pero u šaci

Bio sam jednom priupitan: Zašto su Egipćani slikali... tako sa strane? Zašto nisu slikali... normalno? Normalno?

Temeljni problem slikarstva: na dvodimenzionalnoj plohi nastojiš prikazati prizore iz stvarnosti, koja je, međutim – je li – trodimenzionalna. Perspektiva je otkrivena tek u renesansi. Zato svo slikarstvo prije renesanse nama danas izgleda – u tehničkom smislu preslike stvarnosti – nekako naivno, nespretno, nezgrapno. Vidimo, ne radi se tu o igri i parodiji, namjernom iskrivljavanju (takva igra je također modernija misao, oni je nisu poznavali), nego doslovno o nemoći, naprosto zanatskoj nesposobnosti da se iskrivljavanje izbjegne. (Od sve drevne umjetnosti, ne evocira nam se na tom planu naivnom jedino grčka umjetnost, ali zašto – upravo zato što nju ne pamtimo u prvom redu po slikarstvu, nego po kiparstvu i arhitekturi, umjetnostima trodimenzionalnog prikaza.)

Egipatski reljefi i papirusi jedan su pokušaj ranog slikarstva da riješi taj problem: oni istovremeno prikazuju dva dvodimenzionalna pogleda: s nosom iz profila i okom en face (dok se stoji u nemogućoj pozi).



Naravno, kasnije, žrvnjem navike i tradicije, pretvaranjem u kanon, ta je dihotomija postala kodificirana estetika, stil, zadobila je simboličku konotaciju i ikonički potencijal (auru) – tj. počela je u starim Egipćanima izazivati uvjetne reflekse (pljeskanje, padanje na koljena). Od tada se nije više ni pokušavalo izbjeći perspektivno okliznuće – štoviše, umjetnik se baš trudio postići ga, uskladiti se s kanonom. Ali to ipak ne osporava da se egipatsko slikarstvo u svom iskonu rodilo iz navedene razapetosti: suočenosti s dvodimenzionalnom plohom prikaza s jedne strane, te trodimenzionalnom zbiljom s druge.

Otuda bi se smjelo reći da postoji određena srodnost između ovog staroegipatskog dovinuća i ''kubističke revolucije'' četiri i pol milenija kasnije. Predstavljaju pokušaj odgovora na isto vječno pitanje.

Drugi temeljni problem slikara koji pokušava prikazati ono što mu se ocrtava pred očima jest to da na platnu uvijek može prikazati samo jedan moment; dok u stvarnosti, stvari i pojave – prizore – pred kojima se zatekne, nikada ne doživljava u samo jednom momentu. Doživljava ih sukcesivno u vremenu; u neuhvatljivoj postupnosti, prati njihovo kretanje, temporalni razvoj od vremenske točke a do vremenske točke b.



Egipatska slika prikazuje dva odvojena trenutka u vremenu – mada ne iz svjesne težnje da zamrznutu trodimenzionalnost prevlada, nego upravo suprotno: da ju postigne. Picasso, pak, ne dočarava više samo dva, nego multiple trenutke – odnosno, sâm multiplicitet trenutaka; svojstvo stvarnosti da se ne zbiva u nekom zamrznutom akordu, nego u neprekidnoj (heraklitskoj) sukcesiji. Pokušava uhvatiti tu neuhvatljivu postupnost. Shvatio je: želim li doista naslikati nešto pred sobom – naslikati u smislu: doista prodrijeti u to, ući toj stvari ''u dušu'' – morao bih prikazati više od jedne sekunde prizora, inače doživljaj neće biti potpun!





Podvucimo: tema Picassove slike, s nosom iz profila i okom en face, nije simultani prikaz tri, četiri, pet, deset momenata, nego prikaz karakteristike postojanja u svijetu – da se zbivamo, i zbiva nam se, isključivo u vremenu.

Radilo se o misli još likovno nemišljenoj; novoj spoznaji – o svijetu, i nama u svijetu.

Ja, Mijo Penić, koji osim što se bavim tim nekim vanzemaljskim stvarima, ajmo to tak reći, jer vam imam te vidovnjačke, proročanske sposobnosti, svoju koricu kruha inače pošteno zarađujem privatnim biznisom, u znoju lica svoga, držanjem starčadi pred smrt kao pasa na lancu i stavljanjem u svoj džep kredita koje oni otplaćuju, he he, pri čemu me Država malo kao novčano kažnjava, ali uporno ne stavljajući mom domu za zlostavljanje nezbrinute stareži ključ u bravu, radio sam prije toga u domu za zlostavljanje nezbrinute mladeži Brezovica, da, tom domu Brezovica, za kojega su novinari prije sedam godina izmislili da je bilo u njemu kao nekakvog ''slučaja'', pri čemu sam im ja bio monstrum i pedofil, što su očite nebuloze, jer zna se da su pedofili isključivo osobe starije od četrdeset, a meni u vrijeme kad sam to radio nije bilo ni upola manje, i zna se da su monstrumi oni koji djecu rasijeku, skuhaju i pojedu, a ja, mada ih, među nama rečeno, jesam tako malo ''kuvao'', ako ćemo se razumjeti, he he, i mada inače jesam tamo bio kuhar, nisam ipak nikad neko dijete baš sad doslovno skuhao, nisam, majke mi, a svejedno sam isprva bio osuđen zbog zlostavljanja hendikepirane zaposlenice kuhinje i optuživan da sam napastovao štićenike, samo zato što sam detaljno i sa slašću opisao kako sam ih ljubio i lizao u dnevniku koji je dobrostiva, milosrdna Jelena Brajša sakrila od policije, Bog joj zdravlja dao, i osudiše me, dakle, iako je jasno da se sve to zbilo osam-devet godina prije nego se o tome počelo govoriti, zašto nisu odmah pokrenuli nešto, a uostalom, šesnaestogodišnji klipan je već veliko dijete, he he, nije li, a nije bio puno manji ni onaj retardirani trinaestogodišnjak kojeg je domar tobože silovao, o čemu ja naravno ništa ne znam, he he, je je, moš mislit, ''silovao'' ga je baš, a znate, svojim očima sam vidio da mu se mali gnjus besramno nabacivao svo vrijeme, dok ga je jadni čovjek milovao, i pazite vi, domara i mene zatvore, najebemo zbog takvih gluposti, a pravi zlotvori, kao Severina koja me izdala udavši se za nekog Srbina, iako se jednom meni obećala, ili ona novinarka Nataša Škaričić, koja je, zamislite vi zlikovke jedne, čačkala, kopala, pisala o Brezovici i od te buhe radila slona, slobodno šeću, kao najnormalnije uzorne građanke, ali pravda je napokon pobijedila, hrvatsko pravosuđe ipak je na kraju osvjetlalo obraz, dokazalo da može biti efikasno, objektivno i neovisno, te mene benignog oslobodilo svih inkriminacija, a zloćudnu Škaričićku, koju sam tužio, proglasilo krivom i sad joj slijede sankcije, he he, neka, neka, a dolijat će jednom i Severina ako Boga ima!