Marketing
Misao još nemišljena
Bio sam jednom priupitan: Zašto su Egipćani slikali... tako sa strane? Zašto nisu slikali... normalno? Normalno?
Temeljni problem slikarstva: na dvodimenzionalnoj plohi nastojiš prikazati prizore iz stvarnosti, koja je, međutim – je li – trodimenzionalna. Perspektiva je otkrivena tek u renesansi. Zato svo slikarstvo prije renesanse nama danas izgleda – u tehničkom smislu preslike stvarnosti – nekako naivno, nespretno, nezgrapno. Vidimo, ne radi se tu o igri i parodiji, namjernom iskrivljavanju (takva igra je također modernija misao, oni je nisu poznavali), nego doslovno o nemoći, naprosto zanatskoj nesposobnosti da se iskrivljavanje izbjegne. (Od sve drevne umjetnosti, ne evocira nam se na tom planu naivnom jedino grčka umjetnost, ali zašto – upravo zato što nju ne pamtimo u prvom redu po slikarstvu, nego po kiparstvu i arhitekturi, umjetnostima trodimenzionalnog prikaza.)
Egipatski reljefi i papirusi jedan su pokušaj ranog slikarstva da riješi taj problem: oni istovremeno prikazuju dva dvodimenzionalna pogleda: s nosom iz profila i okom en face (dok se stoji u nemogućoj pozi).
Naravno, kasnije, žrvnjem navike i tradicije, pretvaranjem u kanon, ta je dihotomija postala kodificirana estetika, stil, zadobila je simboličku konotaciju i ikonički potencijal (auru) – tj. počela je u starim Egipćanima izazivati uvjetne reflekse (pljeskanje, padanje na koljena). Od tada se nije više ni pokušavalo izbjeći perspektivno okliznuće – štoviše, umjetnik se baš trudio postići ga, uskladiti se s kanonom. Ali to ipak ne osporava da se egipatsko slikarstvo u svom iskonu rodilo iz navedene razapetosti: suočenosti s dvodimenzionalnom plohom prikaza s jedne strane, te trodimenzionalnom zbiljom s druge.
Otuda bi se smjelo reći da postoji određena srodnost između ovog staroegipatskog dovinuća i ''kubističke revolucije'' četiri i pol milenija kasnije. Predstavljaju pokušaj odgovora na isto vječno pitanje.
Drugi temeljni problem slikara koji pokušava prikazati ono što mu se ocrtava pred očima jest to da na platnu uvijek može prikazati samo jedan moment; dok u stvarnosti, stvari i pojave – prizore – pred kojima se zatekne, nikada ne doživljava u samo jednom momentu. Doživljava ih sukcesivno u vremenu; u neuhvatljivoj postupnosti, prati njihovo kretanje, temporalni razvoj od vremenske točke a do vremenske točke b.
Egipatska slika prikazuje dva odvojena trenutka u vremenu – mada ne iz svjesne težnje da zamrznutu trodimenzionalnost prevlada, nego upravo suprotno: da ju postigne. Picasso, pak, ne dočarava više samo dva, nego multiple trenutke – odnosno, sâm multiplicitet trenutaka; svojstvo stvarnosti da se ne zbiva u nekom zamrznutom akordu, nego u neprekidnoj (heraklitskoj) sukcesiji. Pokušava uhvatiti tu neuhvatljivu postupnost. Shvatio je: želim li doista naslikati nešto pred sobom – naslikati u smislu: doista prodrijeti u to, ući toj stvari ''u dušu'' – morao bih prikazati više od jedne sekunde prizora, inače doživljaj neće biti potpun!
Podvucimo: tema Picassove slike, s nosom iz profila i okom en face, nije simultani prikaz tri, četiri, pet, deset momenata, nego prikaz karakteristike postojanja u svijetu – da se zbivamo, i zbiva nam se, isključivo u vremenu.
Radilo se o misli još likovno nemišljenoj; novoj spoznaji – o svijetu, i nama u svijetu.
Post je objavljen 30.05.2012. u 21:29 sati.