Sane, sane, they're all insane...
uz dijete i nasilnog ''kiropraktičara'', u prostoriji su bile još 4 osobe, djetetov otac i djed te stric i njegova djevojka. (...) Mirno su promatrali kako Pavlović bičuje dijete po stražnjici i licu i tjera ga da pokaže spolovilo dok dijete moli tatu za pomoć, ali ga u tome sprečava bratova djevojka. Tek pošto je Pavlović nekoliko puta udario dijete, dječak i tata izlaze iz prostorije. (...) Inače je inteligentan i živahan, a obitelj smatra da s njim nešto nije u redu jer su ga navodno uhvatili kako masturbira. Zaključili su da ga je opsjeo đavao, a u dr. Pavloviću su prepoznali pravu osobu koja bi ga tretmanom centriranja dovela u red.
Ovaj slučaj – mislim, stvarno. Sud je Pavlovića oslobodio pritvora, pa sad tužiteljstvo ulaže žalbu.
Da žalba itekako ima temelja, svjedoči sam osumnjičenik koji se nakon puštanja na slobodu na društvenoj mreži izrugivao s pravosudnim sustavom riječima: ''Ko vas j..., dr. A je neuništiv'' i ''Nikada se promijeniti neću''. Zaintrigiran, otišao sam baš na
profil pacijenta što se predstavlja kao doktor. Brzo se shvati: u pitanju je netko ozbiljno poremećen; što se kaže u
Ferdydurke:
nalik luđaku kao jaje jajetu. Ali lako za pojedinog njega, nego je fascinantan taj kultni status koji lik uživa – zid mu je okupljalište također potpunih luđaka, koji ga obožavaju kao superiornog u manijakalnosti ili ga – poput bolesno nasađene obitelji koja je dospjela u vijesti – ozbiljno shvaćaju u liječničkoj pretenziji, kao egzorcista i ''izlječitelja'' takvih sindroma kao normalno buđenje spolnosti. Svaka daljnja minuta skrolanja dublje zakopava čovjeka u dojmu kako je ludnica
otključana širom ostala.
A nadležni sudac ga pritom pušta na slobodu – jer zašto i ne, ta jasno je da nema straha da bi psihopat koji urla gdje god stigne kako će jebati koga god stigne, ili neka se jebe pravna država, jer on je ''neuništiv'', i kako se ''nikada promijeniti neće'', možda na slobodi mogao ponoviti kriminalnu svinjariju. Sudac tako – kao ovlašteni predstavnik/provoditelj stava koji društvo prema nečemu zauzima – patologiji daje novi zamah, ovjeravajući ludilo, prenoseći ga s razine neregistriranog opskurantizma na razinu društvenog legitimiteta, u svojstvu nečega što, prema zajedničkim mjerama vrijednosti, čak uopće ne zahtijeva preventivni pritvor te daljnju institucionalizaciju.
Slučaj potiče na svijest o tome gdje živimo. Ne samo, kažem, činjenica postojanja ovakvog besprizornika, već i –
they're all insane – tih gomila koje mu dolaze i pogotovo onih koje mu se klanjaju, kao i tretiranje od strane sustava. Baudrillard je mistifikacijsku ulogu Disneylanda vidio u tome što nas pokušava zavarati da je samo tu, unutra, svijet imaginaran, dok vanjski da je onda najnormalnije stvaran, slobodan od simulakruma.
Disneyland postoji da bi sakrio činjenicu da ''stvarna'' zemlja, ''stvarna'' Amerika, jest Disneyland. Tako i ovdje: ludnice postoje samo zato da bi sakrile činjenicu kako smo i u vanjskom svijetu okruženi samim luđacima te da čak i bazično mentalno zdravlje puno više pripada iznimci nego li pravilu u odnosu na ono što bi se zaključilo iz službenih podataka.
