Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (14)

Marketing

  • Alžbeta Bathory

    Poklopilo se, baš, da čitam Hamvaša koji ovako zbori:

    "Od ove polovice godine spasio sam mnogo toga. Tako živjeti da bi čovjek sve vrijeme svojega života makar i približno spasio - naravno, posve je nemoguće. Dogodi se da se cijeli dani ili čak mjeseci rasprše bez traga. Posljedica je to našega slomljenog postojanja. Ali dogodi se i to da se uspije nešto sačuvati od svakoga dana, čak svakoga sata. Sat doživjeti do dna. Samo to ostaje. Zato ostaju pjesništvo i glazba i kip, dok kraljevi i carevi i kancelari potonu u ništa.
    ...
    Mnogo sam toga spasio... Ali poglavito sam uspio spasiti metamorfozu, promjenu, transfiguraciju buknuća - sazrijevanja - umiranja. Taj preobražaj, to je godina. Što znači spasiti? Prenijeti u nadvremensko. Učiniti neizgubljivim. U stalnom preobraženju objekt je opsjena. Pogledam list kiselice. Za jedan sat je drukčiji. Loza se mijenja dan za danom.
    ...
    Objekt je opsjena. Dok ga imenujem, već je drugo. Moram se ravnati ne prema objektu, nego prema smjeru transfiguracije. Jedini sigurni i čvrsti temelj jest pratiti preobrazbe. Ako idem tamo kamo se cijeli ovaj svijet miče sa mnom.
    ...
    Odnos imaginacije i subjektivnog ja. Generirajući duh i vizija. U tom je odnosu najjeftinije rješenje ako netko računa na predmetni svijet. Tu nespretnost zovu realizmom. Naravno, svi smo u njemu do vrha glave, ali to nije razlog da ga držimo istinitim. To je zabluda koja vrijedi jednako za sve ljude. To je opsjena. Sve naše prokletstvo i sav naš grijeh i sva naša sreća.
    ...
    To sam uspio spasiti. Uspjelo mi je to kao trajnije stanje i raspoloženje. Opsjena, ako u njoj čovjek i ne sluteći živi, izgleda kao zbilja. Zbilja je manifestni objekt. Tek onda, međutim, vidim Cjelinu ako sebe ili bar vrh svojega bića izguram iz sna...Ako težište svojeg bića premjestim u Ništa.
    ...
    Samo ako se utemeljim u Ungrundu, mogu znati što je imaginacija. Inače cijeli očitovani i objektivni svijet uzimam zdravo za gotovo, moram ga takvim uzeti i prisiljen sam ga smatrati zbiljom. Tek kada sebe premjestim u nevidljiv i neodrediv duh, u tom trenutku ispostavlja se da nije riječ o zbilji. San i opsjena. Vizija. Vrti se i mijenja i zgusne se i ispari i mijenja lik i preobrazi se    ."

    (B. Hamvaš, Kap prokletstva)

    Oko kao organ svijet oko sebe poima trodimenzionalnim. Oko kao unutrašnji perceptor svijet oko sebe poima bezbrojnodimenzionalnim, pri čemu su dimenzije u konstantnom pretapanju i mijeni. Fizika tvrdi kako se cijeli svemir može opisati odnosima unutar dvije dimenzije: prostora i vremena. Ali u određenom prostoru i određenom vremenu bezbrojne su mogućnosti preklapanja.
    Sve dok je čovjekov duh ograničen isključivo na ono što prima, njegov će svijet biti slikan koordinatnim sustavom P/V. Usudi li se uskočiti u njegovu dubinu, shvatit će smisao treće dimenzije. Prepusti li joj se, spoznat će Boga.

    “Samo ako je težište u neodredivom, može se vidjeti da je san san, vizija vizija i mit mit. Samo se onda može vidjeti što je zbilja. Samo se onda može vidjeti da je jedina zbilja Bog.”

    avatar

    01.06.2012. (12:13)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    1) ''U tom je odnosu najjeftinije rješenje ako netko računa na predmetni svijet. Tu nespretnost zovu realizmom. Naravno, svi smo u njemu do vrha glave, ali to nije razlog da ga držimo istinitim.''

