pero u šaci

STADION

Fast forward u drugu polovicu 2000-ih, kad smo se već tako malo kao civilizirali, tobože; ustali s koljena; umili službeno lice pred svijetom.

Zbilo se to ubrzo nakon što sam došao da ostanem u Splitu. Jedan me prijatelj u znak dobrodošlice odveo na Poljud (igralo se protiv Budućnosti).



To mi je bilo prvi put u životu da nazočim nogometnoj utakmici. Poslije više nisam nijednom otišao. Neugodno iskustvo! Malo je nezgodno reći: bojao sam se. Zapravo nemam pojma što se događalo na travnjaku, niti me zanimalo; moja drama odvijala se na tribinama.





Hvatala me ona specifična mučnina i anoreksija od prekomjerne doze razgaljenosti oko mene, u samom počelu agresivne. Ne, uopće mi nije bilo svejedno usred tog krda razularenih – dobro, ne protiv mene razularenih, koji sjedim na domaćoj stolici, nego protiv njih tamo, dragih gostiju, suparničke strane, ali svejedno, jer što ako – strepio sam – što ako iz mog govora tijela, s ovim mojim vidnim pomanjkanjem marenja za Hajdukovu stvar, ispravno zaključe da ja, mada sjedim među njima, uopće nisam jedan od njih, tj. ''naših'' – i ne samo zato što nisam fetivi Dalmatinac?



Događanje je bilo jasno nacionalno nabijeno, detoniralo hrvatstvom, pošto ipak protiv Crnogoraca, kao zamjenskih Srba, bilo je desno u samoj svojoj biti kolektivnog samoobožavanja svjetine – dok meni valjda na čelu piše lijevo.





Iza njih njihovi, iza naših naši... Vidi li se to nekako na meni: da mi u grudima kuca dezertersko srce, nedovoljno ''naše''? A ako nanjuše kako ih se zapravo bojim i povežu da se bojati ima samo onaj koji je nešto i kriv? Nisam bez iskustva o tome kako samo razdraženi ti razgaljeni mogu biti drsko nesuglasnim, bezobzirnim, rigajućim izdvajanjem, koje ne želi ''svoje'' iza sebe; o, da, događale su mi se već situacije da sam izazvao gnjev ''svojih'' spram sebe... Ne, ozbiljno, zar je nemoguće zamisliti kako im se ta famozna navijačka ''pozitivna energija'', što tendira proizvodnji žrtava, s ritualno omrzlih Crnogoraca (''udri Srbina'', vikalo se) preusmjerava i na mene, domaćeg izdajnika?

—

Iracionalna pomisao, ali nisam si mogao pomoći, strahovi te vrste se uvijek obavljaju na nedohvatnijoj razini, u nekim podzemnim spiljama mozga. A što se tiče racionalne razine, imao sam na tom stadionu jednu malu heureku. ''Desno'' i ''lijevo'' su već strašno izraubane riječi i malo što još znače u političkom govoru, ali meni se tog dana, na tom stadionu, otkrila najdublja suština drevnog arhirazilaženja među ljudima – ne na političkoj i idejnoj razini, nego se to, kao što sam napisao, moglo njušiti, osjećalo se nosem i u želucu. To je pitanje korjenskog stava prema životu i svijetu. Dok su se ovi oko mene goropadili navijački, u okrilju mnogih koji su se navijački goropadili, ja sam se poput sumnjivog lica loše osjećao, skrivao s nelagodom i rovario u sebi, potajice doživljavajući spomenutu heureku: nema temeljnije linije podjele među ljudima nego između onih koji se dobro (desno) i onih koji se loše (lijevo) osjećaju među ''svojima''!



Ovce su bijele i zalomi se crna. Svaka sredina počiva na nepisanom kodeksu o tome što se očekuje od normalnog i poštenog čovjeka, kakav treba biti, što misliti i osjećati, kakvo ponašanje primjenjivati u kojoj situaciji da ne bi bio crna ovca (jer ko život tako prođe ponosan pred Boga dođe, M.P. Thompson).



nemoj ići lijevo na križanju staze
tu ne ide niko svi se zvijeri paze
nego ajde desno do velike stijene
gorske će te vile poslati do mene

Dišeš li točno onako kako se od tebe očekuje, kao roda svoga slika, jesi li s kodeksom u ponosnom suglasju (''desna'' ruka, ona s pravom prvenstva, ispravna, zdrava, poštena, premoćno većinska) ili si izrod koji se ima što bojati jer zna da je kriv (''lijeva'' ruka, drugorazredna, pogrešna, kompromitantna, anomalijska – zlo i naopako)?



U suštini našeg moralnog i društvenog bića određuje nas to kako se postavljamo prema kodeksu, tj. kako se osjećamo među ''svojima''. Onaj uporni bas u najnižem registru – tam-tam iz dubina koji te opominje da se pridružiš, da budeš kao svi, još jedan isti među ''nama'' – zov koji neodoljivo magnetizira i uzburkava ti krv, jer strastveno želiš (to je pitanje društvenog statusa) biti uključen, među ''svojima'' figurirati kao prihvaćen i poštovan.



čvrsta ruka i poštenje
sveta voda i krštenje
budi čovik to je dika
budi roda svoga slika