i faktički kažnjeni. Pitanje koje nam svima stalno visi nad glavom, kao Damoklov mač, od vrtića do penzije: jesmo li napisali zadaću? Ponekad se dâ čuti kako je škola tu da nas nauči slobodno misliti, kritički misliti, no čovjek bi se zakleo kako jedino poduči osjećaju da imaš nešto za skrivati. ''Jesi li napisao zadaću?'' (Onda ti skrivaš da nisi.) ''Jesu li ti nokti dovoljno podrezani?'' (Protrnuće! Pogledavaš... a, dobro je, danas još prolaze.) Pa i na faksu još ista priča. ''Jeste naučili, kolega?'' (Joj, samo da me ne pita 7., 9. i 13. poglavlje.) ''Hoće biti taj program predan na vrijeme?'' (Da mi je još samo jedan dan!) To skrivanje nam postaje druga priroda: stalno strepimo od mogućnosti da budemo prozvani/kažnjeni zbog zakazivanja na planu obavljanja obaveza i postignutih uspjeha. Škola krivnje i potiskivanja, zatomljavanja – ne smiješ se odati, ne smiješ biti uhvaćen u neznanju i slabosti, prerađuješ sebe s vlastitog glasa na propisani glas nivoa, jer moraš biti na nivou. ''Ljenčine'', ''glupani'', ''nesposobnjakovići'', ''gubitnici'' – pogrde se lijepe kao čičak sramote na leđa insuficijentnih, onih koji ne zadovolje. Samo da nam je ne ostati prezrenim luzerima!


    A Eichmann nam onda jako nije jasan, kao.

    Čudan neki i neobičan svat, ili, naprotiv, baš poput nas?

    Budućnost pripada Uspješnima.2

    Sve ćemo učiniti samo da ne budemo prezreni kao luzeri i bijedni nikogovići. Sve samo da budem subjekt, a ne objekt smijeha unutar vrijednosnih koordinata društva u kojem plivam! Baš sve? Priča o Eichmannu nije priča o ekstremnoj mizantropiji, nego priča o ekstremnoj žudnji, inače općeljudskoj, za uključenošću, prihvaćenošću, uspjehom, priznanjem. Od istražitelja je očekivao da se stave u njegovu poziciju i da suosjećaju s njegovom frustracijom zbog nepravedne zaobiđenosti u promaknuću zato što je očekivao, kao nešto samorazumljivo, da svi dijele tu radnu etiku uspjeha i neuspjeha, nesposobnosti i napredovanja, kučeta i mačeta. Zar uopće postoji još nešto na svijetu? Čovjek od karijere, za njega je to bio jedini moralni kriterij, i mislio je da je za sve ljude to jedini moral. Sasvim je vjerojatno da je, nasuprot tumačenjima o ciničnoj besavjesnosti, do samog kraja u svojim očima bio visokomoralna osoba, pojedinac baš izuzetne savjesti, iskreno je očekivao da bi i drugi u njemu mogli prepoznati osobu vrijednu najvišeg poštovanja. Dok god je tako jak u našoj kulturi superego domaće zadaće i uspjeha, nema nam se što, poput Hemona, iščuđavati i snebivati.


    When they've tortured and scared you for twenty odd years
    Then they expect you to pick a career
    When you can't really function you're so full of fear
    There's room at the top they are telling you still
    But first you must learn how to smile as you kill
    If you want to be like the folks on the hill




    U Nasilju normalnosti (ne bi ovdje bilo naodmet proučiti ni taj post, tko još nije) spominjao sam već rečenicu iz De Bottonove Statusne tjeskobe: U tradicionalnom grčkom seoskom društvu čast se nazivala time, u muslimanskim zajednicama sharaf, među hindusima izzat – i u svim tim slučajevima očekivalo se da se ona brani nasiljem.

    Do čega ono ilija čvorović drži više nego išta? Do ''sopstvenog ugleda i časti''. Da mu se ime ne povlači po novinama, da ne upiru prstom u njega.

    Da je ideologija, popraćena seksi uniformom, bila jedenje govana (mislim u doslovnom značenju) – poručnik Cadei bi se najeo kao nitko i vrijedno zaslužio svoju karijeru i svoje epolete. Samo da je biti gore (a ne dolje) u postojećoj konstelaciji časti. Samo što je, evo, u njegovoj okolini upravo prominentni fašizam donosio maksimum statusa. Vladao je visoki patos i službeni društveni konsenzus po kojem nisu u svojim vojnicima vidjeli ultimativno zlo, nego baš ultimativnu moralnost, oličenje časti. (Uostalom, zar je slučajnost da ''časnik'' potječe iz ''čast''?) Zato je Cadei prigrlio fašizam, a ne što bi ga tobože ideologija zavela. Posve je očito da je u pitanju moglo biti bilo što, bilo koja ideologija, to je sporedna stvar, a suština je ista kao i svugdje: socijalna sila uzgona. Težnja za uzdizanjem u društvu, za figuriranjem među ljudima. U nekom savezničkom Cadeiju, koji je postao časnik samo da bi se dokopao društvene promocije, ne vidimo ništa sporno, ali zato fašistički časnik koji je postao časnik samo da bi se dokopao društvene promocije – e to je već nešto sasvim drugo, nad tim se zgražamo. A može li se ipak tako suditi? Naravno da je Cadei govnar bez premca, ali ne iz razloga iz kojeg bi se mislilo: ne zato što je bio fašistički časnik, nego zato što je bio fašistički časnik.