    A Picasso: predmetni svijet slikam kako ga mislim, ne kako ga vidim.

    2) ''Objekt je opsjena. Dok ga imenujem, već je drugo. Moram se ravnati ne prema objektu, nego prema smjeru transfiguracije. Jedini sigurni i čvrsti temelj jest pratiti preobrazbe. Ako idem tamo kamo se cijeli ovaj svijet miče sa mnom.''

    To je Heraklitova ontologija. Za suvremenika mu (i filozofskog antipoda) Parmenida postojale su uvijek samo dvije rubrike, odnosno krajnje točke stvarnosti. Imaš, npr. svijetlo i tamno - ili jedno ili drugo, a jedno je negacija drugoga. Parmenid je svijet pročitao kroz binarne antinomije, s jednim polom nužno privilegiranim (''pozitivnim''). Umjesto slijeda generičkih momenata izdvajao je dva obilježena momenta (pojma), koja u realnosti kao nešto izdvojeno zapravo ne postoje. Recimo, od bezbroja infinitezimalnih promjena u 24-satnom ciklusu jedne rotacije Zemlje oko Sunca, Parmenid bi svečano imenovao dva imaginarna prijeloma: izlazak sunca i zalazak sunca. Što hoću istaći: tako se tada mnilo. A Heraklit nastupa i kaže dijametralno suprotno: postoji jedino postajanje i prolaženje, koje se nikada ne dovršava u nešto gotovo postojeće (bitak), odnosno nepostojeće (nebitak). Umjesto dvije odvojene (suprotne) pojave, uvijek je u pitanju samo stupanj jedne; neprekinuti pomak ili prijelaz. Sunce nije samo svaki dan novo, nego je uvijek i neprestano novo, kaže Heraklit. Nije samo jutros ponovo izašlo, nego je svakog sata, minute i sekunde promijenilo položaj, a trenutak izlaženja je samo jedna od tih sekundi promjene, ni po čemu drugačija od bilo koje druge. Bilo bi pogrešno zamisliti jednu izdvojenu sekundu nekog ''skoka'' koju bismo uzdigli do statusa pojma. Panta rhei: nešto takvo kao čvrsti polovi, binarni switch, apsolutno Svijetlo i apsolutno Tamno uopće i ne postoji, osim u vidu teoretske apstrakcije. Med je u isti mah gorak i sladak, put prema gore i prema dolje je jedan te isti put, hladno se ugrije, toplo se ohladi, suho se ovlaži... Nietzsche mu stavlja ovakve riječi u usta: ''Ne vidim ništa osim postajanja. Ne dajte se obmanuti! Kriv je vaš kratak pogled a ne suština stvari, ako povjerujete kako negdje u moru postajanja i prolaženja vidite kopno. Vi upotrebljavate imena za stvari, kao da one imaju trajanje lišeno kretanja; ali čak ni rijeka u koju po drugi put ulazite, nije ista kao onda kad ste prvi put u nju kročili.''

    Prije godinu dana, za Papina posjeta, napisao sam post u kojem dotičnog dajem kao ilustrativni primjer utlimativnog ateista prema teologiji Bele Hamvaša (iz Filozofije vina). Morska sol, kao velika ljubiteljica Hamvaša, priložila je u komentaru (12.06.2011. 00:07) jedan njegov citat, izrazito heraklitovski, a uputio bih te i na moj odgovor (13.06.2011. 00:31) - to je ta priča!

