Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
nedjelja, 11.05.2014.
Zeitgeist
|
Što brodolom Titanica 1912. bitno dijeli s brodolomom Costa Concordije 2012. – povrh samih ovih navedenosti da se radi o brodolomima i da se radi o brodolomima iz '12? I jedan i drugi zbili su se zakazanjem ljudskog faktora, ne zbog više sile ni zbog tehničkog kvara, nego naprosto iz neopreznosti kapetana i posade. Nije da se radilo o neizbježnom prstu sudbine; tragedija nije u tome što se potonuće moralo dogoditi, već što se moglo i ne dogoditi (ili i više: što se moralo ne dogoditi). Što brodolom Titanica 1912. bitno dijeli od brodoloma Costa Concordije 2012.? Različite bivaju neopreznosti. Na sjevernom oceanu 1912. prekasno su spazili ledeni brijeg zato što su jurili, srljali, a činili su to iz optimizma i romantizma pojmova poput Tehnologija ili Naprijed, karakterističnog za 20. stoljeće, oduševljenja što čovjek zna proizvesti, gordosti na grdosiju pod sobom, napravljenu da bude najveća, najbrža, najnepotopivija... Tu se, dakle, radi o tragici u pravom smislu riječi: rođenoj iz patosa, ponosa i heroizma. Na južnom moru 2012. prekasno su spazili podvodnu hrid zato što su se zezali, imali preča posla od navigacije, tj. hopsali na koljenu ljubavničice iz pasivnih krajeva kontinenta, htjeli prići što bliže (pa još malo bliže) rodnom otočiću jednog mornara koji je htio mahati svojima, i sve tako tome slično, materijal kao iz Maratonci plove posljednji kurs: bilo bi urnebesno i bilo bi bijedno, kad ne bismo znali da je tragično. Radi se stoga i o drugačijem žanru tragike – onom Marxovom historijskom, o tragediji koja se po drugi put ponavlja kao farsa. Ovdje više ne igra patetika, heroizam, stisnute usne kapetana i visoko podignuto čelo prema zvijezdama, nego jedino hej-haj frivolnost kapetanovog isplaženog jezika dok od pipanja gdje se maloj otkopčava oprava ne stiže napipati gdje mu je točno brod. Sjeme propasti krilo se ovaj puta ne u neopreznosti ahabovskog junačenja, nego u neopreznosti najbanalnije vrste nemara, praćenog sexy hihotanjem. Inspirirao me Dežulovićev tekst jučer. Stogodišnja travestija ''nepisanog pomorskog kodeksa'' (zvanog ''prvo žene i djeca'' te ''kapetan posljednji napušta brod'') – u vidu srozavanja od držanja posade Titanica do držanja posade Costa Concordije – idealno se uklapa u ovu opću zeitgeist promjenu žanra patetičnosti. Kanda da smo od prevelikog pumpanja čojstva & junaštva produžili ravno u suprotnu krajnost, u bivanje pathetic. *** Kapetan Schettino možda nije poput kapetana Smitha zauvijek ostao na mjestu nesreću, ali je zato, vrativši se, za razliku od njega našao da se ima čime ponositi. Njegov odvjetnik Domenico Pepe kaže da je posjet kapetanu bio veoma težak. ''Bila je to veoma teška situacija za njega, ali želio je pokazati da se ničega ne boji jer je svojim izborom želio spasiti što je više ljudi moguće te je spasio više od 4.000 života'', rekao je Pepe. Ma to se more bilo nagnulo najednom, dobro se on i snašao.  *** - I... was trying to lead the way. We needed a leader! Someone to lead the way to safety. - But you yelled: "Get out of my way!" - Because... Because, as the leader... if I die... then all hope is lost! Who would lead? The clown? Instead of castigating me, you should all be thanking me. What kind of a topsy-turvy world do we live in, where heroes are cast as villains? Brave men as cowards? - But I saw you push the women and children out of the way in a mad panic! I saw you knock them down! And when you ran out, you left everyone behind! - Seemingly. Seemingly, to the untrained eye, I can fully understand how you got that impression. What looked like pushing... what looked like knocking down... was a safety precaution! In a fire, you stay close to the ground, am I right? And when I ran out that door, I was not leaving anyone behind! Oh, quite the contrary! I risked my life making sure that exit was clear. Any other questions? - How do you live with yourself? - It's not easy. |