    1. Balašević je to sročio donekle pregnantnije od Jaspersa:
      Otkud svi ti paraziti
      Što su nam zagustili
      Nemoj, stari moj
      Krivi smo mi
      Što smo ih pustili
      Ni svi ti silni infantilni
      Što su puške sanjali
      Ne, ne, derane
      Krivi smo mi
      Što smo se sklanjali
      Nisu krivi sedativi
      Što ih nisu sputali
      Sorry, matori
      Krivi smo mi
      Koji smo ćutali
      @

    2. Preporuka: članak Lane Pukanić.@

    - 17:32 - slušam (6) - printaj - #
  • puno si toga dotaknuo. (u meni) :Đ da sad sjedim tri dana za kompom ne bi (ovo h nekako ne volim pisati pa ću ga ubuduće izostavljati) :) stigla napisati sve što mi je putem (po tvom postu) padalo na pamet.

    Glupost je grozna. Zla vila koja baca urok na svijet – to je glupost. -ha! ovo mi se sviđa. dijete u meni bacaka se od razdraganosti. :)

    ...nema loših, kaže, ali zato ima glupih ljudi. - s ovim se baš ne slažem jer ima pametnih a loših ljudi.

    glupost jest latentno zlo, a masovnost ono što mu daje snagu. dovoljan je jedan pametan a zao da pokrene masu glupana. gledala sam to svojim očima i nisam mogla vjerovati. može im se prodati muda za bubrege pa im tako nije teško ni prodati bilo kakav "pravednički motiv" za razne ubijačine. i čine to zdušno jer oni imaju pravedan cilj. za naježiti se. od tada zazirem od svih ljudi - od glupana, od vjernika i svih ostalih koji izgledaju previše normalni. zapravo me najopuštenijom čine oni koji djeluju neprilagođeno/neshvaćeno.

    kolektivna svijest mi se čini kao jedno od većih sranja/izvora sranja. laše je biti mi nego ja. kao ja si nepokriven ali onda i svjesniji svega oko sebe. zašto neki ne mogu biti mi nego samo ja? je li stvar samo u inteligenciji?

    Često sam špotan zbog velike netolerancije na nisku inteligenciju i da zašto sam tako nesmiljen prema ''siromašnima duhom'' - ovdje si vjerojatno i mene strpao, no tu bi imala pritužbu. nije upitno da sam te špotala, upitan je razlog. :)

    gluposti se do neke mjere može doskočiti ako postoji volja.
    Čitaj knjige! Ubij tog glupana u sebi! - ovo sam nekidan negdje pročitala i mislim da bi djelovalo, a zvuči i dosta pacifistički. :)

    no ima tih nekih momenata koje ne mogu objasniti glupošću - čini mi se kompleksnije.