    avatar

    02.06.2012. (11:31)    -   -   -   -  

  • Alžbeta Bathory

    U "Nevidljivom zbivanju" Hamvaš govori o psihologiji mase. Kaže, ništa ne obezvrjeđuje individuu toliko kao udaljavanje od samoga sebe i priklanjanje grupi. Takvim se činom pojedinac utapa, pada na dno oceana, gubi svojstva, dematerijalizira se kao integralna jedinka i postaje dio općosti. Briše sam sebe. Prepušta se vladavini nagona, a ono malo razuma što ga je imao kao pojedinac preobražava se u razvodnjenu neartikuliranost gomile. Za očekivati je da će pojedinci u gomili svojim mišljenjima stvoriti sinergijski efekt, no dešava se upravo suprotno; u masi se najčešće isfiltrira jedan dovoljno glasan i robustan pojedinac čiji glas postaje toliko jak da ga masa počne hipnotički slijediti.
    A svi ostali pojedinci u masi vraćaju se u primordijalno stanje svijesti, koje ne bi nužno bilo loše kada bi se govorilo o elementarnom čovjeku. Logiku ovog novopečenog stvora Hamvaš naziva post-logikom - onom koja ne odgovara pre-logici elementarnog čovjeka, niti logici suvremenog čovjeka-individue.
    Kaže: "Čovjek koji je postao gomila tone u stanje u kojem zaboravlja logičko razmišljanje, jasnu i pravilnu, razumsku trezvenost. Prekida se veza koju je održavao s kozmičkom praharmonijom. Um se pomračuje. To je stanje koje se nazivalo pre-logičnim, ali ispostavilo da je post-logično. Primitivizacija, drugim riječima kolektivizacija, potisnula je inidvidualnu egzistenciju čovjeka i namjesto nje postavila život gomile. Nema rasuđivanja, inteligencija iščezava, sposobnost prosudbe se pomračuje, ukus, duh se srozava. Umjesto toga izranja razdražljivost, zavist, histerija, strast, lakomislenost, anonimni strah,bezrazložno obožavanje i mržnja, sujevjerje i idoli. Čovjek kojega se naziva primitivnim ne potječe od samog početka vremena, nego sa samoga kraja vremena. To je posthistorijski čovjek. ... Primitivni čovjek je odlomljeni i odbačeni otpadak koji, zbijen u jednu masu, zastaje i usmjerava se unazad: prema mraku, srozava se i postaje kržljavo čudovište."

    Sorry, ovo bi trebao biti komentar na post o Papi, ponijelo me :)
    Hamvaš je bio čovjek daleko ispred svog vremena; mislilac, filozof, vizionar. U vrijeme kada je globalizacija bila misaona imenica, on je govorio o kolektivnoj hipohondriji - pojavi koju smo počeli živjeti s novim stoljećem (ako nisam pobrkala, elaborirao ju je u Jasminu i maslini).

    Kad malo bolje razmislim, mogla bih napisati post o njemu, da :D

    avatar

    03.06.2012. (02:07)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ovo nisam čitao. A žao mi je da nisam. A naročito mi je žao što nisam time raspolagao dok sam pisao post na istu temu: Opće mišljenje vojske, o fenomenu koji se beziznimno stvara između ljudi - kada nitko pojedinačno ne mora biti glup, ali na okupu će emitirati nužno samo glupost. Okupi se njih 10: taman ako svih 10-ero pojedinačno misle A, ukoliko su na okupu, kolektivno će se svrstati pod mišljenje B; mehanizam skupnosti ščepava za vrat.
    Da mi je bio Hamvaš tada, mogao sam svome postu dati mesa!

    avatar

    03.06.2012. (09:25)    -   -   -   -  

  • Alžbeta Bathory

    " U svakom se čovjeku nalaze dva čovjeka – vanjski i unutarnji, društveni i pojedinačni. Zanima me strukturni mehanizam situacije u kojoj društveni čovjek u nama zavlada nad pojedinačnim, kad možemo govoriti o kolektivu kao subjektu."

    Slušaj što Hamvaš kaže na to:
    "Ta pojava koja je nazvana pobunom gomile, zapravo je pobuna nesvjesnog. Jer ono što se događa nije vanjske, nego unutarnje prirode.
    ...
    Okomita provala barbarstva u društvu samo je vidljivi znak katastrofe koja se odigrala u nevdljivom svijetu duše: prava se promjena odigrava unutra, u svijetu psihe...
    ...
    Vanjski karakter okolnosti jedva da što mijenja na činjenici...

