Iz biografije Judith Reisman:
I married, and the hedge of protection about my life was not breached until 1966 when my 10-year-old daughter was molested by a 13-year-old adored and trusted family friend. She told him to stop, but he persisted. He knew she would like it, he said, he knew from his father's magazines, the only 'acceptable' pornography of the time. The boy left the country a few weeks later, after it came to light that my daughter was but one of several neighborhood children he had raped, including his own little brother. My heart was broken for all the families involved.
This appalling event in our lives, I would learn later, was a pattern with juvenile sex offenders, as they are known in law enforcement circles.
I might never have known anything about her violation, except that my daughter slipped into a deep depression. Only after I promised not to call the police would she talk about what happened. After assuring her this was not her fault, I called my dependable, staid aunt who listened sympathetically and declared, 'Well Judy, she may have been looking for this herself. Children are sexual from birth.' Stunned, I replied that my child was not seeking sex, and called my Berkeley school chum, Carole, who counseled, 'Well Judy, she may have been looking for this herself. You know children are sexual from birth.' I wondered at this same locution from two such different people so separated geographically. I did not know it then, but as a young mother, I had entered the world according to Kinsey. I would hear that 'children are sexual from birth' again, but the next time, I would learn the hidden circumstances surrounding its source.
A u vezi kćerkine smrti zbog prsnuća aneurizme 15 godina kasnije:
Never knowing if her childhood rape had contributed to her death, I would spend decades working to protect other children from the growing multitude of Kinsey-Hefner disciples. Nemoguća, interno proturječna rečenica, jer u svom drugom dijelu, od zareza nadalje, prijavljuje motiviranost na sveti rat protiv Kinsey-Hefner djecoždera na bazi nečega za što je u prvom dijelu, do zareza, sama deklarirala da joj
nije poznato; kaže: ''never knowing''. Očito samo reda radi ostavivši pod možda, a zapravo čitavo vrijeme u uvjerenosti da je silovanje prouzrokovalo smrt. Jasno je i da se radi o najprijesnijoj i najproizvoljnijoj vrsti post hoc ergo propter hoc, i to ne kao poštena greška, nego iz tendenciozne predilekcije, uslijed već prisutne traumatske mržnje – sa sublimacijom u ideologiju – koja samu sebe mamuza i podjaruje jer se hoće učvrstiti u žestini prema ideološkom neprijatelju slash pravim ubojicama kćeri. Potreba da se – putem pojačavanja posljedica zlodjela – dodatno utvrdi u tumačenju po kojem je ni pet ni šest nego osipanje konzervativnih puritanskih vrijednosti odgovorno za kćerinu depresiju (''optužujući'' je, hvala Kinseyu, za dječju urođenu seksualnost), pa čak i za sam incident (jer mali bully je, hvala Hefneru, iz pornografije došao na ideju). (Kao upitnik: nije za isključiti ni mogućnost da Reismaničina žestina dolazi iz osjećaja krivnje: otuda što joj je žestoko stalo naći alternativnog krivca kako se ne bi požderala potisnutim gledanjem krivca u sebi.)
Ali najinteresantnije mi je u svemu opaziti mehanizam po kojem ovakve teške dubioznosti uspiju uzeti toliko maha upravo zato što im je inicijalno polazište –
točno. Nimalo dubiozno. Na to bih skrenuo pozornost, jer užasna svinjarija je, naravno, reći da je djevojčica ''sama to tražila'', želeći seks – i ta prvotna žestina Reismaničinog otpora je potpuno na mjestu. I trebala je biti žestoka.
Nevolja počinje s paralogizmom u kojem joj se misinterpretacijska svinjarija protiv koje je opravdano stala na noge miješa, do bezostatne identifikacije, sa spoznajom kinseyevske znanosti da su djeca seksualna od rođenja (odnosno, čak ne da se tek u njoj miješa, nego je do nje izvana i pristigla u već gotovom takvom paketu). I voila, evo zamjene teza: jedna istinita činjenica za nju postaje najnakaradnija laž zato što joj se produžila u nešto drugo, a što doista jest najnakaradnija laž. Zelotizmi se uvijek raspire na supstratu pravedne borbe (ne kažem s ironijom pravedne) i ona po svoj prilici ne bi mogla tako uporno, žestoko i ostrašćeno voditi svoj džihad iz puke motivacije da, karikiram, bude zla baba, nego jedino iz iskrene vjere u njegovu pravednost, a koja je pak bila moguća tek preko stvarne opravdanosti onoga do čega je njoj tu na dnu duše bilo.
To je poanta: ovako patološka u puritanizmu postala je ne zato što bi iz kaprica mrzila Kinseya – i općenito svaku natruhu liberalnijeg seksualnog morala, odnosno normalnog ponašanja – nego zato što ga je mrzila mrzeći zapravo nešto što je i trebala mrziti (samo ne bivši u stanju pravilno lučiti jedno od drugog; neutralni znanstveni fakt urođene dječje seksualnosti od prljavih idiotizama da je kćer sama kriva jer je željela seks).
Bit će da jedino na jezivim pozadinama i mogu niknuti jeziva propovjedništva.