    nisam stigla komentirati ti Litost, a htjela sam, doduše nešto šire od litosti kao takve. ne zadovoljava me uspostava dijagnoze, iako je ispravna dijagnoza vrlo bitna, no taj dio odradim sama. :D uvijek mi fali ono zašto kako bi se moglo preventivno djelovati. zašto je 99% posto žena važno biti lijepom ili ljepšom od cindy, a meni nije? zašto se daju rezati i dovoditi život u pitanje u ime ljepote, a npr. meni je to umobolno. kako dođe do takvih razlika ( je li to ono kad sam s tri godine pala na glavu??) :), uzmemo li u obzir da sam i ja heteroseksualna i rado bi preživjela ako može, fala na pitanju? ajde dear pero daj mi više rješenje. :D (Emi Gablo 02.09.2015. 21:26)
  • Izvrsna studija, da prisnažim sa par observacija:
    a) zlo, objektivno Zlo, doista ne proističe iz gluposti tj. nesvjesti, no ono je *posredovano* glupošću/nesvjesnošću, tj. glupost je medij za Zlo. Putem nje postaje tako uspješno- puno uspješnije nego da se oslanja samo na zlo kao takvo.
    b) konzervativna 'vrsta' moralnosti- riječ je zapravo o pučkoj ili plebejskoj kvazi-moralnosti , dakle, ne može se govoriti o moralnosti u stvarnom smislu riječi. Moralnost uključuje svjesnost, dočim je kod plebejca-konzervativca, ponosnog stoika-pušioničara - nema. Njegova sva svijest je 'utrošena', uključena ili vezana za njegovu sliku o sebi i refleksiju o sebi u drugima- ta slika je kristalizirana kroz pojam 'Časti' itd. Budući se radi o nesvjesnoj kvazi-moralnosti i kvazi-etici, plebejac-konzervativac će čistim automatizmom mjesečarske ne-svijesti završiti za ventilima tuš-kabina u Aušvicu a da niti ne primjeti da se događa nešto neobično.
    c) PLebejac-konzervativac se ne može suočiti sa vlastitom ništavnošću, beznačajnosti i općenito ništavilom egzistencije, stoga, vjera u Red i Poredak je njemu važnija od kruha i vode. Konzervartivac ne vidi da se u Poredku koji je do srži korumpiran nema što 'konzervirati'. Dakle, radi se o svojevrsnoj embrionalnoj, usnuloj individui, čije buđenje je moguće tek kroz 'inicijaciju' u kritičko mišljenje. Kad se razvaline Poredka više nem mogu sakrivati i postaju jasno vidljive na danjem svjetlu, to svakao pouzdano nagovještava skoru dezorjentiranost većeg broja jedinki što vodi u kolaps. (Ništa Ništa 03.09.2015. 22:29)
  • @Ništa Ništa - Dobar i precizan komentar; iz poznavanja metafizike pet plus, a iz psihologijskog praktikuma dvoplus (tamo imaš nulu, plus-minus, plus i dvoplus).
    @pero - Tekst je tradicionalno i tradicijski odličan, no ipak bih dodao riječ, dvije, onako napamet nakon ili ispod cjeline onog što si napisao. Svatko od nas iz pozicije svoje vlastite intimne banalne složenosti ili složene banalnosti kognitivno zaključuje o drugima, kako o onima moralno i/ili mentalno ispod sebe, tako i o onima moralno i/ili mentalno iznad sebe. Vjerovanje u vlastitu kogniciju stvar je elementarne psihičke prisile, no upravo se po toj prisili i može kako-tako objektivno kvantificirati zdravi razum. Drugim riječima, sva je sreća da imamo prisilu vjerovanja vlastitoj kogniciji. Drugačije bi značilo kaotično, suludo i shizofreno. Pa ipak, kad se radi o velikim temama poput Otajstva Zla, naše nas kognicije izdaju, pokazuju se u svojim intelektualnim raskošima svejednako nemoćnima i pojednostavljenima. Pojednostavljenje je, po mome shvaćanju, ovdje ključna riječ. Sve što se na gornju temu ima za reći po defaultu je preveliko pojednostavljenje. O Zlu se mora šutjeti (kao i o Dobru), ma koliko to zvučalo ruski pravoslavno u maniri Tolstoja ili Dostojevskog. Je li kod zlikovaca riječ o posvemašnjem pomanjkanju moralne komponente ili je riječ o moralu shvaćenom kroz prizmu glupe poslušnosti svom superegu koji se želi svidjeti, koji želi biti dijelom kolektivne paradigme, koji panično želi biti prihvaćen i priznat itd? Ili o mješavini objega i još koječega? Ono što je rekao @Ništa Ništa čini mi se da je na pravom tragu: objektivno Zlo posredovano je glupošću/nesvjesnošću. Premda se tomu mora dodati, da se objektivnost Zla u konačnici ipak nužno utapa u univerzalnu božansku Subjektivnost, čime Otajstvo Zla i nadalje bježi korak pred najpametnijima među nama. ;-) @Diogenu odiozna ezoterija u svega nekoliko misaonih kategorija sa supraintelektualnih pozicija objašnjava sveukupnu fenomenologiju Zla. Ona kaže: apsolut se bezuzročno, prividno i posve neinteligibilno unutar sama sebe dijeli na duh i supstancu. Oboje su vječni i nestvoreni. Duh po nužnosti penetrira u supstancu, u kojoj zbog toga nastaje involutivna diferencijacija. Duh silazi po ljestvama, sve do svjetova suptilne, a na koncu i grube materije. Na dnu, duh se počinje penjati, povlačeći za sobom materiju/supstancu, tj. profinjujući je. Čovjeka kao biće zatječemo već poodmaklog na evolutivnom luku; oko njegova duhovnog središta materija je već vrlo kompleksno organizirana, s vrhuncem u fizičkom mozgu. Fizički mozak primjer je mnogostruko profinjenije materije u odnosu na kamen. Sile Zla zapravo su Sile Materijalizacije na involutivnom luku. Ondje one nisu Zlo, već rade svoj posao. No, kad se te Sile Materijalizacije preliju na evolutivni luk, nastaje fenomen Zla. On je, dakle, istovremeno i objektivan (jer se radi o stvarnim Silama i bićima u njihovoj pozadini, a ne samo o religioznoj mašti) i subjektivan (subjektivan zbog toga što je ipak riječ o kontekstualnoj, a ne o apsolutnoj istini). Sile Materijalizacije nemaju što tražiti na evolutivnom luku. Ili možda ipak nije tako? Možda je i to dijelom velikog Plana? Evolucija nije ništa drugo nego buđenje duha zarobljenog u materiji. Kako bi se duh budio, ako ne bi postojala patnja koja ga izvlači iz duboka sna postojanja? Igra Dobra i Zla stoga je možda nužno potrebna za buđenje. Problem je samo u tome, što Sile Zla znaju pretjerati pa ih se trajno mora zauzdavati i držati pod kontrolom. Mjera ili pravi omjer između Dobra i Zla jedina je prava tema o kojoj valja raspravljati, a ne Zlo samo po sebi. :) Naravno, ovoj ezoterijskoj brbljariji štošta bi se dalo prigovoriti, jer je već i samo usvajanje početnih pojmova unutar njenog diskursa u određenom smislu intelektualno kompromitantno. Pa ipak, sva druga promišljanja Zla i Dobra po mom su mišljenju samo još nemoćnija i nedotupavnija. O Zlu i Dobru vjerojatno je uistinu najbolje šutjeti. (Mariano Aureliano 04.09.2015. 01:42)
  • Kako su izumrli dinosauri: postoji više teorija, a najnovija je kao posljedica erupcije nekog megavulkana, tipa Yellowstone, koji se ciklički aktivira(ju). Zašto ljudi uporno zaboravljaju tako jednostavne stvari koje su im non-stop pred nosom i neizmjerno se trude zagorčavati sami sebi život zagorčavajući ga drugima, neće mi nikada biti jasno. Mislim, boli galaksiju dupe za sve nas na vrhu nekog kraka nekog tamo Sunčevog sustava. Prema najnovijoj Hawkingovoj teoriji, informacija je na tom nekom rubu crne rupe, tako da, kad doputuje informacija o sranjima prouzročenima neobuzdanom materijalizacijom crno-bijelih bića na Zemlji, galaksija će se samo malo otresti kao pas poprskan kapljicama vode iz nove fontane i stvar riješena. Malo resetiranja i evo ti evolucije na novoj putanji. Nije to nikakvo Zlo. Samo što ljudi non-stop pogrešno iščitavaju i misle da galaksiju briga za čast i njihov dojam lažne sigurnosti u krdu.