    Napisao si isto što je napisao on, a bez da si ga prethodno proučio. Da si ga čitao tada, u vrijeme pisanja tog posta, svakako bi ga (post) oplemenio njegovim idejama. Ali, ovako - svrstavaš se u red velikih istomišljenika. Kakvo postignuće! Trebao bi početi pisati knjige. Ozbiljno.

    avatar

    03.06.2012. (10:46)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Kad bismo danas mogli pitati Picassa, zbog čega je slikao tako kako je slikao, kladim se u svoju godišnju plaću da bi odgovorio otprilike ovako: "Pa nemam više pojma. To su bila vremena u kojima se puno toga kuhalo u slikarstvu, književnosti, filozofiji, pedagogiji, na svim frontovima; bili smo kao zahuktali vlak koji se odlijepio od tračnica i krenuo u neke nepoznate, nelinearne smjerove, na puteve neucrtane na mapama sjećanja... Danas mi je mnogo od toga smiješno i vidim kako smo bili veliki sanjari pa nam je ponešto od svega i uspjelo izraziti, prikazati iskreno i proživljeno. No, svakako je mnogo toga napuhano i pretenciozno i s današnjim odmakom vidim da je u mnogo čemu bilo nepotrebna pretjerivanja. Od svega na kraju ostaje strast, ljubav, predanost. To bih naglasio kao, možda, ono najvažnije ili čak jedino važno. A sve drugo tek su misaone konstrukcije u nekom momentu povijesti. Strast je neobjašnjiva, ta ljubav za stvaranjem, za kopanjem po dubinama sebe i svijeta... ona se nikada neće moći objasniti i strpati u neke koncepcije, nju se nikada neće uspjeti zatrti i ugušiti." A ta se strast tako dobro vidi u zadnjoj fazi Picassova opusa, u njegovim najzrelijim platnima. U njima više nema ničega od kubizma, to su slobodni pokreti rukom u kojima više nema nikakve slikarske koncepcije ili misli koju valja slijediti, nikakve teorije, nikakva objašnjenja, nikakve interpretacije, čisto slikarstvo poput onog u našeg Ive Šebalja.

    avatar

    10.06.2012. (22:48)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Bela Hamvas u meni odjekuje kao tragični lik. Nastranu to da je kao vrhunski intelektualac i mislilac do svoje starosti morao raditi u elektranama kao NKV radnik (a onda je konačno umirovljen da bi ubrzo umro od moždanog udara). On je po vokaciji gnostik u pokušaju, dakle diletantski filozof koji nije uspio kao mistik. Hamvas nije bio veliki filozof, on je lucidno i znalački kombinirao svjetsko filozofsko i mističko blago, odijevajući ga u svoje specifično i prepoznatljivo ruho. Kant, Hegel, Fichte, Schopenhauer i Nietzsche, uprkos svim svojim jednostranostima i filozofskom zanesenjaštvu bili su veliki filozofi. S druge strane, Rudolf Steiner koji je počeo kao prvorazredni filozof (u svojoj odličnoj "Filozofiji slobode"), družeći se s velikim ličnostima svoga doba (Stefan Zweig opisuje strastvena druženja oko Steinera po berlinskim kavanama, a i Kafka opisuje jedan svoj susret sa Steinerom, iako s ponešto manje zanosa :-), na koncu je smogao hrabrosti otisnuti se dalje u svoje autentično poslanje, riskirajući porugu svojih kolega filozofa i književnika, tj. mainstream intelektualaca toga doba. Steiner je postao autentični gnostik renesansnog tipa, društveni reformator i svestrani inovator u društvenim (pa i u prirodnim ) znanostima. Bela Hamvas odlično djeluje na mlade ljude; iz njegovih knjiga oni dobivaju sintezu duhovno-filozofskog znanja čovječanstva, ispisanu na pravilan, uravnotežen i enciklopedijski način. Čovjek ne mora čitati tone knjiga, dovoljno mu je da pročita dvije, tri Hamvasove. Mene je početkom devedesetih očarao njegov koncept koruptivnog bitka, na tragu gnostičkog, manihejskog dualističkog učenja. Pojam koruptivnog bitka, ili po rozenkrojcerima, dijalektike kao istočnoga grijeha iz kojega trebamo natrag transfigurirati u tzv. Statičko Kraljevstvo, izazvao je onomad u meni inspiraciju za mnoge uspjele eseje. Međutim, Hamvas nije autentični genij, on je lucidni kompilator koji to nije želio biti. On je intelektualac koji se nije uspio odlijepiti od svojih knjiga i samostalno zaploviti prostranstvima duha. Don Ivan Grubišić voli Hamvasa, to mu svakako služi na čast. :-)

