pero u šaci

Ovo je kao u Poeovom Crnom mačku. Osuđenik na smrt priča o tome kako je, inače blage ćudi i veliki ljubitelj životinja, počeo lokati, postao nasilan, tukao ženu, zlostavljao kućne ljubimce, izuzev mačka Plutona, mezimca i najboljeg druga, no naposljetku i njemu iskopao oko – jer ga je nerazdvojni mačor stalno gledao u tom bivanju kretenom (kao svojevrsni svjedok optužbe). Samo onda svaki put kad bi vidio Plutona sjetio bi se svog zvjerstva prema zvjerčici – nije mogao s tim živjeti pa ga objesio na drvo. E, ali tu mu tek kreću nevolje – podsjetnik na zlodjelo prestaje biti samo mačak: ta personifikacija opomene i lošeg odraza u ogledalu izlazi van iz životinje i prelazi u neki dijabolični slijed. Pluton je obješen, ali eksterna opomena se nastavlja svejedno – kroz izgorjelu kuću, propalo imanje, lik mačka s užetom oko vrata urezan u jedini neurušeni zid nakon požara, te napokon (ne može doslovnije!) pojavu novog jednookog mačka, koji se niotkuda stvorio, u svemu istovjetnog Plutonu osim što s bijelom mrljom na prsima, u kojoj potom razaznaje – sliku vješala (kao podsjećanje što je priredio Plutonu?, kao nagovještaj što mu se samom sprema?).




I jedno ga zlodjelo goni na sljedeće, pritišću ga more danju i noću, zapada u jad i u jed, postaje već posve zlovoljan i ispunjen mračnim i opakim mislima, mrzi cijeli svijet, ima česte provale bijesa, jednog dana u podrumu sjekirom zatuče ženu, udarcem namijenjenim mačku pa preusmjerenim na nju nakon što ga je htjela zaustaviti. Što će sad, mora smisliti kako ukloniti leš – zazidat će ga u podrumu. Traži potom i mačka da ga se konačno riješi, svoga mučitelja, ali mačka nigdje. Koji dan potom eto ti i policije, no nije mogla ništa naći – na to ovaj, u trijumfalizmu neotkrivenosti, štapom pokuca po zidu u podrumu (kao: evo vidite, gospodo, komad kakvog samo zida, nema se tu dalje kud), no najednom neko jecanje, pa pakleni krikovi... mačak! Kad su probili zid: na glavi mrtve žene ''čučala je odvratna životinja koja me svojim lukavstvom zavela na ubojstvo, a svojim izdajničkim glasom predala krvniku''.¹

Sâmo nošenje sa svojom umrljanošću kao nešto samoperpetuirajućeg, spiralnog karaktera – to nošenje s vlastitom slikom u ogledalu, lošim narcisizmom, je ono što ga tjera na zlo stalno dalje uvijek. Zato kaže: zavela ga na ubojstvo – ''odvratna životinja'' kao metafora ovog odvratnog samoodražavanja: to samoodražavanje je ruka koja drži nož, koja zida zid itd.; njen glas koji stalno čuje je ono što dovodi do predanosti krvniku.

Što je paradoks narcisoidnosti? Da se prije nego kao iracionalno zadovoljstvo manifestira kao iracionalno nezadovoljstvo sobom. Narcis nije zaljubljen u sebe, nego u svoj odraz, odnosno opsjednut time kako si sam dolazi u posrednoj refleksiji (kroz oči rijeke bitka koja ga promatra) – stoga mu sreća u sebi stoji u ovisnosti o slici o sebi kakva mu stiže izvana, predan joj je na milost i nemilost. Narcisoidnost često ne podrazumijeva veliko samovoljenje nego upravo veliki samoprezir – (anti)junaci ovih priča čine destrukciju i u konačnici autodestrukciju uslijed progonjenosti vlastitim lošim odrazom.

Još jedna takva priča: Zločin i kazna. Pisao sam o tome: Raskoljnikov se nije, kako glasi popularna papagajska formula, predao zbog grižnje savjesti. Ne, jednako kao ni kod Poea, gdje se tip ne kaje i ne očajava zbog zločina, nego samo gleda kako da ga prikrije, i Dostojevski je jasan: on je strogo sudio sebi i njegova surova savjest nije uopće našla u njegovoj prošlosti neku naročito strašnu krivicu, već jedino običan neuspjeh. Jedino to, dakle – ne što je ubio (uspješno), nego što ''nije uspio'', pa evo sad mora čamiti u zatvoru. Eto što je on jedino smatrao svojim zločinom: samo to što nije izdržao do kraja i što se sam prijavio vlastima i priznao krivicu. Bio je tada zbunjen, u trenutku slabosti napravio je pogrešan korak. Ali sada, u zatvoru, na slobodi, kad može čiste glave razmišljati, jasno vidi pogrešku; predbacuje sebi što je propao tako slijepo, beznadno, neznano i glupo po nekakvoj presudi slijepe sudbine (obratimo pažnju: nekakvoj presudi; on o presudi kojom je osuđen govori prezirno, ne priznaje ju), i mora se smiriti i pokoriti pred ''besmislicom'' (ne smatra svoju kaznu zasluženom; naziva ju besmislenom). I kad bi mu bar sudbina poslala kajanje – ono ljuto kajanje koje kida srce i otima san (...) O, on bi se njemu obradovao! Muke i suze – pa i to je život! Ali Raskoljnikov se nije kajao zbog svoga zločina.

Roman završava time što uznik proklinje i gorko ispašta dan kada je stajao nad rijekom i zaključio da je bolje javiti se sudu i priznati krivicu. Zašto se on upravo osjećao loše u svojoj koži, ako već nije sebe krivio? Zašto – zato što je sve izrazitije počinjao uviđati da ako ne on sam, krivili bi ga ipak drugi ljudi (kad bi saznali). Badava mu elaborirana filozofska rasprava kojom dokazuje da nije kriv: ne živi sam na svijetu pa da bi mogao stvarno samostalno misliti o tome. Raskoljnikov u sebi predmnijeva kako stravično loš odraz mu se stvara u međuljudskoj mreži ogledala: nije se rodio u čamcu, poznato mu je da društvo osuđuje ubojice. Dirljiv je taj moment u kojem se pojedinčeva osobna savjest pokazuje kao savršeno nebitna, pošto ju on mora odbaciti i umjesto nje ucijepiti u sebe kolektivnu savjest, koja mu je nametnuta. On je prisiljen vidjeti se očima drugih – znači, vidjeti se kao zločinca; suočiti se sa optužujućim pogledima koji ga šibaju (odnosno, za koje zamišlja da bi ga šibali). Eto, to ga je potaklo da se preda: nikakvo kajanje, nego zabrinutost zbog slike o sebi.

Veliko otkriće romana! Slika o sebi, koja nam se zrcali od strane ''kôra'', kao ono glavno zbog čega radimo sve što radimo. Ona tjeskoba ''što će ljudi reći''... o tome je na dnu svega u Raskoljnikovljevoj drami savjesti riječ, a ne o tipu-koji-ubije-babu-pa-se-pokaje.



Nagni se nad vodom, Narcise, i ostani zauvijek opsjednut opojnim, lelujavim odrazom koji ti se u njoj stvara...