    Inače, glede empatije, negdje sam pročitala da 'zločinci' imaju zapravo vrlo razvijenu empatiju i upravo zbog toga imaju moć upravljanja drugima za svoje ciljeve. Ako se ne varam, korelacije postoje na razini racionalnosti koja ima dvojaku definiciju: kao kraći put za postizanje cilja i kao intuicija koja te stavlja u odnos spram drugih. Za definiranje cilja bitna je emocija, tako da, ako je jedinki jedina emocija iz koje izvodi svoj cilj biti netko i nešto u odnosu na druge (mnoštvo drugih), a ne u odnosu na samu sebe, u to će upregnuti sve svoje kognitivne i intuitivne sposobnosti, ma kako ograničene i manjkave one bile. Tako da, nemaš li snage suočavati se sa sobom, što je iznimno naporno, postaješ slabić i kao takav vrlo opasan. Beskarakternost je najopasnija. Nad Malenom su se iživljavali beskarakterni ljudi, gnjide, ona loša karakterna strana čopora pasa: nije bitno da je kost (ne kao ostatak, više kao mamac) već prvi put lizana dok je bila svježa i birala kome će se dati lizati, kost je kost i zatim se liže niz hijerarhijsku ljestvicu sve do nulte razine, uz šutljivo i zatim otvoreno iživljavanje onih koji su zaista nesvjesni svega, a najviše sami sebe, dakle, onih koji unatoč svemu što deklariraju u svojoj svijesti nesvjesno plješću iživljavanju ponosni na svoju nesvijest i žudeći za njenim odlikovanjem, pa makar i kroz pljesak onoga do sebe.