    avatar

    10.06.2012. (23:41)    -   -   -   -  

  • blade777

    Iskreno, meni njegova djela ocrtavaju svojevrsnu zbrku. toliko kaotičnu, da neznam što je u većoj zbrci: ono što autor takvim djelom želi prikazati ili on sam kao umjetnik, koji to ostvarenjem prikazuje, a na tako kaotičan način.

    Neovisno na takvo moje mišljenje, rado bih uživao promatrajući tu predstavljenu zbrku, onako u originalu, kroz njegov um.

    avatar

    11.06.2012. (11:57)    -   -   -   -  

  • Neverin

    samo je Akhenaton, kralj heretik, pokušao izaći iz okvira novom religijom kroz novu umjetnost ali kao što znamo to mu baš i nije išlo za rukom, kraljevstvo su mu uništili kasta tradicionalnih svećenika koja nije imala namjere izgubiti steknute privilegije. Sviđa mi se egipatski kanon mada je grčka umjetnost jedinstvena po svojem naturalizmu. Postoje prikazi i materijal grčkog slikarstva, u arhaično doba i grci su prikazivali likove sa frontalnim okom u profilu no s vremenom su otkrili perspektivu iz to lijepom progresijom iz geometrijsku u orijentalnu, arhaičnu, klasičnu i napokon helenističku gdje su Aleksandrovi slikari bili poznati po relizmu kojim su znali prenositi stvarnost na platno. Najbolji ti je primjer mozaik Aleksandra i Darija na bitki kod Issa. Renesansni majstori su ponovo oktrili izgubljene tehnike proučavanjem spisa iz samostana i oživili stare majstore. Lucio Russo dolazi do izjave da je Leonardo da Vinci bio vješt dječak koji je shvatio veličinu antičke umjestnosti i znnaosti te ju primjenio, znači nije ništa izmislio, samo je dobro pročitao. Jako mi se sviđa ta umjetnost u kojoj nije važno dali su elementi postavljeni kao u stvarnosti već je bitnije da gledatelj prepoznaje objekt iako više volim racionalizam koji donosi grčka umjetnost.

    avatar

    11.06.2012. (16:52)    -   -   -   -  

  • Joanna has left Stepford

    e vidiš to mi je ostalo sasvim nejasno...kako je moguće nemoći naslikati svijet vidiš? ako izuzmeš školovanje ima onaj dio gdje sam uzmeš i crtaš nešto bez teorije bez znanja...i jednostavno ne vjerujem da se tog nitko nije sjetio pa me zanima gdje su njegovi crteži?

