pero u šaci

GOLIJAT

Prije godinu dana nacija je unisono vrisnula zbog haških presuda Gotovini i Markaču. Ništa bolje od te epizode ne razbija iluziju o otriježnjenoj Hrvatskoj, odnosno Josipovićevu teoriju po kojoj bi desno ugroženi sad već bili u manjini, odnosno Zoninu po kojoj čavoglavlje po novome uopće ne bi bilo Golijat.

Zaprepašćujuća je tih dana bila jednoglasnost reakcija – u novinama, na televiziji, na fejsu, na blogu, na ulici, u kavanama i frizerajima, svugdje se čulo samo: ''smeća jedna'', ''govna nepravedna'', ''jebala vas Europa i zločinački Haški sud'', ''vidje Hrvatska svakojakih čuda, al ne pronađe štrika za toliko juda'', i slično. Lilo se suze i proklinjalo bjelosvjetsku nepravdu, uključujući u zboru sve masmedije, službeni Zagreb i ostale relevantne političke faktore. Na fejsu su to postavljali i lajkali masovno ili zapjenjeno komentirali čak i ljudi za koje nikada ne bih rekao, za koje sam bio uvjeren da su pitomi i razboriti. Disonanca je konvergirala u nulu! Čak mislim da oni koji su inače disonantni nisu bili sasvim sigurni da li bi naprosto smjeli u takvim okolnostima, kalkulirali da li se usude dati to svijetu do znanja... da im ne bi netko nešto... sačekati u mraku, gume probušiti (ipak je o vrućim emocijama još riječ, o provali gnjeva, tko zna kuda se sve neće kanalizirati)... ili da im ne bi frendovi zamjerili, zamrzili ih, prepolovila se lista, kao: pa zar i ti juda za kojeg trebamo štrik?! Istovremeno je bilo primjetno koliko se ova druga strana nije ni časka skanjivala ili oklijevala – kako to? To pokazuje koliko su dvije strane u startu neravnopravne (mada se zapravo kod ''juda'' i ne radi o strani u pravom smislu riječi, homogenoj: dovoljno je da nisi jednoznačno i nedvosmisleno na liniji, odmah si ''juda'' i ''jugović''). Zato se nisu nimalo skanjivali – jer računaju s tim da su oni dominantno pravovjerje. Po defaultu gdje se nađu jedan koji viče “Izdaja!“ i drugi koji je ''juda'' (jer ne misli da bi iz toga što je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku proizlazilo da je harambaša u maskirnoj uniformi koji bakice baca u bunar, djevojčicama ispaljuje metak u potiljak ili siluje nesretnice srpskih krvnih zrnaca bio žrtva, a one agresori), to nikada nije obično hvatanje u koštac jedan na jedan, zato što ovaj koji viče ''Izdaja!'' računa na onaj svenacionalni konsenzus koji njemu daje za pravo, čime se samorazumijevanjem stavlja u gornju, ofanzivnu, dok ovome ostaje donja, defanzivna pozicija; ''juda'' je taj koji mora objašnjavati i opravdavati se zašto se svrstava uz izdajnike. Svugdje je nametnut taj isti diskurs: podrazumijeva se da smo ljuti na Haag i da smo mi univerzalna žrtva-a-ne-agresor, a tko ne misli tako, taj je izrod i izdajnik, neka samo proba zucnuti, uže je već spremno.

—

Na to ja stao rigati, obilno i bez imalo takta. Gdje sam god stigao, zalio bih skup. Znam, znam, kod hormonalno i nacionalno uspaljenih ilija čvorovića čak ni bljuvotina najbolje kvalitete ne može ništa postići, ali ja sam to ne da bih nekoga uvjerio, preobratio, ne što bih gajio iluziju da neće biti badava u prosvjetiteljskom smislu, nego jednostavno iz spašavanja žive glave, da se oduprem tom pritisku konsenzusa, koji mi hoće skrojiti moje vlastito mišljenje, podrazumijevajući ga kao unaprijed gotovo i jedino dopušteno; u biti ušutkati sve što je disonantno.

U evo baš današnjem intervjuu Viktor Ivančić udomaćenom pojmu ''građanske hrabrosti'', dosta patetičnom, pretpostavlja pojam ''građanskog neposluha''; radi se o odbijanju da se bude dio političkog krda. Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na ''tržištu ideja'', stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti.

Tako mi se, primjerice, na jednom mjestu (osim što sam tamo bio manijak, zlotvor, jadnik, ''potomak evolutivnih pogriješaka'', punoglavac, pavijan, jugović, srbin, budala koja jede govna ili mi se poručivalo da serem i neka više zavežem gubicu) blogerica ''Moj živote'' unijela u lice s kukanjem nad ''nesložnošću'' naroda (s obzirom na one koji rigaju tamo gdje se traži ruka na srcu): sramota me države u kojoj živim...Može li i hoće li narod ove države IKADA u ičemu biti složan?! Otpisao sam da takvi (pasivno-)agresivni zahtjevi za svenarodnom slogom nisu nego uzdignuti kažiprst kojim se disciplinira crne ovce koje su se odvojile od bijele uniformiranosti većinskog stada. Konkretnije u aktualnom kontekstu: iza toga se krije prozivka onih koji ne plaču zbog haške presude, ili ju čak pozdravljaju, zbog toga što time narušavaju sliku ujedinjenosti Hrvatske u plaču i indignaciji, jednoglasnoj osudi presude. K tome, praviš izraz lica nepristranosti, skrivaš malignost stvarne poruke iza nečega što zvuči benigno, pozitivno i popularno – ta tko bi još mogao imati što protiv Sloge – to je, dakle, i manipulacija. Shodno tome, draža mi je, rekoh joj, čak i Mirčetova poštena slaboumnost od ovakve prljave igre.

—

Nietzsche: moja riječ treba da poput rila vepra razdere samu osnovu duša vaših; tamo gdje se vrši homogenizirajući reket i ušutkavanje na osnovu zahtjeva za općim stavom mirno pred nekom svetinjom, blagotvorno je i neophodno (nema, zbilja, drugog načina) razderati im, povrijediti te osjećaje, pljunuti im na svetinju, izrigati im se u face, zbuniti, šokirati, raniti reketarski pritisak na konsenzus – što grublje, to bolje.

Ne donosim mir, već mač, kako veli Nazarećanin. Smisao je u tome da se Siledžiji nanese bol, da mu se da po cjevanici, gurne prst u oko, da se Golijatu zafitilji kamenčugu u čelo. Stvoriti si protunapadom, odgurivanjem nazad onih koji te pritišću uza zid, prostor slobode: dok si misle kako smo svi složni – ili točnije, kako ima da budemo svi složni, kao u masovnoj korizmenoj Pogođenosti Presudom – da se malo osjete pogođenima i u čelo, da te čuju dok im govoriš: e pa nismo složni! Prste k sebi, društvo!