    U čemu je 'grijeh' Malene? Jedino u tome što nije skrivala svoju 'slabost' (zapravo je hrabra jer, za razliku od 'njih', potpuno je svjesna sebe). Sretala sam dosta ljudi naizgled nalik Malenoj, no ne sjećam se da netko od njih ipak nije s vremena na vrijeme s gorčinom skreno pozornost publike na svoju Malenost. (samohranamajka 06.09.2015. 09:59)
  • @samohranamajka - Dvije stvari bih htio primijetiti, vezano uz tvoj komentar. Prvo, spominjanje astronomskih i fizikalnih relacija i korelata u kontekstu čovjekova karaktera, pitanja Zla i općenito svih naših psihološkh problema i izazova mislim da je bespredmetno. Kakve veze ima je li Zemlja tamo na nekom "marginalnom" rubu neke marginalne galaktike nekog marginalnog svemira nekog marginalnog megasvemira itd itd? Centar je tamo gdje je najmoćniji kvantum informacije; a najbanalnija psihološka informacija nesagledivo je značajnija, bitnija i moćnija od najekskluzivnijih astronomskih i fizikalnih spoznaja i otkrića. Ako na Zemlji postoji svjesni život, a u blizini galaktičkog centra, na primjer, ne postoji, onda je Zemlja pravi centar galaktike i posve je nevažno gdje je njen geometrijski ili astrofizikalni centar. Stupanj složenosti života, a napose svijesti, onaj je faktor po kojem se uvijek mora određivati što je i gdje je centar. U tom je smislu zapravo kozmički vrlo bitno i dragocjeno sve ono što se s nama ljudima događa na ovom planetu. Sve ovo s nama je iznimno bitno i dragocjeno i vrijedno promišljanja, puno vrjednije od idiotskog pitanja nekakve tamo crne rupe i njene gravitacije. Jedna Majka Tereza za svemir je mnogo, mnogo važnija od milijun Stephena Hawkinga, jer Majka Tereza pokazuje Put, dok Hawking može biti narcisoidni ljigavac (ne kažem da jest) koji u smislu razvoja svijesti i opće dobrobiti za sav život figurira kao nametnik koji samo krade, a ništa ne daje. Drugo što sam htio reći jest da se slažem da empatija nije naročit pokazatelj bilo čega kad je riječ o Misteriju Zla. Pa ipak, bitno je vidjeti o kojoj empatiji govorimo. Postoje ljudi poput Tita ili Mao Ce Tunga, ljudi velike karizme i u određenom smislu i velike životne mudrosti i osjetljivosti za mnoge razine problema kroz koje ljudi prolaze, pa ipak su oni počinili ili su odgovorni za mnoga velika zla. Kako da to shvatimo? Zlo, dakle, očito, ima mnoge razine, podrazine i nijanse, od onog glupog, seoskog, banalnog pijanog zla kakve mizerije od čovjeka pa sve do onih visokih i ekskluzivnih eksponenata Zla o kojima se ne može i ne smije jednoznačno promišljati. Mao je pisao izvanrednu i tankoćutnu poeziju, vrlo proživljenu i stvarnu. Mnogo se faktora mora uzeti u obzir: nečiji stupanj evolucije svijesti, struktura njegova uma u smislu zasićenosti specifičnim kozmičkim energijama na duševnoj, mentalnoj, astralnoj i fizičkoj skali, nečija karma ili nasljeđe njegovih prošlih utjeljenja, obiteljsko linearno nasljeđe i specifična socijalizacija u specifičnom lokalnom vremenu i prostoru, faktor neodređenosti koji uvijek stvara nove i neplanirane situacije i mogućnosti, itd itd itd. Strahovito puno značenjskih numinoznih sila igra ulogu u formiranju krajnjih efekata Dobra i Zla u našoj vanjskoj percepciji i recepciji. Na koncu, i sama ta vanjska percepcija mene kao individue koji nešto zaključujem može se mnogostruko skalirati i svrstavati pa tako za mene može biti rezultat Zla ono što nekom drugom, duševno razvijenijem od mene, uopće ne mora biti Zlo, već nužnost Čišćenja starih, okoštalih i kristaliziranih struktura čovječanstva. Itd. (Mariano Aureliano 06.09.2015. 11:39)
  • @ Mariano Aureliano: „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“ Meni je ovo upravo dobra prispodoba cikličnosti evolucije o kojoj sam počela pričati uvevši dinosaure. Dakle, i čovjek kao (zapravo samoproglašeno) biće svijesti dolazi iz praha i odlazi u prah, pa otuda i strah od smrti (ima Pero tekstova o erosu i tanatosu). Osobno mi se više sviđa zvjezdana prašina, ali dobro, nevažno. (Nisam baš neki ljubitelj Ziggyja, ali zanimljiva pojava :-). Mislim, s obzirom na to da još nitko nije dokučio kako gravitacija zapravo funkcionira, mislim da je fizičko (materijalno) i fizikalno zapravo neodvojivo. Još uvijek su mi u sjećanju one sličice iz, mislim da je bio "Svijet oko nas", koliko bi "težio" da si npr. na Mjesecu, Neptunu, de-/re-planetiziranom Uranu, Suncu itd. Čovjek doista ima mogućnost osvijestiti konačnost i ograničenost svog fizičkog života (mislim da je to što misliš pod materijalno, ako se ne varam) i na izboru mu je paleta opcija za ono što dolazi nakon toga: ništa, prah, reinkarnacija, raj, pakao itd. Političke korektnosti radi, Hawkinga sam spomenula baš iz razloga što je ateist (tako se barem izjašnjava), a i zato što vjerojatno malo više zna od mene o tome kakve sve fizikalne sile vladaju uokolo i u svemiru. Inače, evolutio je prvobitno latinski značilo odmatanje svitka za potrebe čitanja. Tako da bih se, sve u svemu, složila s Perom: treba čitati :-).

    A ovu neprikladnu asocijaciju povezala sam na način koji je također razvidan. Ljudski vijek se produljio s nekih četrdesetak godina do prosjeka od 70-ak. A samo u prošlom stoljeću smo imali dva svjetska rata unutar jednog životnog vijeka. I što smo naučili? Ništa. Ni od Majke Tereze. Po posvemašnjim reakcijama diljem civiliziranog svijeta, rekla bih da nije ostavila dublji trag od npr. "Djevojčice sa šibicama". Odabrati kvalitetnu distrakciju je također jedan od načina ovladavanja zlom (npr. idem pročitati ima li S. Hawking neku novu teoriju o crnim rupama, koliko god mi bila bespredmetna). A još ako nekome kažeš da baš i 'ne čita', onda ga taman pikneš u ahilovu petu, tog malog Eichmanića, koji čuči i jedva čeka da neko od empatičnih vođa prepozna njegovu psihološku ranu i upregne je u neke 'više' ciljeve, kako ih on vidi, za realizaciju kojih se moraju donositi 'teške odluke', pa čak i do razine odricanja svoje svijetle strane. Da, sigurno je riječ o nekom omjeru, no mislim da je i riječ o prirodnoj baždarenosti (nasljeđu). Isto tako mislim da je općenito razina pristajanja na kompromise s mainstreamovima koji proizlaze iz mnoštva nešto što je uzrok involuciji: prodao dušu vragu svome :-), a što je to nego podleći svojoj mračnoj strani (ne kršćanskoj, židovskoj, islamskoj, budističkoj, Titovoj, Maovoj, Bika-Koji-Sjedi, nego svojoj).

