Za vrijeme svog višemjesečnog istraživanja, novinarka Belluz razgovarala je s desetak Ozovih kolega, mentorima i ostalim stručnjacima koji su dolazili u doticaj s njegovim radom. (...) Nitko nije htio komentirati zašto se točno jedan očito talentiran i uspješan tip, koji je obavljao 400 operacija godišnje, prodao do te razine.
Ali to je pogrešno postulirano pitanje (naročito kao osovina ''višemjesečnog istraživanja'') – pošto je, naime, potpuno nezanimljivo. Sigurno me nije briga za njegov psihoportret i što li ga je nagnalo pored očitih benefita: Ozovo svjedočenje nije imalo nikakve pravne reperkusije. Kako se čini, nije se nimalo odrazilo ni na njegovu globalnu popularnost.
Hoćemo malo u psihoanalitiku? Nego što ćemo. Znači, pravac u djetinjstvo! Zahvaljujući manijakalnom kopanju po doktorovoj prošlosti, doznala je da Oz od djetinjstva inklinira alternativnim tehnikama i da se njegov odmak od službene medicine povećavao što je postajao slavniji.
U, jebote, silnog li iskopanog otkrića da opravda mjesece ulaganja!
A što ako je korelaciji pridan pogrešan predznak? Zar nije smjer upravo obratan? Što je slavniji i globalniji htio biti, to je više morao povećavati odmak od službene medicine.
I to je ono gdje slučaj Oz postaje interesantan: ne na psihološkom, već na sociološkom planu! Novinarka je promašila cijeli teren. Ne, zaboga, ući u Mehinu glavu kao cilj i svrha istraživanja (dosadno, beznačajno) nego Meho kao simptom društvenog izvitoperenja. Kaže: obožavatelji s kojima je novinarka Voxa razgovarala kunu se da je Oz prvi TV doktor koji im nije dosadan i daje im nadu.
To je to. O tome nam slučaj svjedoči: da živimo u idiokraciji, u vremenu propadanja svijeta, da je suvremena civilizacija diktatura gluposti. Maher od liječnika motiviran je pretvoriti se u krajnjeg pacera i šarlatana naprosto zato što će ga tek šarlatanstvo učiniti globalnom zvijezdom. Uski sloj znanosti, struke i općenito onih kojima je ostalo zrno soli u glavi će mu se smijati i čuditi se ko pica glisti što mu je došlo, koji mu je K, pred njima će zbog redikuliziranja koje gura biti osramoćen i (bobu bob a popu pop) prozvan redikulom, ali pusti milijuni slaboumnika kojima je to baš po mjeri učinit će ga ''globalno najutjecajnijim TV doktorom'' – jer njih je neizmjerno više, a onda i njega boli briga, i to je ta ključna formula našeg idiokratskog svijeta.
Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite – takve nas želi mudrost (Nietzsche)
Tek kad sam se raspisao u Dnevniku, osjetio sam da i ja imam pero u šaci – čudesno osjećanje koje mi nije dala Ferdydurke ni druga umjetnička djela koja se pišu sama iz sebe... kao van mene... Od tog trenutka pero me počelo služiti... (Gombrowicz)