    avatar

    11.06.2012. (23:41)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MARIANO
    1) O Picassu: - Joie de peindre, joie de vivre; Kundera piše kako je jednom gledao Picassovu sliku iz poznije dobi na kojoj žena i muškarac jedu lubenicu, ona sjedi, a on je ispružen na zemlji s nogom u zraku, ''u pokretu neizrecive radosti'' - a sve je to naslikano prekrasnom bezbrižnošću koja ostavlja dojam kao da je ''slikar, slikajući sliku, morao osjećati radost kao i muškarac s nogama u zraku!'' Dalje kaže Kundera - sreća slikara koji slika sreću je udvostručena sreća, sreća promatranja sreće, sa smiješkom. I da je upravo taj slikarev smješak ono što ga zanima, to je ona karakteristična radost koja izbija iz stvaralačkog erosa... i s nogama u zraku! (Zapravo je on scenom s Picassom polemizirao protiv Adornovog poricanja Stravinskog - jer Adorno si je uvrtio da ovaj nije skladao s užitkom, nego samo sa zlobom, iz mržnje, negiranja i izrugivanja. ''Čudno, čudno'' - čudi se Kundera. ''A sreća koja zrači iz te glazbe?'' Da se točno čuje kako ju je pisao s istom tom vrstom autorske sreće s kojom je Picasso slikao par nad lubenicom. ''Ronda i menueti klasičnih simfonija, ako hoćete, poziv su na ples, ali sreća o kojoj govorim i do koje mi je stalo ne želi se pokazati kroz zajednički ples. Eto zašto me nijedna polka ne usrećuje osim Cirkus polke Stravinskog, koja nije napisana da plaši, već da se sluša s nogama u zraku.'')
    2) O Hamvasu: - Belu ne poznam toliko, jer sam čitao jedino Filozofiju vina, no reći ću da mi je, toliko koliko ga znam, neizmjerno interesantniji od Steinera. Steinera također ne poznam pretjerano, no ovdje ciljam na njihove profile, habituse: uzbuđuju me u životu punokrvni autorski glasovi, dakle na umjetničku stranu; s druge strane religije, misticizmi, gnosticizmi, teozofije itd. - u meni izazivaju jedino zijevanje.

    avatar

    17.06.2012. (13:59)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    NEVERIN - Da, Akhenaton je htio svrgnuti ustaljeni kanon u korist - ustaljivanja drugog kanona. Što radi Klara, šije i para. :D
    Helenističko (pompejsko) slikarstvo koje spominješ je doista razvilo ponešto realističkih sposobnosti, ali to je bio vješt iluzionizam trodimenzionalnosti preko svjetla i sjene, perspektivno često točan u detalju, slabo točan kao cjelina. Možeš kao primjer uzeti baš taj koji si i naveo: to vidno nije matematička perspektiva kao u renesansi, ni blizu. Prema tome, iako je poznato i istina je da je renesansa inspirirana antički, netočno je reći da su renesansni majstori samo ponovili lekcije koje su iščitali i naučili iz antičke umjetnosti, ne izmislivši ništa (Lucio Russo je to mogao izreći kao hermeneutičku doskočicu; doslovno mišljeno bilo bi nonsens).

    avatar

    17.06.2012. (14:59)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    JOANNA - Jesi probala kad realistično nacrtati ono što vidiš pred sobom? Uspješan prikaz dubine i perspektive na 2D mediju uopće nije dječja igra, zahtijeva vještinu i iskustvo, to je s tehničke strane zahtjevan zadatak. Čak i za nas koji smo okruženi takvim prikazima i imamo u svojim sjećanjima golem fond iskustva, što toga da smo tisuću puta vidjeli i čuli da se to tako radi, da smo odnekud upoznati kako treba, što toga da smo i sami praktično probali i bili vođeni, na satovima likovnog ako nigdje drugdje. Probaj zamisliti da se potpuno sama i kao pala s marsa suočavaš s tim problemom. SItuaciju prvih slikara, kad je svijet još bio mlad, mogli bismo usporediti sa situacijom manje djece koja se po prvi put suočavaju sa zadatkom da hoće nešto prikazati što vide oko sebe - a znamo koliko su to realistični prikazi i koliko trodimenzionalnosti u sebi sadržavaju.

    avatar

    17.06.2012. (15:20)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    BUBA - ih, tebi je samo do knjiga! (sigurno zato što si baš knjižna buba ;))
    BLADE - opaska ti vrvi zbrkanostima u podtekstu: da bi umjetnik trebao ne biti zbrkan; da bi umjetnik koji slika zbrku odmah vjerojatno bio i sam zbrkan; da bi to na slikama uopće bila zbrka...

    avatar

    17.06.2012. (15:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...