    Ne mislim da ima samo jedan put i mislim da je Hawkingov put i put Marije Terezije zapravo samo jedan te isti put, ali na drukčiji način. Ni ti ni ja niti itko ne može precizno pobrojati ljude na koje su duhovno doista trajnije pozitivno utjecali, a danas je podvig ako ti to uspije i samo s jednom osobom i u samo jednom djeliću nekog segmenta a da nisi nikakav celebrity bilo koje provenijencije, dakle o toj vrsti zasluge bi se moglo (po meni i trebalo) govoriti. Odrasti bi zapravo značilo odustati od idola, a ljudska populacija se zapravo nije maknula dalje od najteže faze pubertetskog racionaliziranja (što kraći i brži put do željenog cilja, tj. što dalje od mene) i takmičenja (jesam li spretniji, pametniji, duhovniji i brži od drugog), a smatram da je jedan od elemenata tog pubertetskog poimanja svijeta upravo negiranje činjenice da, koliko god ti složena svijest gledano na razini vrste, ipak si mali i nemaš pojma o mnogočemu. Ne znam što su kozmičke energije, no čula sam za čovjeka koji je prestao jesti i hrani se time, ali se ne sjećam da je oko sebe okupljao bratiju niti da propovijeda, a kad dođu gosti, napuni frižider da ne bi morao odgovarati na uobičajena mainstream pitanja, tipa, pa kaj ti ništ' ne jedeš/kaj si sve pojeo, da ti donesemo nešto? :-)))... Mislim, ok., jel'... To je po meni dobro baždaren čovjek :-), neovisno jel' to sve istina ili ne... A sad zamisli sljedbu koja krene tim putem i napuni bolnice zbog čega umre npr. netko tko je doživio infarkt prilikom dugoočekivanog snošaja čekajući na hitnoj dok ovi zbrinjavaju wannabe duhovnije osobe. Zlo na kvadrat.

    No, sviđa mi se prispodoba duha koji silazi u supstanciju i zatim opet uzlazi pobirući materiju i profinjujući je. Podsjetilo me na četku za wc. Bez uvrede. (samohranamajka 06.09.2015. 20:38)
  • << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    ARHIVA
    GUZA + NJUŠKA
    - 2009/08 - Gledanost
    - 2009/09 - Cipelarenje
    - 2009/10 - Guza, njuška, sise
    - 2009/11 - Ispravno
    - 2010/02 - Svjedok na instrukcijama
    - 2011/03 - Ispričat ću vam nešto...
    - 2011/10 - Živjeti s istinom
    - 2011/11 - Dan mrtvosti
    - 2013/04 - Kap
    - 2013/05 - Zakletva
    - 2014/09 - Mjesto s kog se vidi odlično
    - 2016/01 - Nikad kao Bandatar
    - 2016/10 - Crna rupa crnih rupa
    - 2016/10 - Uspomene iz zelene šume
    - 2016/10 - Gerontodozdo ili gerontodozgo?
    - 2017/02 - Anatomija nelagode
    CARPE DIEM
    - 2009/09 - Ratni dnevnici
    - 2010/01 - Vječno vraćanje
    - 2010/10 - Post koji nisam napisao
    - 2014/12 - Dvanaest - puta dva, puta četiri, puta tri
    - 2015/05 - Eros i tanatos - nostalgija za sobom
    - 2015/07 - Zaokruženje Arsena
    - 2016/07 - Vremeplov razmontiranog procesa
    - 2017/02 - Rijeka zapelosti
    ČOVJEK U FUTROLI
    - 2009/10 - Sv. Ante u ćuzi
    - 2011/03 - Čovjek u futroli (1)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (2)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (3)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (4)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (5)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (6)
    ... 2011/03 - Čovjek u futroli (7)
    - 2011/06 - Ateistička propaganda
    - 2011/06 - Čedna
    - 2011/10 - Demonska ljepota žene
    - 2012/09 - Demonska požuda žene
    - 2012/10 - Intrigantan problem
    ... 2012/10 - Ni kučeta ni mačeta
    ... 2012/10 - Cvrčak i mrav
    ... 2012/10 - Kasarna Sv. Augustina
    ... 2012/10 - Guzica
    ... 2012/10 - Težina Križa
    ... 2016/07 - Dnevnik uspješnog čovjeka
    ... 2016/09 - Rođenje zla iz duha morala
    - 2014/06 - Geneza jezivosti
    - 2014/11 - Kako ih nije sramota?!
    - 2015/02 - Gola guzica: promjena žanra
    - 2015/09 - U čemu je skandal?
    - 2016/05 - Muške kurve
    - 2016/05 - Dići raspelo na sebe
    - 2016/07 - Opus Dei u teoriji i praksi
    - 2016/11 - Najezda barbara
    - 2016/11 - Moralni standardi razvijene demokracije
    - 2016/12 - Zvuk osude
    - 2017/03 - Kritika seksofobnog uma
    IGRA SPOLOVA
    - 2009/10 - Socijalizacija ljepotice
    - 2010/07 - Pokušao sam te ostaviti
    ... 2010/07 - Not gonna be ignored!
    ... 2010/07 - Košarka i košarica
    ... 2010/07 - Nož u leđima
    ... 2010/07 - Obaveze bez seksa, to je prava stvar!
    ... 2010/07 - ''Ti si dužan''
    ... 2010/09 - Nećeš se predomisliti!
    - 2010/09 - O nabijanju i gnječenju
    - 2011/05 - Jednom nedavno...
    ... 2011/08 - Druge oči
    ... 2011/08 - Lov na ljepotu
    - 2011/09 - Predstava Trtanika u Mrduši Donjoj
    - 2014/10 - Ženska spika
    - 2016/01 - Čistoća je pola bolesti
    - 2016/03 - Ko to tamo glumi pičkom
    - 2016/06 - Zašto nas to nije iznenadilo
    - 2017/01 - Šublerska slijepa pjega
    ORNAMENT I ZLOČIN
    - 2009/10 - (Izvan)brodski dnevnik 2009.
    - 2010/01 - Zidanje kao uvjetni refleks
    - 2010/04 - Napuhane duše lete u nebo
    - 2010/05 - Post o sirotim bogatim ljudima
    - 2010/08 - Spasio bih vatru
    - 2010/09 - Balon
    - 2011/01 - Fetiš pečata
    - 2011/07 - Trinom stradalog albatrosa
    - 2011/09 - Zna se tko zna
    - 2012/04 - And they love her
    - 2012/07 - Déja vu
    - 2013/01 - Sloboda koja sputava
    - 2013/03 - Hladnoća srca prikrivena izljevom osjećaja
    - 2013/07 - Ljetni post
    - 2015/02 - Mali narodi trebaju samo velike inaugursuzacije
    - 2015/04 - Gospe ti presvete!
    - 2015/11 - Đonom
    - 2015/11 - Zapisi sa smetlišta
    - 2016/11 - Ccc, kakva drama!
    CRNA OVCA
    - 2009/10 - O izdvajanju
    - 2009/10 - Nećeš ga naći
    - 2009/11 - O običnim malim ljudima
    - 2011/03 - Selotejp blues
    - 2011/04 - Udružena korizmena zločinačka organizacija
    - 2011/06 - Ne daj se...
    - 2011/10 - Hod
    - 2012/01 - Gospe ti svete!
    - 2012/04 - Rigoletto
    ... 2012/04 - Rigoletto – 1 (Devedesete)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 2 (Stadion)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 3 (Čavoglavci)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 4 (Ay Carmela)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 5 (Normalna)
    ... 2012/04 - Rigoletto – 6 (Golijat)
    - 2013/12 - Desno i lijevo
    - 2016/08 - Stupovi društva
    DVOSTRUKI AGENT
    - 2009/11 - Dvostruki agenti
    - 2010/01 - Građegovnari ili što se krije ispod žbuke
    - 2010/05 - Reci, ogledalce...
    - 2011/09 - Pravi razlog politikantskih filmova
    - 2013/09 - Lucidni sebi unatoč
    - 2016/04 - Kad ne ide satira, onda će autosatira
    TKO JE UKRAO STVARNOST?
    - 2009/12 - U troje, u dvoje i u prazno
    - 2010/02 - Simuliranje simulacije
    - 2010/05 - Zadrta zadrtoj?
    - 2010/08 - Prava slika grada
    - 2010/11 - Sveta crkva slike
    - 2010/12 - Imagologija
    - 2013/07 - Skriven iza lažnih nickova
    - 2016/06 - Hashtag imagologija
    - 2017/01 - Što je bilo prije: kokoš ili metakarton?
    MASLAC I MARGARIN
    - 2010/01 - O žeđi i pijenju
    - 2010/02 - Folkrok partizani
    - 2010/03 - Duende
    - 2010/06 - Odličan đak
    - 2011/12 - Lice i naličje pjesme
    - 2012/07 - Pr(lj)ave riječi
    - 2013/01 - Bosonoga misao
    - 2013/03 - Život i performans
    - 2013/09 - SAE - tuce pjesama i još jedno
    - 2016/05 - PuŠ vs SAE
    - 2016/12 - Rupa u ormaru
    VELIKO OKO
    - 2010/02 - Opće mišljenje vojske
    - 2010/03 - Kao automat za kavu
    - 2010/05 - Nagni se, Narcise...
    - 2010/06 - Nasilje normalnosti
    - 2010/07 - Ostvarujuća moć privida
    - 2012/02 - Sto godina beskonačnog labirinta
    - 2013/02 - Nasilu na Silu
    - 2013/04 - Biti kao svi
    - 2014/05 - Zeitgeist
    - 2015/05 - Paradoks narcisoidnosti
    - 2015/09 - Krivi ste vi
    - 2015/12 - Kalifete na fete
    - 2017/02 - O pizdunstvu ili Lijepa naša Austrija
    PISOPUT
    - 2010/06 - Ja, luđak
    - 2011/01 - Mjesto s kojeg pucaju tornjevi
    BIM-BAM-BAM
    - 2010/10 - Pismo izgubljenoj 100% djevojci
    - 2012/03 - Tempera(ment)
    - 2013/01 - Duende oči
    - 2013/06 - Tvoj slučaj
    - 2013/07 - Nostalgija futura drugog
    - 2014/10 - Ljubav
    - 2015/02 - Kontra ljubavi
    - 2105/03 - Ja, Ti, Mi
    - 2016/02 - Držati pticu
    - 2016/06 - Mogućnost drolje
    - 2017/01 - Grijeh ljubavi
    GOSPODARI SVIJETA
    - 2010/11 - Drveno željezo ili patetični cinizam
    - 2011/02 - Kako smo dospjeli ovdje gdje smo danas
    - 2015/01 - Nijanse lijevog spektra
    - 2015/01 - (Vuci)batine
    - 2015/05 - Čovjek je čovjeku ovca
    - 2015/07 - Minut semantike
    - 2015/07 - Matija protiv Babinha
    - 2015/10 - Mnogo vike nizašto
    - 2015/10 - Demonopolizacija paradne malignosti
    - 2015/12 - O sisama i guzicama u Mrduši Donjoj
    - 2016/02 - Matija protiv Babinha 2
    - 2016/04 - Pozadina kreševa
    - 2016/06 - Heroj, a ne bankaroid
    - 2016/07 - Drljača od tri groša
    - 2016/08 - Asovi vazelinskog uklizavanja
    - 2016/09 - Ravno do dna
    FALANGA
    - 2011/01 - Index na indexu
    - 2012/08 - Falanga
    - 2013/06 - Test osobnosti
    - 2014/09 - Dva tipa smijeha
    - 2014/11 - Kritika pomračenog uma
    - 2014/12 - Kultura Komunikacije
    - 2015/01 - Rođen na prvi april
    - 2015/01 - Mržnja govora sprdnje (1)
    - 2015/10 - Večernji krivolov
    - 2016/04 - Lov na crvene vještice
    - 2016/08 - Gospe ti čudotvorne!
    - 2016/10 - Fizika pomrčine sunca uma
    - 2017/01 - Amen
    BITKE O BITI BITKA
    - 2011/03 - Probavljivost duše
    - 2011/09 - Tema s varijacijom
    - 2012/05 - Misao još nemišljena
    - 2012/06 - Jebanje dvadeset lipa
    - 2014/09 - Krvave ruke
    - 2014/11 - Mundana desideria
    - 2015/02 - Dobar, loš, zao
    - 2015/02 - Spektar sive
    - 2015/07 - Mar(kićk)a
    - 2015/08 - Lítost
    - 2016/01 - Anatomija funkcije
    - 2016/03 - Vječno povraćanje istog
    TRAGOM MUNJE
    - 2012/05 - Pravda je pobijedila
    - 2012/07 - Sve samo ne rasistička zemlja
    - 2012/12 - Propast svijeta
    - 2015/01 - Intencija zOOma
    - 2015/04 - Dr. Prolupao SkrOz
    - 2016/04 - Defile tustaša
    - 2016/06 - Tragom munje
    REPUBLIKA FARSA
    - 2013/06 - Ćudoredna bitanga
    - 2013/11 - Spin godine
    - 2014/05 - Propuštena helpie prilika
    - 2014/08 - U čemu je sramota?
    - 2014/09 - Republika Farsa
    - 2014/10 - Samostan sv. Hipokrita Hipokrata
    - 2014/11 - Zapisi iz ludnice
    - 2015/03 - Zatvoreno pismo
    - 2016/05 - Drkadžije
    - 2016/06 - Približavanje oluje
    - 2016/08 - Nijedne nema bolje od naše milicije
    - 2016/08 - Ovo već stvarno prestaje biti smiješno
    - 2016/08 - Sloboda govora mržnje (1)
    - 2016/09 - Bijedništvo traje dalje
    - 2016/09 - Nujna li rujna
    - 2016/10 - Homo cylindriacus
    USPUT REČENO
    - 2010/09 - Sirove strasti
    - 2010/11 - Proljeće je čak i u novembru
    - 2011/02 - S onu stranu dobra i zla
    - 2011/09 - Rekvijem
    - 2012/06 - Test inteligencije
    - 2015/08 - Nije šija nego vrat
    - 2015/12 - Babe i žabe
    - 2016/06 - Neke se stvari u životu ne može reći nego CAD naredbama
    - 2016/06 - Za neke stvari u životu ni CAD nije dovoljan
    - 2016/08 - Slobodna Vlast
    - 2017/01 - Život je lijep petka 6.1.2017.
    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica